Prije osamdeset godina, svijet se promijenio. Kad je izašao legendarni „Action Comics“ broj 1 svijet je dobio svog najpoznatijeg superjunaka. Nitko nije mogao znati da se upravo dogodio jedan od fenomena koji će nadrasti žanr u kojem su objavljeni i koji će postati simbol nade, a tek onda svega ostalog. Jer, Superman je upravo to. Znak da je moguće promijeniti svijet, simbol da taj svijet može imati budućnost usprkos ratovima, pokvarenosti i korupciji. On je, kad je nastao, bio jednostavan. Ideali koje je simbolizirao bili su univerzalni. Koliko god kasnije „američki način života“ bio kompromitiran i koliko god puta značio upravo suprotne vrijednosti od onih koje simbolizira S na prsima, on je ostao simbolom one Amerike koja je na pozdrav useljenicima izgradila Kip slobode. Jer, tako je sve počelo. Amerika kao zemlja imigranata. Superman je, iako fikcionalan lik, nedvojbeno najpoznatiji imigrant.

Oglasi

DC je krenuo sa Black Label etiketom. Što to znači za ljubitelje stripa? Prije svega „nema granica“ i „nema cenzure“. DC ovom etiketom donekle unaprjeđuje svoju Elseworlds etiketu i daje mogućnost kvalitetnim autorima da pričaju priče bez ograničenja i cenzure. Ako mislite da ste to već negdje vidjeli niste pogriješili. Slična je filozofija stajala iza Marvelove MAX etikete prije nešto više od deset godina. Osim naslova koje još nismo vidjeli, DC će pod tom etiketom ponovno izdati neke kultne naslove kao što su „Batman: Godina Prva“ ili „All-Star Superman“ pa će možemo veseliti što će i nove generacije imati prilike vidjeti naslove koji su oblikovali povijest i stripa i superjunaka. Prvi naslov koji je formalno izašao pod „Black Label“ etiketom je „Batman: Damned“, spoj čovjeka-šišmiša i Johna Constantinea i mogu reći kako prvi dio trodijelne priče sve u svemu – uopće nije loš.

San je domena imaginacije. Rijetko koji je strip pokazao točnost te rečenice kao “Sandman”. Iako je o svijetu “Sandmana” napisana tona tekstova, to putovanje pokazuje kako je pričom moguće postići čaroliju kakvu smo samo zamišljali kao djeca i kojoj se kao odrasli ljudi volimo vraćati. Ne postoji lista najboljih stripova u povijesti na kojoj “Sandman” nije među prvih pet. Isto tako, rijetko je koja priča krcata referencama kao “Sandman”, a da to ne graniči s kičem i pretjerivanjem. Autor, Neil Gaiman, je napisao veliku priču, ep, u središtu koje se nalazi San, ali gdje snovi mogu biti varljivi, krhki kao iluzije. Kroz 75 brojeva, Gaiman je ispričao priču u kojoj se želje i snovi isprepliću. “Sandman” zbog svega toga predstavlja temeljac mnogim ljubiteljima devete umjetnosti. Zato me Gaimanove objave ispod ovog odlomka strah. Istraživanje kutaka mitologije koji dosad nisu ispričani ispunjava želju za novim pričama koje potječu iz tog svijeta, ali istodobno užasava jer postoji mogućnost da nam netko – ironije li – ukrade snove i sjećanja.

Hrvatski prijevodi imena superjunaka znaju biti smiješni. Kad začujem izraz „Oko sokolovo“ prvo se sjetim rubrike o procjenjivanju sudaca, zatim MASH-a, pa narodnih pjesmama u kojima je često oko tako nazivano. Kad prevedem naziv Hawkeye, jasno mi je da on znači Oko Sokolovo jedino mi ga nikad nije palo tako zvati. Clint Barton, Oko Sokolovo aka Hawkeye jedan je od dvaju središnjih likova Fibrinog stripa „Oko sokolovo“. Upravo u tome se krije snaga priče, a ovaj je omnibus u cjelini mnogo zabavniji nego što bi se moglo pretpostaviti.

Odrastanje uz Bonellijeve stripove jedno je od najdražih sjećanja na djetinjstvo. Dok smo kao klinci zamišljali Zagora kako istjeruje pravdu po Darkwoodu, Bleka kako razbija crvene mundire glavom o glavu, a kasnije i Martija Misteriju i Dylana Doga, uvijek smo žalili što omiljene junake ne možemo gledati na ekranu. Kako na velikom platnu, tako i na malim ekranima. Zbog toga, vijest da Bonelli osniva produkcijsku kuću kojom će svoje popularne junake dotegliti do ekrana ima posebnu težinu. Dylan Dog je, čini se, prvi na tapeti. Bojazan koju osjećam oko prilagodljivosti tog stripa ekranu na stranu, Bonellijev se zahvat čini logičnim. Junaci koje smo voljeli još uvijek izlaze i imaju publiku, a talijanske se serije sve više dižu i postaju nezaobilaznim dijelom TV svakodnevnice. S obzirom da živimo, kako kažu stručnjaci „u zlatnom dobu televizije“ bilo bi čudno da Bonelli ne iskoristi priliku.

Znate li tko je Bill Finger? Ne brinite ako ne znate, mnogo ljudi ne zna. Sad kad smo postavili to pitanje, znate li tko je Bob Kane? Ako vam čovjek-šišmiš išta znači u životu onda znate odgovor. Tvorac Batmana, otkad znamo za sebe, je Bob Kane. Njegov Batman je onaj uz kojeg smo odrastali i koji uz glumce poput Adama Westa ili Michaela Keatona tvori pojam Batmana, bez obzira govorimo li o šezdesetima ili devedesetima. Kasnije smo dobili Balea i Afflecka u ulozi zaštitnika Gothama, ali uz Kaneovo se ime počelo spominjati ono Billa Fingera. Kad je Kane dobio zadatak smisliti lika koji se može nositi sa Supermanom, stvorio je lika koji nije sličio Batmanu kakvog znamo. Finger je crvenu promijenio u sivu, stvorio tajni identitet, krila pretvorio u plašt i na glavu lika stavio masku sa šiljatim ušima. Zatim je u priču je ubacio komesara Gordona, Robina, Jokera i Catwoman. Ukratko, iako je Bob Kane došao na ideju o Batmanu, čovjek-šišmiš kakvog poznajemo djelo je Billa Fingera. Dokumentarac „Batman i Bill“ upoznaje nas s tom pričom i putovanjem prema ispravljanju pogreške koja je konačno Billu Fingeru dala priznanje kakvo zaslužuje.

Kad uzmeš u ruke knjigu koja ima dvije i pol kile, izgleda prekrasno i još priča o istraživaču noćnih mora sasvim legitimno ostaneš bez teksta. Naslovnica koju je oslikao Gigi Cavenago Dylana postavlja između dvije žene, jednoj je u zagrljaju, a druga na galiji izvire iz njega. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom prepoznat će motiv galije i Morganu. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom shvatit će da u rukama drži knjigu koja ima ambiciju odgovoriti na sva pitanja koja smo si postavili o Dylanu Dogu. „Majke i očevi“, izdanje Veselog četvrtka u povodu tridesetogodišnjice od pojave istraživača noćnih mora na ovim prostorima, je jedno od najboljih strip izdanja koje sam ikad vidio. „Majke i očevi“ su impresivna knjiga kojom je Veseli četvrtak postavio nove standarde izdavaštva.

Pustolovni strip je uvijek putovanje. Nekad bolje, nekad lošije, a nekad fascinantno. „Jastreb“ francuskog autora Patricea Pellerina priča je koju ćete voljeti ako ste voljeli brodove i gusare, ako ste zainteresirani za razliku između pirata i gusara i ako želite malo staromodne pustolovine u kojoj se može uživati. „Jastreb“ je roman u kojem ćemo pronaći dašak „Monte Crista“, dašak potrage za izgubljenim blagom i puno peripetija. Strip je to koji drži pažnju od početka do kraja, ali koji nije crtački ni scenaristički ujednačen. U integralnom izdanju koje nam je servirala Fibra on predstavlja pothvat. Nije lako zadržati razinu kroz godine, ali Pellerin uspijeva zadržati pažnju. To treba cijeniti i ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga „Jastreb“ valja uzeti u ruke. Ako volite brodove, more i pustolovine onda ćete se uz njega opustiti i vratiti u vrijeme kad su priče bile jednostavne i kad pretencioznost nije ubijala sadržaj.

Lako je promatrati povijest iz današnje perspektive. Zaigrati se pa reći da je nešto trebalo drugačije ili bolje. Rijetko je koje razdoblje toliko podložno naknadnoj pameti kao Drugi svjetski rat. Rat koji je za ljude je često značio odabir, život na vagi. Nekad, kao u Schindlerovom slučaju, odabir je spašavao ljude. Nekad je, pak, značio puko preživljavanje. „Bilo jednom u Francuskoj“, strip Fabiena Nuryja, bavi se junacima i kolaboracionistima. Može li se biti istodobno i jedno i drugo? Koliko je tanka granica između njih? Kad bih radio tematsku analizu tih pitanja za čitanje bih predložio „Bilo jednom u Francuskoj“ i „Posljednje dane Stefana Zweiga“ kao paralelno štivo. Oba romana svojom aktualnošću dovode nas do pogleda u jedno opasno vrijeme iz perspektive protagonista. Oba romana pokazuju nam kako je teško ostati razuman kad su oko tebe svi, kako se čini, poludjeli.

Nešto Gartha Ennisa, nešto „Deadwooda“ i „Žice“, nešto Springsteena i Sama Peckinpaha, puno bluesa i prstohvat Johnnyja Casha. Sastojci koje sam naveo, prema priznanju autora, čine priču „Skalpiranih“. Jer, „Skalpirani“ su mnogo više od „kriminalističke drame o indijancima“. Jason Aaron je u jednom stripu spoijio sve utjecaje, kao i naslijeđe američkih Indijanaca. Kad pomislim na „Skalpirane“ negdje na periferiji vidim i Marlona kako odbija Oscara za „Kuma“, negdje vidim prošlostoljetni i ovostoljetni sukob kod Wounded Kneeja, a onda vidim i sve one američke Indijance koji pokušavaju naći identitet u modernom svijetu rezervata u kojem, kao i inače u životu, ne postoji crno-bijela podjela. Likovi su do kraja sivi, a opet životni. Sve to čini „Skalpirane“ velikim romanom 21. stoljeća. Priča je to koja nadilazi medij stripa iako u njemu savršeno funkcionira.

Rosinski je sanjao crno-bijelu priču dok su Van Hammea očaravali arhetipovi. Epska fantastika i Biblija u počecima su čitanja, a „Velika Šninkelova moć“ predstavlja njihov spoj. Pojam koji upotrebljava Van Hamme dok objašnjava nastajanje ovog stripovskog bisera – „teološki marketing“ – sasvim lijepo opisuje ono što roman čini velikim. „Obožavanje i strah su dvije ultimativne komponente svake dikatature“, govori Van Hamme. Vrhovno biće koje se javlja u obliku monolita, jednako kao i likovi koji podjećaju na Hensonov „Tamni kristal“, pobudit će sjećanja na vrijeme odrastanja. Međutim, ono gdje će ovaj strip zaista zablistati kritika je božanskog bića koje opstaje samo onda ako ga se bezrezervno poštuje. Tu žrtva postaje dijelom apsurda, a čitav strip elaborirani predgovor Kubrickovoj „2001: Odiseji u svemiru“.