Postoje filmovi koji te podsjete na vlastito odrastanje. Nije puno takvih filmova zbilja dobro, ali su podmukli jer igraju na emocije koje svi imamo. Oni koji jesu zaista dobri, to rade suptilno i nepretenciozno s fokusom na jedan odnos. Ako je to „film odrastanja“ onda je taj odnos često formativan, jedan od onih ključnih zbog kojih smo danas osobe koje imaju ime i prezime, stavove i ambicije. Rijetko je kad te filmove potrebno gledati više puta. Moram priznati da mi je drago što sam imao prilike „Lady Bird“ pogledati dvaput. Film Grete Gerwig počinje scenom koja je samo naizgled nepovezana s ostatkom filma. Glavna junakinja, naslovnog nadimka, sa svojom se majkom vraća s posjeta državnom sveučilištu. U toj sceni, na koju možemo gledati kao uvertiru, majka i kćer slušaju Steinbeckove „Plodove gnjeva“. Simbolika takvog naslova odrazit će se na nastavak filma. Kad sam prvi put gledao film to sam previdio. Radnja se simbolički odvija oko „plodova gnjeva“, kako roditeljskog tako i tinejdžerskog. Na nekoj dubljoj razini možemo reći da je „odrastanje“ najvažniji plod tog gnjeva. Zbog toga je „Lady Bird“ važan i drugačiji film, film kojem bi najbolje bilo dati atribut – životan.

Oglasi

Što nas fascinira kod serijskih ubojica? Znam da će se vjerojatno mnogi reći kako nas kod njih nema što fascinirati i kako je to sve gamad koju treba poubijati. Međutim, filmovi kao što su „Zodiac“, „Sedam“ i hrpa što američkih što skandinavskih serija dokazuju da nas pojava ljudi bez osjećaja za vrijednost života fascinira. Krije li se u tome želja da pogledamo u „najgori odraz ljudskosti“ pa se uvjerimo da nismo tako loši ili jednostavno uživanje u osjećaju zgražanja nad onim što možemo postati? Nisam siguran, ali čini mi se da je usporedno s fascinacijom serijskim ubojicama dolazilo i do razvoja znanstvene misli o tome tko su oni zapravo, kakva je njihova motivacija, što od njih možemo naučiti o psihologiji i tome kako ih spriječiti. David Fincher vratio se temi koja mu najbolje ide u „Mindhunteru“, seriji koja je zasnovana na osobi koja je najzaslužnija za razvoj FBI-jeve krim terminologije, na kojoj je djelomično zasnovana i osnovna potka Harrisova romana „Kad jaganjci utihnu“.

„Spotlight“, peta sezona „Žice“ i „The Post“ priče su koje u središte priče stavljaju novinarstvo. Što bi ono trebalo biti, a što jest? Zrelost društva može se procijeniti ozbiljnošću dnevnih tiskovina, svojedobno je u „Subotnjoj matineji“ pisao Jergović savršeno svjestan kako ga demantiraju novine u kojima izlazi. Matanićeve „Novine“ pokušale su igrati na istu kartu, no u ambicioznosti su nastojale pokriti previše toga. Upravo tu se krije kratkovidnost i greška distributera. Kad prevodiš veliki holivudski naslov u kojem glume Tom Hanks i Meryl Streep valjda najprije razmisliš. „The Post“ je – ne biste vjerovali – naziv novina. Film je istodobno i priča o novinarskim principima i o preživljavanju i razvijanju „Washington Posta“. Možemo ga promatrati kao pljusku samovolji političara, ali i kao kronologiju događaja koji su jedne „male novine“ učinile velikima. Istodobno je i priča o konkretnim novinama i širem kontekstu. Kad se politici dopusti da kontrolira medije, u svom nam stilu poručuje Spielberg, ideja slobode je već umrla.  Da parafraziram, kad prevoditelji prevode bez da pogledaju film, ideja naslova se izgubi u ziheraštvu.

Nakon kraćeg zatišja vrijeme je da objavimo rezultate izbora za najbolji film i seriju u 2017. prema glasovima čitatelja Ekranizacije. Odziv na samo glasanje bio je velik, što u Facebook grupi Ekranizacije, što na FB stranici, što na kontakt mailu danijel.jedrisko@ekranizacija.com. Rezultati su dobiveni bodovanjem na sljedeći način. Prvo mjesto bodovano je 10 bodova, drugo 9 i tako do desetog. Zbrojem dobivenih bodova dobiveni su pobjednici u kategorijama najboljeg filma i najbolje serije u 2017. godini. Izbor čitatelja Ekranizacije je sljedeći: 

Uskoro nam dolaze Zimske olimpijske igre. Iako percepcija Igara nije ni približna onom nestrpljenju kad su se Janica i Ivica spuštali padinama, nekoliko filmova u ovogodišnjoj oskarovskoj ponudi može poslužiti kao dobar uvod u nadolazeći spektakl. „Ja, Tonya“ nastavlja seriju ekranizacija događaja koji su obilježili devedesete. Klizanje je jedan od najpraćenijih sportova u povijesti Igara, ali rijetko je što izazvalo toliko tinte kao slučaj Tonye Harding i Nancy Kerrigan. Događaji oko slučaja u ovom su filmu prikazani uz dozu karikature što povremeno prelazi u kič, no to nije loše. Takva je, mogli bismo to reći, bila i sama Tonya. Percepcija klizačice koja je mogla puno više od onoga što je na kraju ostvarila mijenjala se kroz godine i o slučaju Harding/Kerrigan svatko je imao svoje mišljenje. Dovoljno je vremena prošlo da vidimo život Tonye Harding i iz rakursa klizačice koja je ostala mrlja na klizačkom sportu. Film „Ja, Tonya“ otkriva nam zašto je klizanje jedan od najzanimljivijih i najzahtjevnijih sportova na Igrama, ali i zašto je Tonya Harding ipak više od klizačice koja je nanijela neopisivu štetu kako sportu, tako i duhu olimpizma općenito. Film nije iskupljenje Tonye Harding. Mogli bismo reći kako priča šalje poruku da život uvijek ide dalje, usprkos svim greškama koje smo kadri počiniti.

Kad pogledamo oko sebe vidjet ćemo kako je „privatnost“ jedna od onih riječi koje se puno spominju. Problem s njom, kao i mnogo drugih izlizanih pretjeranim korištenjem, nalazimo u tome što ju je teško definirati i odrediti granice. Hvaljeni film „Ne gledaj mi u pijat“ pred nas postavlja definiranje privatnosti u hrvatskom kontesktu. Taj kontekst različit je od prevladavajućeg američkog, ali mana mu je u tome što ne daje rješenja nego samo postavlja pitanja. Privatnost je u ovom filmu nepostojeća. Sve je zajedničko i sve se vidi. Bez obzira govorimo li o susjedima ispred zgrade ili o seksu na plaži. Jer, virkača iza zavjese uvijek ima. Susjed gleda susjedu u dvorište, majka kćeri u platne liste, a ono što bi trebalo biti intimno izvučeno je na površinu kao konačan vid bunta. Živimo u društvu u kojem dojučerašnje apsolutne vrijednosti kao evolucija i tolerancija dolaze pod znak pitanja, najavljuje se nova sezona „Big Brothera“, a istodobno izbijaju afere korupcije i prisluškivanja. Više ne znaš je li Veliki Brat parodija ili stvarnost. Zbog toga je „Ne gledaj mi u pijat“ aktualan. To, međutim ne znači da je i onoliko dobar koliko je hvaljen.

Nešto Gartha Ennisa, nešto „Deadwooda“ i „Žice“, nešto Springsteena i Sama Peckinpaha, puno bluesa i prstohvat Johnnyja Casha. Sastojci koje sam naveo, prema priznanju autora, čine priču „Skalpiranih“. Jer, „Skalpirani“ su mnogo više od „kriminalističke drame o indijancima“. Jason Aaron je u jednom stripu spoijio sve utjecaje, kao i naslijeđe američkih Indijanaca. Kad pomislim na „Skalpirane“ negdje na periferiji vidim i Marlona kako odbija Oscara za „Kuma“, negdje vidim prošlostoljetni i ovostoljetni sukob kod Wounded Kneeja, a onda vidim i sve one američke Indijance koji pokušavaju naći identitet u modernom svijetu rezervata u kojem, kao i inače u životu, ne postoji crno-bijela podjela. Likovi su do kraja sivi, a opet životni. Sve to čini „Skalpirane“ velikim romanom 21. stoljeća. Priča je to koja nadilazi medij stripa iako u njemu savršeno funkcionira.

Kad razmišljam o filmovima kojima ne treba nastavak onda mi među prvima na um pada „Čovjek sa Zemlje“ (2007.). To malo filozofsko remek-djelo primjer je sjajnog filma za koji ne treba veliki proračun i specijalni efekti. Promišljanje o antropologiji, religiji i filozofiji odvija se unutar jedne sobe, dijalogom i razmjenom argumenata. „Čovjek sa Zemlje“ je remek-djelo baš zato što je s jako malo napravio neizmjerno puno. Kad je izašao bio je film s kojeg se ne smije skrenuti pogled. Deset godina kasnije, uz pomoć crowd-fundinga dobili smo nastavak. „Čovjek sa Zemlje: Holocen“. Nastavak je to koji zaista nije bio potreban. Sjajna priča o profesoru Johnu Oldmanu koji je daleko stariji nego što se čini prvim je dijelom zaokružena i nikako se ne bih složio s tezom da joj je trebalo osvježavanje. Novi film igra se zamjenama teza. Produbljuje priču o profesoru koji živi duže nego što traje epoha u kojoj se nalazimo, ali i otvara nova pitanja koja zazivaju još nepotrebniji treći dio.

15. siječnja pamtimo kao važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Iako se tako slučajno poklopilo, taj datum mogao bi simbolično biti važan i za hrvatsku televizijsku produkciju. U 21 sat na prvom(e) (!) programu nacionalne televizije kreće treća sezona serije „Počivali u miru“. Ta sezona ponovno pomiče granice hrvatske produkcije i pokazuje kako je moguće, čak i u našim okvirima, napraviti vrijedan proizvod. Nakon što je prva sezona novinarku Luciju Car odvela u zatvor Vukovščak gdje se svaka epizoda bavila grobovima bivših zatvorenika, druga je priču u ambicioznijem obliku smjestila u Istru u, za hrvatsku produkciju tog trenutka nov koncept: jedna sezona – jedna priča. Treću sezonu možemo promatrati kao spoj ta dva pristupa , s dodatnim produkcijskim, glumačkim, režijskim i scenarističkim napretkom koji budućim projektima visoko postavlja letvicu. Za dobrobit svih nas nadam se kako „Počivali u miru“ neće ostati sami u svojoj ambicioznosti već da ćemo iskoristiti pouku koju nam nude. Nju bismo ukratko mogli svesti na: „najbolje se priče nalaze oko nas“.

Adrenalin pljačke i vožnje u jednom filmu ne zvuči uopće loše. „Vozač“ je upravo to, a za malo začina imamo i ljubavnu priču. Što reći o filmu, a da ne zvuči kao kliše kad je film zapravo slagalica klišeja? Ništa naročito revolucionarno osim da klišeji funkcioniraju. Sjetilo me to na davni savjet piscima u „Siriusu“: Nije stvar materijala. Loš krojač će od najskupljeg materijala sašiti loše odijelo. Dobar krojač čak i s klišejima napravi sjajnu stvar. Tako nekako stoje stvari i s „Vozačem“. Slično kao kod „Johna Wicka“ o kojem sam pisao ranije, ovo je film koji itekako dobro zna svoje limite. To ga čini privlačnijim od nekih drugih prošlogodišnjih konkurenata.

Postoje trenuci koji ulaze u povijest franšiza. Jedan od takvih trenutaka je pojava ženskog Robina u Millerovom „Mračnom vitezu“, a jedan je regeneracija u ženskog Doktora. Još od Božića si razmišljam kako moram napisati tekst o tom epohalnom događaju u Who svemiru, a vrijeme mi – paradoksalno – izmiče. Božićni specijal omogućio je oproštaj od Capaldijeve ere u ulozi Doktora, dok je istodobno zaokružio Moffatovo pripovjedanje. Epizoda koja je na isto mjesto dovela Capaldija i Davida Bradleyja u ulozi Prvog Doktora spojila je početak i kraj. Istina, čistunci, Prvi je neponovljivi William Hartnell, ali Bradley je ovdje reprizirao svoju ulogu u filmu „Avantura u prostoru i vremenu“ koji preporučam pogledati. „Dr. Who“ je televizijski fenomen. Ovoga puta je, kao i nakon odlaska Russella T. Daviesa na prekretnici. Odlazi Steven Moffat koji je fenomen za sebe. Novi showrunner je Chris Chibnall. Novi Doktor je Jodie Whittaker. Hoće li Doktor koji je postao Doktorica uspjeti vratiti čaroliju jedne od omiljenijih SF serija? Što možemo očekivati od Chibnalla?

Dragi pratitelji Ekranizacije, 

prijatelji sa filmskog portala Film-Mag objavili su svoj tradicionalni popis top filmova po izboru hrvatskih kritičara. Kako navodi Film-Mag najbolje filmove u 2017. birali su (abecednim redom) : Tihoni Brčić, Josip Grozdanić, Marijana Jakovljević, Danijel Jedriško, Ada Jukić, Robert Jukić, Vladimir Kleščić, Krešimir Košutić, Mario Kozina, Miro Nikolić, Marko Njegić, Boško Picula, Damir Radić, Dragan Rubeša, Marko Stojiljković i Dean Šoša. 
Što se tiče stranice ekranizacija.com, top lista koja je prijavljena na ovaj izbor nije konačna lista koja će do konca siječnja biti objavljena na portalu jer će na nju  vjerojatno upasti kandidati za Oskara i Zlatni Globus.

Moja lista prijavljena za ovaj izbor je sljedeća: