Kad se baviš sportom, a osobito kompetitivnim sportom kao što je košarka, onda ti je usađen nagon za pobjeđivanjem. Trener u takvome sportu mora imati glad za pobjedama pa je logično da ti se nakon nekog vremena usadi vjerovanje kako je pobjeđivanje jedino važno. Treba imati hrabrosti pomiriti to vjerovanje sa stvarnim životom, van sportskog terena. Jer, u životu se i gubi. Film “Šampioni” redatelja Javiera Fessera uči nas kako gubiti na pravi način znaju samo pobjednici.

Oglasi

Šezdesete su doba promjena, ponavljamo svaki put kad se prisjetimo tog desetljeća. Rijetko kad, doduše, te promjene promatramo kroz oči pojedinca za kojeg ne postoje. Kad se takav pojedinac nalazi na Kubi, u periodu omeđenom Zaljevom svinja i Kubanskom raketnom krizom, njegov je pogled perspektiva kakvu ne vidimo često. „Sjećanja na nerazvijenost“ su film sastavljen od malih, zanimljivih upada u kubansku svakodnevnicu početkom šezdesetih. Sergio je aspirirajući pisac koji se nalazi u procijepu između buržujske obitelji koja je pobjegla na Floridu i ideala revolucije oko njega. Pogled s visoka, perspektiva je rezervirana za društveni sloj što odumire, a isprepliće se sa ženama i vremenskim skokovima kakvi se, kako i naslov govori, događaju samo u sjećanjima.

Jedna od tužnijih hladnoratovskih logika sastojala se u tome što su i SAD i SSSR tolerirale razne degenerike samo zato što su bili na pravoj strani u pravo vrijeme. I jedna i druga strana razmišljale su na sljedeći način: „Ako imamo zajedničke neprijatelje tad se možemo smatrati prijateljima čak i onda kad je očito da si despot koji najmanje brine za vlastite građane.“ Tom, otprije znanom diskursu, već smo se odavno naučili u filmovima i serijama koje se dotiču Hladnog rata, ali jedan od najboljih filmova na temu svakako je „Godina opasnog življenja“ sa Melom Gibsonom, Lindom Hunt i Sigourney Weaver. Taj film je značajan zato što je postavio pitanje novinarske etike i njenih ograničenja. Upravo je taj aspekt filma ono što želim dotaknuti ovim tekstom.

Babette je pobjegla kaosu pariške Komune 1871. godine. Utjehu je našla na obalama Jutlanda koji je na prvi pogled hladan i negostoljubiv. Njegovi su ljudi suzdržani i nepovjerljivi. Sestre koje su primile nesretnu izbjeglicu jedine pokazuju naznake topline. Nakon toga nas Gabriel Axel odvodi u prošlost. Sestre su još mlade i njihov ih otac, seoski propovjednik, tretira kao „dvije ruke“. One su, kao u nekoj bajci, više od ispomoći. Zbog toga osjećaju obvezu ostanka u zaostalom seocetu koje je zapelo u vremenu. Zbog toga se odriču i ljubavi i uspjeha. Zadovoljne onim što imaju sestre pokazuju empatiju. Babette može ostati. Film tek tu kreće. Film koji je, tridesetak godina nakon što je snimljen, još uvijek jedna od najboljih priča o hrani i osjećajima koju možete naći.

Živimo u vremenu u kojem netko tko objavi dva posta na Instagramu odmah postaje „influencer“, a netko tko izda album prije dva tjedna odmah pjesme s njega naziva „hitovima“. Što bismo onda mogli reći za Boba Dylana, Davida Bowieja ili Lou Reeda? Ako je svaka šuša influencer, a svaki pjevač hitmejker onda su ovi gore posebna kategorija: gurui, mudroslovci. Postoje ljudi koje nikad ne upoznaš, a formiraju te. Irski film „Poljupci“ govori o takvom formiranju. Djeca koja žive u sivilu industrijalizirane Irske traže put u bolji život bijegom u Dublin. Dublin je ideal, grad u koji se može pobjeći iz svijeta u kojem je sve sivo i bez perspektive. On se zove Dylan (Shane Curry), ona je Kylie (Kelly O’ Neill). Zajedno, otkrit će koliko vrijedi poljubac, saznat će tko je Bob Dylan, ali i što znače jedno drugom.

Irska je poznata kao zemlja egzodusa. Zemlja koja nije mogla prehraniti stanovnike stvorila je jednu od najpoznatijih emigrantskih zajednica. Danas je Irska meta useljavanja, a na dan svetog Patrika dobro se prisjetiti kako je izgledao put od negdašnje do današnje Irske. Taj put se može svesti na zemlju, ona po tradiciji hrani i uskraćuje. Zemlju kao simbol bogatstva rijetko nam što pokazuje bolje od filma „Polje“, adaptacije kazališne drame režisera Jima Sheridana („Moje lijevo stopalo“, „U ime oca“). Zemlja je, zbog svoje važnosti, predmet sukoba. Kroz nju se sukobljavaju stara i nova Irska, tradicionalno i moderno. Sukob retrogradnosti i naprednog čini „Polje“ filmom koji snažno rezonira, s usporedbama negdašnje Irske i današnje Hrvatske koje se nameću same od sebe.

Svi filmovi koji su se bavili Rusijom devedesetih uglavnom su prikazivali Rusiju kao zemlju korupcije, mita i bezakonja. „Vorošilovski snajper“ je također jedan od takvih filmova. Najlakše bi ga bilo opisati kao priču u kojoj ulogu osvetnika prihvaća veteran Drugog svjetskog rata koji pravdu od nesposobnog i korumpiranog sustava uzima u svoje ruke. Tragični događaj koji ga natjera na to u ovom je filmu prikazan unemirujuće i jasno, a kontrast žrtve i nasilnika pokazuje kako je pojam zaštićene, zlatne mladeži imanentan društvima u tranziciji. No, ne treba nas čuditi ako takav, društveno ignoriran zločin, proizvede ljude koji ga ne trpe. Ono zbog čega je „Vorošilovski snajper“ poseban, dob je glavnog lika. Starost koju provodi igrajući šah i sušeći slaninu odjednom će ga učiniti korisnijim nego što je očekivao. Vojničko iskustvo stečeno u Crvenoj armiji za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazat će se korisnim, a „zlatna mladež“ shvatit će da ih moćni tatice ne mogu zaštiti baš od svega.

Na film „Imena ljubavi“ naletio sam tražeći lagano filmsko štivo nakon napornog dana. U opisu je pisalo da se radi o mješavini komedije i romantike pa smo se onako obiteljski poredali po kauču i započeli s gledanjem. Mogu reći kako se radi o filmu kakav mogu snimiti samo Francuzi. Jedino oni mogu snimiti komediju o sukobu ideologija, a da na kraju završe na smiješnoj i pozitivnoj noti. „Imena ljubavi“ su jedan od luđih filmova koje sam gledao u posljednje vrijeme. Okosnica radnje je hipijevska ljevičarka koja je davno zaključila da je jedini način da desničarima otvori oči taj da se s njima poševi. Iz tog njenog zaključka proizaći će čitav niz komičnih situacija, ali i ozbiljna poruka o stanjima svijesti na tlu današnje Europe.  

Za neke filmove znamo reći da „zaslužuju Criterion tretman“. Digitalna obnova filma, njegova prilagodba visokoj rezoluciji, kao i izrazito značajan i obilan popratni materijal postali su značajke Criterion izdanja koje usput služe i približavanju klasika novim generacijama. Naletim tako s vremena na vrijeme na neki klasik u tom ruhu i uvijek se iznova začudim kako kadrovi izgledaju moćno, kako priča dobiva na snazi i kako teza da je „film vizualna poezija“ postaje stvarna. „Onibaba“, japanski film za koji je i Friedkin rekao da je nešto najstrašnije što je ikad pogledao, posljednji je u nizu takvih filmova.

Treba imati snage priznati grijehe. Treba se znati suočiti s prošlošću. Nakon što Vlada u Keniji uvede besplatno obrazovanje za sve, Marunge se pojavi pred osnovnom školom. Nastavnici koji u školi nemaju dovoljno didaktičkih pomagala ni prostora da smjeste svu zainteresiranu djecu, u prvi mah otprave Marungea. Marunge se, međutim, ne da smesti. Drugi dan je ponovno pred ulazom u školu. Nastavnici se u čudu pogledavaju, ne znaju što bi. Marunge, naime, ima 84 godine. Film snimljen po istinitoj priči zasniva se na dvije važne teme. Važnost obrazovanja i suočavanje s prošlošću.

Rijetko kad se dogodi da mi odlazak u kino na film o kojem ne znam previše pruži toliko zabavnih momenata kao ovaj. Na jednoj “Filmomaniji” ostavio mi je uvjerljivo najsnažniji utisak i postao film koji preporučujem svima koji se iz ovog ili onog razloga žele osjećati dobro nakon odjavne špice.  “Mi smo najbolje”, švedski je film o tri djevojčice koje taman na prijelazu u djevojaštvo odluče osnovati punk bend i na taj način otkriti identitet. Iza te, pomalo predvidljive potke, krije se sjajno filmsko ostvarenje o odrastanju, prijateljstvu i značenju glazbe koje gledatelja vodi na putovanje kroz sve postojeće emocije. Tuga, sreća, smijeh i suze smjenjuju se u filmu u kojem dominiraju sjajne glavne glumačke izvedbe Mire Barkhammar, Mire Grosin i Liv LeMoyne kao tri glavne protagonistice. 

“Priča o princezi Kaguyi” zasnovana je na “Priči o sjekaču bambusa”, legendi iz desetog stoljeća, i govori o djevojci rođenoj iz stabljike bambusa. Kaguyja je posebna, raste brže od svojih vršnjaka, a njeni skrbnici u svakoj sljedećoj stabljici bambusa pronalaze grumen zlata. Tu kreće zaplet priče koja je briljantno izvedena, a drugi veliki majstor animiranog filma Isao Takahata fenomenalnim potezima olovke i dinamičnošću prikaza Japana onog vremena uvlači u priču kao magnet.