DANČI BIRA: Za kakvo se “POLJE” isplati boriti?

Irska je poznata kao zemlja egzodusa. Zemlja koja nije mogla prehraniti stanovnike stvorila je jednu od najpoznatijih emigrantskih zajednica. Danas je Irska meta useljavanja, a na dan svetog Patrika dobro se prisjetiti kako je izgledao put od negdašnje do današnje Irske. Taj put se može svesti na zemlju, ona po tradiciji hrani i uskraćuje. Zemlju kao simbol bogatstva rijetko nam što pokazuje bolje od filma „Polje“, adaptacije kazališne drame režisera Jima Sheridana („Moje lijevo stopalo“, „U ime oca“). Zemlja je, zbog svoje važnosti, predmet sukoba. Kroz nju se sukobljavaju stara i nova Irska, tradicionalno i moderno. Sukob retrogradnosti i naprednog čini „Polje“ filmom koji snažno rezonira, s usporedbama negdašnje Irske i današnje Hrvatske koje se nameću same od sebe.

Polje se nalazi u središtu radnje. Zaplet pokreće udovica koja ga želi prodati na javnoj dražbi što Bull (Bik) McCabe doživljava kao izdaju. Richard Harris u jednoj od svojih najboljih uloga djeluje zastrašujuće dok uvjerava sve oko sebe kako on kao zakupac „obrađuje to polje koje je stvorio iz ničega, iz krša i kamena“. Njegov sin Taig (Sean Bean) ne suprotstavlja se dominantom ocu i čini se da se prešutno slaže s njegovim postupcima, a pojava Amerikanca (Tom Berenger) koji također želi Polje predstavlja izvanjski upliv i neželjenu konkurenciju u poslu s unaprijed pretpostavljenim ishodom. Važno je još jednom napomenuti kako je „Polje“ adaptacija kazališne predstave. To se vidi u dijalozima, ritmu i dramskoj konstrukciji, ali i intertekstualnosti koja je na kazališnim daskama vjerojatno i snažnije izražena.

Simbolika Bika McCabea dok se bori protiv „modernizacije koju nitko ne želi“ otkriva i kompleks onoga koji je ostao kad su svi otišli. Ustrajnost kojom se bori sa „škrtom i neplodnom zemljom“ daje mu (prema njegovom sudu) veća prava od ostalih. Sirovost karaktera koji unaprijed pretpostavlja da svi misle poput njega zaboravlja da se svijet mijenja i da ne možemo stajati u mjestu. Nove generacije imaju drugačija razmišljanja i ambicije. Nije slučajno da je Bull kao najstariji ostao u Irskoj dok su njegova mlađa braća otišla „trbuhom za kruhom“. Spremnost na promjenu podrazumijeva rizik. Bull je „prvi u selu“ i to bi najradije ostao čak i onda kad sela više ne bude. Njegov sin Taig u usporedbi s njim izgleda zaostalo, a Bird /Ptica (John Hurt) nas u funkciji naratora vodi kroz priču iako u njoj sudjeluje. Možemo ga promatrati i kao promatrača šahovske partije između starog i novog pa će nekoliko puta u toku filma podsjetiti na velečasnog u „Malome mistu“ i njegovu legendarnu: „Imate jedan lipi potez topon“.

Ova se šahovska partija odvija između dva svijeta i to na nekoliko razina od kojih je prva Stari i Novi svijet, Europa i Amerika. Reference na Bibliju od početka filma su očite pa nas tako McCabe podsjeća na Mojsija, koji se pred kraj filma pretvara u Nou jer je jasno da je njegovo ludilo potaknuto izvitoperenim i karikiranim osjećajem izdaje. Razina starog i novog, odnosno progresivnog i retrogradnog, također je važna. Amerikanac želi graditi hidroelektranu, Taig McCabe želi otići i maknuti se od svega. Bull u svojoj tvrdoglavosti od hidroelektrane i asfalta ne vidi koristi, a nije mu jasno ni zašto bi netko želio ići. „Polje“ je ovdje simbol irskog sustava vrijednosti, kao i onog vječnog pitanja: Može li trava drugdje biti zelenija? Polje ovdje više nisu samo tri jutra zemlje. U svijetu koji se suočava s globalizacijom i u kojem informacije kruže sve brže simbol „Polja“ različit je za svakoga od nas.

Promjenama je, međutim, nemoguće umaći. Kritika je „Polje“ pokopala, no moram reći da sam u ovom filmu pronašao više nego u nekim razvikanijim i od kritike prihvaćenijim naslovima. Mlade generacije ne sjećaju se starih zasluga, a očekivanja roditelja nisu uvijek ono što djeca ispune. Mladi ljudi imaju svoj put na kojem ne postoje svete krave. Razbijanje fanatizma i mitova služi tome da nas podsjeti kako se samo prihvaćanjem zaslužujemo zvati ljudima. Jer, pridržavanje unaprijed postavljenih okvira i pravila ima smisla samo onda ako se zbog pohlepe, moći i sljepila (što u dramama obično idu ruku pod ruku) ne zaboravi da bez nove generacije ništa nema smisla. Pojednostavljeno, dok jedni tvrdoglave drugi redefiniraju identitet. Prije ili kasnije, dosta nam optimistično poručuje Sheridan, dovoljno će ljudi shvatiti:

„Polje“ ništa ne vrijedi ako na njemu ostaneš sam.

IMDB

Oglasi