Kad ostarimo, sjećat ćemo se kako je bilo kad smo bili mladi. Prije nekoliko mjeseci bio sam u omiljenoj krčmi s prijateljem i zaključili smo da smo baš „stari konji“ u odnosu na nove generacije koje sve više zaposjedaju mjesta na koja smo nekad znali izlaziti. Složili smo se i da je to normalno. Kad se u nekoj sličnoj krčmi nađemo za nekih pedesetak godina, ako tad još budemo živi, vjerojatno ćemo voditi isti razgovor i doći do zaključka da smo baš „stare prdonje“ u odnosu na cijeli svijet oko sebe. Pitam se samo hoćemo li, poput junaka u istoimenom Fibrinom stripu, biti aktivni i skloni ludorijama ili ćemo čangrizavo kritizirati sve oko nas uvjeravajući se da je prije, kad smo mi bili mladi a ne neke druge budale, bilo bolje.

Oglasi

Postoje filmovi, postoje bendovi, postoje trenuci. Ti trenuci su obično od onih što se, poput Kairosova čuperka, uhvate i ne puštaju. Vratiš film unatrag i nalaziš se u studentskoj sobi gdje zbog neke koje se ne mogu sjetiti po tristoti put svira „Too much love will kill you“, a onda negdje u toj slagalici vidiš i trenutak – sasvim suprotan – na studentskom tulumu. Pjesma je ista, emocije različite. Zato tekst o „Bohemian Rhapsody“ ne može biti recenzija, kritika filma. Zato se neće baviti oskarovskim izgledima ili koliko je Rami Malek zaista dobar (ili loš) u ulozi Freddieja Mercuryja nego će se osvrnuti na pitanje koje mi se od odjavne špice mota po glavi: je li Freddie zaslužio iskreniji film?

Šezdesete su doba promjena, ponavljamo svaki put kad se prisjetimo tog desetljeća. Rijetko kad, doduše, te promjene promatramo kroz oči pojedinca za kojeg ne postoje. Kad se takav pojedinac nalazi na Kubi, u periodu omeđenom Zaljevom svinja i Kubanskom raketnom krizom, njegov je pogled perspektiva kakvu ne vidimo često. „Sjećanja na nerazvijenost“ su film sastavljen od malih, zanimljivih upada u kubansku svakodnevnicu početkom šezdesetih. Sergio je aspirirajući pisac koji se nalazi u procijepu između buržujske obitelji koja je pobjegla na Floridu i ideala revolucije oko njega. Pogled s visoka, perspektiva je rezervirana za društveni sloj što odumire, a isprepliće se sa ženama i vremenskim skokovima kakvi se, kako i naslov govori, događaju samo u sjećanjima.

Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.

Ponekad se postavlja pitanje zašto ljudi žele istraživati nepoznate predjele? Što je to što nas gura naprijed i stalno tjera da se pitamo gdje su granice mogućnosti? Možemo li reći kako se iza takvih nastojanja krije katalizator evolucije? „Prvi čovjek“, film Damiena Chazellea, tjera na takva pitanja i upućuje da postavimo još nekoliko važnijih. Kad smo to prestali stremiti zvijezdama da bi se udavili u stranicama crne kronike? Kad smo se to zaokupili međusobnim razlikama da bi prestali razmišljati o onom što nas spaja? Jer, htjeli to ili ne 20. srpnja 1969. fokus je bio na onom što možemo postići kao vrsta, a ne na razlikama između nas iako su, priznajem, upravo razlike bile gorivo svemirske utrke.

Kad se radnja odvija sporo često je teško zadržati koncentraciju. Kod takvih filmova ne smiješ skrenuti pogled, ali ih ne smiješ ni preporučiti svakome. Film „Izgaranje“ korejskog redatelja Chang-Dong Leeja takva je vrsta filma. Labavo inspiriran kratkom pričom Harukija Murakamija „Izgaranje“ govori o slučajnom susretu dvoje ljudi koji razvijaju simpatiju u odnos koji ima potencijal prerastanja u nešto romantično. Njihovi dijalozi odvode nas prema egzistencijalizmu, a džez soundtrack i perfektna fotografija navode na zaključak kako se pred našim očima odvija vizualna poezija. To ne čudi ako se zna da je upravo „Poezija“ film koji je prva asocijacija na ovog redatelja. „Izgaranje“, kao ni „Poezija“, nije film za svakoga. Dvoje mladih ljudi naći će se u procijepu, a film će nadići okvire žanra i povremeno iz art filma i umjetnosti zaći u sfere trilera i misterije. Kako bi to žongliranje žanrovima bilo izvedeno kako treba bilo je nužno zadržati pažnju gledatelja, a to kroz ovakvu vrstu filma nije nimalo lako.

Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.

Postoje filmovi koji ti obilježe život. Jedan od njih je, barem što se mene tiče, „Posljednji tango u Parizu.“ Ta fantastična međuigra Marlona Branda i Marie Schneider, otkrivanje seksualnog naboja između dvoje ljudi koji funkcionira kad jedno drugom ne znaju imena, predstavljalo je instinkt, ono animalno u ljudskoj prirodi. To je, barem koliko se sjećam, bio i moj prvi susret s Bertoluccijem. Bernardo Bertolucci je, bez najmanje sumnje, jedan od najvećih redatelja koje nam je podarila filmska umjetnost koja bez njegovih filmova ne bi bila ista. U uvodu ću zato pustiti da prođe nekoliko dekada i sjetiti se filma „Sanjari“ s Michaelom Pittom i Evom Green. Sjećam se, također, da sam tada pomislio kako čarolija još uvijek traje. Vijest da je umro Bernardo Bertolucci ostavila nas je bez jednog od najvećih redatelja u filmskoj povijesti. Također, ne treba niti to zanemariti, jednog od najkontroverznijih.

Frank Miller je jedan od najvećih strip autora svih vremena. Njegov rad na Batmanu već smo spominjali, ali njegov rad na Daredevilu spada među najbolje priče koje je napisao. „Ponovno rođen“, naslov koji je u središtu radnje imao reakciju Matta Murdocka i njegovih neprijatelja na otkrivanje njegova identiteta, poslužio je kao osnovica za treću sezonu serije. Ta je sezona isprala nedorečen okus prethodne, kao i nedorađenih „Defendersa“. Nekoliko je glavnih razloga za to: Prije svega, vratio se Wilson Fisk. Svaki put kad se pojavi na ekranu Vincent D’Onofrio dominira i ponovno potvrđuje kako su priče o superjunacima dobre onoliko koliko im dobri antagonisti.

Malo je koji naslov uzdrmao književnu scenu posljednjih godina kao „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante. Četiri knjige o najboljim prijateljicama dale su nam priču o „Mediteranu kakav je nekad bio“, ali i o Mediteranu koji se bori s tranzicijom nakon Drugoga svjetskoga rata, posljedicama poraza Italije u tome ratu i dobro poznatim muljatorima i tajkunima za koje pojam časti kreće najprije od njih samih. Elena Greco i Lila Cerulio dvije su djevojčice koje nastoje odrasti u nečemu što bi najtočnije bilo nazvati napuljskim getom. Zbivanja u tom getu, jednako kao i želja naših junakinja da iz njega pobjegnu, osnovni su motivi prve knjige. Nažalost, ne mogu ulaziti detaljnije u radnju, ali priča o dvjema prijateljicama otvara razne mogućnosti za karakternu dramu na malome ekranu, a rijetko gdje je to moguće tako kvalitetno kao na HBO-u. „Genijalna prijateljica“ dovela nam je priču napuljske tetralogije na male ekrane. Drago mi je što mogu reći da je to napravila dobro, a transfer unutarnjih monologa Elene Greco na druge likove, geste i postupke napravljen je suptilno pa tome sa scenarističke strane  treba odati priznanje. Posebno je zabavno kad se nešto što je u knjizi unutarnji monolog u seriji pojavi kao dovikivanje ćakulona sa napuljskih terasa.

Planirao sam pisati o sjajnom „Hladnom ratu“ Pavela Pawlikowskog, planirao sam reći koju o trećoj sezoni „Daredevila“ ili o izvanrednoj „Haunting of  Hill House“ kojom nas je počastio Netflix, ali kad sam se vratio kući dočekala me vijest da je umro Stan Lee. Sve drugo odmah je palo u vodu. Stan Lee nije samo institucija stripa kao umjetnosti, on je čovjek koji je preoblikovao čitavu popularnu kulturu i – usudio bih se ići čak i toliko daleko – poimanje svijeta u kojem živimo. Rođen davne 1922., a u industriji stripa od 1939., Lee je znao osjetiti kako društvo diše i kako se industrija mijenja. Već na rubu da odustane od pisanja stripova i posveti se nekoj „ozbiljnijoj“ umjetnosti Stan Lee je za kraj odlučio napraviti jedan strip po svom guštu. Slučajno je to ispao „Fantastic Four“, a ostalo je i za njega i za Marvel – povijest.

Noć vještica potječe od keltskog festivala Samhain na koji se blagdan Svih Svetih nadovezao širenjem kršćanstva u keltska područja. Kulture se, što god mislili o tome, prožimlju i ne događa se baš da jedna kultura mijenja drugu brišući gumicom ono što je bilo prije nje. Kršćanstvo tu nije iznimka pa je tako keltski festival pod utjecajem kršćanstva postao festival obilježavanja blagdana Svih Svetih o čemu nam govori i staroengleska riječ  Alholowmesse = Svi Sveti. Noć prije blagdana, počela se nazivati All-Hallows Eve pa je postala i Halloween, dan koji su popularizirali irski katolički imigranti u SAD u devetnaestom stoljeću. Noć vještica kakvu danas poznajemo dobili smo miješanjem keltskih, kršćanskih i indijanskih utjecaja, a globalizacijom je ona postala dan koji u popularnoj kulturi obilježavamo žanrom horora. Filmskih preporuka možete pronaći na sve strane, a ja ću sa svoje strane ponuditi par stripovskih naslova u kojima možete uživati.