E, moj Bruce… ne znam da li da ti se obratim kao netko tko ne zna što bi s tobom ili kao netko tko ti mora dati do znanja da se jako dobro držiš za jednog osamdesetogodišnjaka. Nedavno sam pročitao vijest da nisu baš sigurni kojem bi glumcu dali tvoju masku. Vidiš, moj Bruce to ti je tako s maskama. Kad ih stave na lice misle da su veći od života, a kad ih skinu oni prođu, a ti ostaješ. Pišem ti kao Bruceu iako je javna tajna da noću stavljaš masku sa šiljatim ušima i skačeš po zgradama Gothama dok natežeš obične, prosječne uši nekim tamo kriminalcima. Jučer sam vidio klinca s tvojim znakom na prsima. Generacije se mijenjaju. Mi starimo, nove dolaze. Ti si još uvijek tako iritantno mlad. Bit ćeš još tu, vrlo vjerojatno, i kad mene više ne bude. A eto, ove si godine navršio osamdeset. Ti začuđujući, vitalni starče s ozbiljnim psihičkim problemom.

Oglasi

Činilo mi se da se na ulazu u DC filmsku priču nalazi isti natpis kao u Danteovu paklu. Ipak, možda ne moramo ostaviti svaku nadu kad vidimo DC-jev znak jer ispada da se junaci iz tog svemira mogu prikazati smisleno i bez pokušavanja da se uhvati Marvel. Činilo se da za to treba čudo, a netko bi mogao reći da za to treba magija. „Shazam!“ spaja magiju i čudo i igra na kartu djetinjstva i odrastanja: Zamisli kako bi bilo da samo kažeš riječ i postaneš superjunak. Svi smo bili superjunaci u maštarijama, ali Billy Batson je bio onaj kojem je to uspjelo. Zato sam ga volio i bio skeptičan oko toga kako će izgledati film. Skepsa je bezveze. Film je baš dobar, ako znaš što očekivati.

Ljubav je tema raznih umjetničkih djela kroz stoljeća do te mjere da se teško iznenaditi s nečim što ju odabere kao glavnu temu. Strip „Love“, međutim, ostavlja bez teksta. Bez dijaloga, uzevši životinje kao protagoniste, „Love“ priča o ljubavi koja je neposredna i iskrena. U trenucima kad je ugrožena ljubav trijumfira na najrazličitije, nekad i nemoguće načine. Nekad je brižna, nekad brutalna, nekad suočena s neizbježnim krajem. Priroda ne prašta, a „Love“ često izgleda kao dokumentarni film koji svoju umjetničku priču izgovara kroz sjajne crteže i neizrečeni dijalog u kojem bi riječi samo bile nepotrebna smetnja.

Kod serijala strave često smo žrtve očekivanja. Kad je prošle godine Netflix objavio „Haunting of Hill House“ opirao sam se gledanju jer je naslov vrlo lako mogao biti jedan od onih što samo glume horor. Znao sam da je riječ o romanu Shirley Jackson, ali nisam mislio da još jedna adaptacija može ponuditi nešto originalno. Režije se prihvatio Mike Flanagan što je moglo i dobro ispasti, a priča o ljudima u ukletoj kući vukla mi je na već viđeno. Dobra izvedba i pripovijedanje u dva paralelna vremenska tijeka natjerali su me da se predomislim i prepustim jednoj od najboljih serija strave u zadnjih desetak godina.

Kad ostarimo, sjećat ćemo se kako je bilo kad smo bili mladi. Prije nekoliko mjeseci bio sam u omiljenoj krčmi s prijateljem i zaključili smo da smo baš „stari konji“ u odnosu na nove generacije koje sve više zaposjedaju mjesta na koja smo nekad znali izlaziti. Složili smo se i da je to normalno. Kad se u nekoj sličnoj krčmi nađemo za nekih pedesetak godina, ako tad još budemo živi, vjerojatno ćemo voditi isti razgovor i doći do zaključka da smo baš „stare prdonje“ u odnosu na cijeli svijet oko sebe. Pitam se samo hoćemo li, poput junaka u istoimenom Fibrinom stripu, biti aktivni i skloni ludorijama ili ćemo čangrizavo kritizirati sve oko nas uvjeravajući se da je prije, kad smo mi bili mladi a ne neke druge budale, bilo bolje.

Postoje filmovi, postoje bendovi, postoje trenuci. Ti trenuci su obično od onih što se, poput Kairosova čuperka, uhvate i ne puštaju. Vratiš film unatrag i nalaziš se u studentskoj sobi gdje zbog neke koje se ne mogu sjetiti po tristoti put svira „Too much love will kill you“, a onda negdje u toj slagalici vidiš i trenutak – sasvim suprotan – na studentskom tulumu. Pjesma je ista, emocije različite. Zato tekst o „Bohemian Rhapsody“ ne može biti recenzija, kritika filma. Zato se neće baviti oskarovskim izgledima ili koliko je Rami Malek zaista dobar (ili loš) u ulozi Freddieja Mercuryja nego će se osvrnuti na pitanje koje mi se od odjavne špice mota po glavi: je li Freddie zaslužio iskreniji film?

Šezdesete su doba promjena, ponavljamo svaki put kad se prisjetimo tog desetljeća. Rijetko kad, doduše, te promjene promatramo kroz oči pojedinca za kojeg ne postoje. Kad se takav pojedinac nalazi na Kubi, u periodu omeđenom Zaljevom svinja i Kubanskom raketnom krizom, njegov je pogled perspektiva kakvu ne vidimo često. „Sjećanja na nerazvijenost“ su film sastavljen od malih, zanimljivih upada u kubansku svakodnevnicu početkom šezdesetih. Sergio je aspirirajući pisac koji se nalazi u procijepu između buržujske obitelji koja je pobjegla na Floridu i ideala revolucije oko njega. Pogled s visoka, perspektiva je rezervirana za društveni sloj što odumire, a isprepliće se sa ženama i vremenskim skokovima kakvi se, kako i naslov govori, događaju samo u sjećanjima.

Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.

Ponekad se postavlja pitanje zašto ljudi žele istraživati nepoznate predjele? Što je to što nas gura naprijed i stalno tjera da se pitamo gdje su granice mogućnosti? Možemo li reći kako se iza takvih nastojanja krije katalizator evolucije? „Prvi čovjek“, film Damiena Chazellea, tjera na takva pitanja i upućuje da postavimo još nekoliko važnijih. Kad smo to prestali stremiti zvijezdama da bi se udavili u stranicama crne kronike? Kad smo se to zaokupili međusobnim razlikama da bi prestali razmišljati o onom što nas spaja? Jer, htjeli to ili ne 20. srpnja 1969. fokus je bio na onom što možemo postići kao vrsta, a ne na razlikama između nas iako su, priznajem, upravo razlike bile gorivo svemirske utrke.

Kad se radnja odvija sporo često je teško zadržati koncentraciju. Kod takvih filmova ne smiješ skrenuti pogled, ali ih ne smiješ ni preporučiti svakome. Film „Izgaranje“ korejskog redatelja Chang-Dong Leeja takva je vrsta filma. Labavo inspiriran kratkom pričom Harukija Murakamija „Izgaranje“ govori o slučajnom susretu dvoje ljudi koji razvijaju simpatiju u odnos koji ima potencijal prerastanja u nešto romantično. Njihovi dijalozi odvode nas prema egzistencijalizmu, a džez soundtrack i perfektna fotografija navode na zaključak kako se pred našim očima odvija vizualna poezija. To ne čudi ako se zna da je upravo „Poezija“ film koji je prva asocijacija na ovog redatelja. „Izgaranje“, kao ni „Poezija“, nije film za svakoga. Dvoje mladih ljudi naći će se u procijepu, a film će nadići okvire žanra i povremeno iz art filma i umjetnosti zaći u sfere trilera i misterije. Kako bi to žongliranje žanrovima bilo izvedeno kako treba bilo je nužno zadržati pažnju gledatelja, a to kroz ovakvu vrstu filma nije nimalo lako.

Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.

Postoje filmovi koji ti obilježe život. Jedan od njih je, barem što se mene tiče, „Posljednji tango u Parizu.“ Ta fantastična međuigra Marlona Branda i Marie Schneider, otkrivanje seksualnog naboja između dvoje ljudi koji funkcionira kad jedno drugom ne znaju imena, predstavljalo je instinkt, ono animalno u ljudskoj prirodi. To je, barem koliko se sjećam, bio i moj prvi susret s Bertoluccijem. Bernardo Bertolucci je, bez najmanje sumnje, jedan od najvećih redatelja koje nam je podarila filmska umjetnost koja bez njegovih filmova ne bi bila ista. U uvodu ću zato pustiti da prođe nekoliko dekada i sjetiti se filma „Sanjari“ s Michaelom Pittom i Evom Green. Sjećam se, također, da sam tada pomislio kako čarolija još uvijek traje. Vijest da je umro Bernardo Bertolucci ostavila nas je bez jednog od najvećih redatelja u filmskoj povijesti. Također, ne treba niti to zanemariti, jednog od najkontroverznijih.