Prije osamdeset godina, svijet se promijenio. Kad je izašao legendarni „Action Comics“ broj 1 svijet je dobio svog najpoznatijeg superjunaka. Nitko nije mogao znati da se upravo dogodio jedan od fenomena koji će nadrasti žanr u kojem su objavljeni i koji će postati simbol nade, a tek onda svega ostalog. Jer, Superman je upravo to. Znak da je moguće promijeniti svijet, simbol da taj svijet može imati budućnost usprkos ratovima, pokvarenosti i korupciji. On je, kad je nastao, bio jednostavan. Ideali koje je simbolizirao bili su univerzalni. Koliko god kasnije „američki način života“ bio kompromitiran i koliko god puta značio upravo suprotne vrijednosti od onih koje simbolizira S na prsima, on je ostao simbolom one Amerike koja je na pozdrav useljenicima izgradila Kip slobode. Jer, tako je sve počelo. Amerika kao zemlja imigranata. Superman je, iako fikcionalan lik, nedvojbeno najpoznatiji imigrant.
Zato čitanje tisućitog broja „Action Comicsa“ na neki način predstavlja zahvalu svih ostalih superjunaka posljednjem sinu Kryptona. Zato je priča u kojoj se Metropolis okuplja kako bi se zahvalio Supermanu za sve što je učinio važna. Potka je jednostavna. Građani se okupljaju kako bi ispričali što sve Superman znači: policajci i gradski djelatnici objašnjavaju kako im oni nije konkurencija nego motivacija. Liga Pravde za to vrijeme negdje iznad planeta nastoji spriječiti još jednu invaziju. Superman za nju ne zna, Lois je prešutjela što se događa jer je važno znati da je poštovanje dvosmjerno, važno je znati da ga je Metropolis prihvatio.
Tu se vidi kakvu Ameriku ustvari Superman simbolizira i što bi to trebalo biti u korijenu njega kao lika, a što se u filmovima DC proširenog svemira nije vidjelo. Superman je nada i optimizam. Superman je – ako baš hoćete – ogledalo vedrije budućnosti. Nažalost, Nolanovo naslijeđe nije ostavilo prostora vedrini, onom optimizmu koji mora biti spontan da bi funkcionirao. Ono što nije pogođeno u filmu, međutim, sjajno je pogođeno u stripu. „Action Comics #1000“ pružio nam je sliku za sjećanje. Invazija je riješena i bez Supermana, a na njegovo pitanje zašto mu nitko nije rekao Diana Prince odgovara kako su htjeli da ima trenutak za sebe, kako su mu na taj način i oni htjeli pokazati zahvalnost jer – ispravno zaključuje Wonder Woman – bez njega nikoga od njih ne bi bilo.
Superman je prvi od svih superheroja i kao takav predstavlja putokaz za sve one koji su uslijedili nakon njega. Na osamdeseti rođendan tako važnog lika možemo samo žaliti što Warner Bros ne zna što bi s njim na velikom platnu. Do onda, ostaje nam animirani film, ostaju nam sjajni stripovi koje i dalje pričaju vrhunski autori. S filmom zasad nemamo sreće. Barem nekoliko godina, kažu najave. DC se navodno odlučio fokusirati na Supergirl. Mislim da je to pogrešna odluka. Superman nikad u ovih osamdeset godina nije bio lik za zapećak. No, valjda će se to i WB shvatiti.
Ekranizacija 