Postoje filmovi koji ti obilježe život. Jedan od njih je, barem što se mene tiče, „Posljednji tango u Parizu.“ Ta fantastična međuigra Marlona Branda i Marie Schneider, otkrivanje seksualnog naboja između dvoje ljudi koji funkcionira kad jedno drugom ne znaju imena, predstavljalo je instinkt, ono animalno u ljudskoj prirodi. To je, barem koliko se sjećam, bio i moj prvi susret s Bertoluccijem. Bernardo Bertolucci je, bez najmanje sumnje, jedan od najvećih redatelja koje nam je podarila filmska umjetnost koja bez njegovih filmova ne bi bila ista. U uvodu ću zato pustiti da prođe nekoliko dekada i sjetiti se filma „Sanjari“ s Michaelom Pittom i Evom Green. Sjećam se, također, da sam tada pomislio kako čarolija još uvijek traje. Vijest da je umro Bernardo Bertolucci ostavila nas je bez jednog od najvećih redatelja u filmskoj povijesti. Također, ne treba niti to zanemariti, jednog od najkontroverznijih.

Oglasi

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

Babette je pobjegla kaosu pariške Komune 1871. godine. Utjehu je našla na obalama Jutlanda koji je na prvi pogled hladan i negostoljubiv. Njegovi su ljudi suzdržani i nepovjerljivi. Sestre koje su primile nesretnu izbjeglicu jedine pokazuju naznake topline. Nakon toga nas Gabriel Axel odvodi u prošlost. Sestre su još mlade i njihov ih otac, seoski propovjednik, tretira kao „dvije ruke“. One su, kao u nekoj bajci, više od ispomoći. Zbog toga osjećaju obvezu ostanka u zaostalom seocetu koje je zapelo u vremenu. Zbog toga se odriču i ljubavi i uspjeha. Zadovoljne onim što imaju sestre pokazuju empatiju. Babette može ostati. Film tek tu kreće. Film koji je, tridesetak godina nakon što je snimljen, još uvijek jedna od najboljih priča o hrani i osjećajima koju možete naći.

Kad se radi o preradama originalnih naslova, obično na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje valjaju. Američka adaptacija švedskog „Ubojstva“ mi prva pada na pamet. Druga je, zasluženo, „Kobna noć“. Adaptacija prve sezone britanske serije „Labirint pravde“ jedna je od najboljih novijih kriminalističkih serija zato što je HBO svojoj briljantnosti dodao europskog štiha pa smo dobili seriju koja je netipična za američke pojmove. Kad mladi Naz (Riz Ahmed) ukrade očev taksi da bi otišao na tulum pokrenut će se niska događaja koja će ludu noć završiti ubojstvom. Umjesto dosadnog mamurluka i naraslog ega, Naz će se naći u policijskoj postaji kao jedini osumnjičeni. Otisci i oružje upućuju na njega. Jedina osoba koja će mu priskočiti u pomoć je odvjetnik John Stone (John Turturro) iako bi se moglo reći da se tu radi o dva izgubljena slučaja što se prepoznaju. Što se točno dogodilo te „kobne noći“?

Paul Verhoeven je jedan od onih redatelja uz koje smo filmski odrastali. Bez obzira govorili o „Sirovim strastima“, „Robocopu“ ili „Totalnom opozivu“ za Veerhoevena smo uvijek mogli reći da je majstor suspenzije i trilerskog odgonetavanja čak i u žanrovima u kojima triler nije dominantna kategorija. Njegova „Crna knjiga“ odmak je od ovih naslova i možda najpotpuniji film koji je snimio. Imajući to na umu s iščekivanjem sam počeo gledati „Elle“, prvi film nakon te hvaljene priče o Drugom svjetskom ratu. „Elle“ počinje scenom silovanja. Već nam to daje naslutiti da će film obilovati provokativnošću. Silovana žena, međutim, ne zove policiju. Ona nastavlja sa životom kao da se ništa nije dogodilo.