Često u tekstovima kritiziramo HRT kad treba i kad ne treba. Nekad HRT te kritike zasluži, nekad si sami zabiju autogol, ali u slučajevima kao što je praćenje Svjetskog prvenstva u Rusiji treba ih pohvaliti. Rijetko kad je HRT odradio tako dobar posao kao što je slučaj sa praćenjem Svjetskog nogometnog prvenstva ove godine. „Zabivaka“, emisija koja je nazvana po službenoj maskoti prvenstva, dala nam je neke od najboljih trenutaka u novijoj povijesti HRT-a, a dinamika između kvarteta Prosinečki-Jeličić-Samovojska-Šapit često je gledateljima davala nadu kako plaćanje pretplate za tu i takvu televiziju ipak ima smisla.

Oglasi

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

Jedna od tužnijih hladnoratovskih logika sastojala se u tome što su i SAD i SSSR tolerirale razne degenerike samo zato što su bili na pravoj strani u pravo vrijeme. I jedna i druga strana razmišljale su na sljedeći način: „Ako imamo zajedničke neprijatelje tad se možemo smatrati prijateljima čak i onda kad je očito da si despot koji najmanje brine za vlastite građane.“ Tom, otprije znanom diskursu, već smo se odavno naučili u filmovima i serijama koje se dotiču Hladnog rata, ali jedan od najboljih filmova na temu svakako je „Godina opasnog življenja“ sa Melom Gibsonom, Lindom Hunt i Sigourney Weaver. Taj film je značajan zato što je postavio pitanje novinarske etike i njenih ograničenja. Upravo je taj aspekt filma ono što želim dotaknuti ovim tekstom.

„Rumble in the Jungle“ je jedna od najvećih borbi u povijesti boksa. Borba je to koja je poznata po tome što je u njoj Muhammad Ali vratio titulu svjetskog prvaka u trenutku kad mu nitko nije davao nikakve šanse. George Foreman, njegov protivnik, bio je poznat kao razorni udarač i nitko nije ozbiljno mislio da Ali ima šanse protiv njega. Ta borba u Zairu može se gledati kao na otvaranje jednog kruga. Nakon nje Foreman više nikad nije bio isti. 21 godinu kasnije, u dobi od 45 godina, on se našao u ringu. Protiv daleko mlađeg protivnika reagirao je kao iskusniji borac. Čekao je šansu sa znanjem da mu treba samo jedan dobar udarac. Dokumentarni film „Foreman“ priča je o svemu što se dogodilo u životu obilježenom s te dvije velike borbe. No, to je istodobno i priča u kojoj je vrijeme nevažno. Jer, u svojoj biti, to nije priča o boksaču. To je priča o čovjeku i dubokom uvjerenju da se s vremenom možemo promijeniti.

Kad uzmeš u ruke knjigu koja ima dvije i pol kile, izgleda prekrasno i još priča o istraživaču noćnih mora sasvim legitimno ostaneš bez teksta. Naslovnica koju je oslikao Gigi Cavenago Dylana postavlja između dvije žene, jednoj je u zagrljaju, a druga na galiji izvire iz njega. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom prepoznat će motiv galije i Morganu. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom shvatit će da u rukama drži knjigu koja ima ambiciju odgovoriti na sva pitanja koja smo si postavili o Dylanu Dogu. „Majke i očevi“, izdanje Veselog četvrtka u povodu tridesetogodišnjice od pojave istraživača noćnih mora na ovim prostorima, je jedno od najboljih strip izdanja koje sam ikad vidio. „Majke i očevi“ su impresivna knjiga kojom je Veseli četvrtak postavio nove standarde izdavaštva.

Vijest dana je da je trud urodio plodom. Amazon je odlučio spasiti „Expanse“! Vijest da je najbolji svemirski SF na televiziji spašen svakako je jedna od najvažnijih vijesti, ali daje nam priliku da zastanemo i shvatimo koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojem publika može utjecati na opstanak sadržaja koji konzumira. Jer, nemojmo se zavaravati, kampanja fanova serije bila je ključna u njenom opstanku u budućnosti. Glas publike se sluša, ali i skreće pažnju na još jedan problem s kojim se tvorci serija danas suočavaju, a to je – pretpostavljate – zastarjeli sustav mjerenja gledanosti koji uopće ne uzima u obzir navike gledanja koje su razvili streaming servisi.

Pustolovni strip je uvijek putovanje. Nekad bolje, nekad lošije, a nekad fascinantno. „Jastreb“ francuskog autora Patricea Pellerina priča je koju ćete voljeti ako ste voljeli brodove i gusare, ako ste zainteresirani za razliku između pirata i gusara i ako želite malo staromodne pustolovine u kojoj se može uživati. „Jastreb“ je roman u kojem ćemo pronaći dašak „Monte Crista“, dašak potrage za izgubljenim blagom i puno peripetija. Strip je to koji drži pažnju od početka do kraja, ali koji nije crtački ni scenaristički ujednačen. U integralnom izdanju koje nam je servirala Fibra on predstavlja pothvat. Nije lako zadržati razinu kroz godine, ali Pellerin uspijeva zadržati pažnju. To treba cijeniti i ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga „Jastreb“ valja uzeti u ruke. Ako volite brodove, more i pustolovine onda ćete se uz njega opustiti i vratiti u vrijeme kad su priče bile jednostavne i kad pretencioznost nije ubijala sadržaj.

Prošlo je kraljevsko vjenčanje koje je malo manje kraljevski popraćeno od strane medija i sad znamo tko je gdje sjedio, tko je zbog čega plakao i tako je protiv jednog zastarjelog relikta kao što je monarhija, ali ga svejedno ima potrebu komentirati s pedesetak komentara na Facebooku i barem pet, šest statusa. Sad kad je to sve iza nas možemo pričati o seriji „Suits“ koja je djelomično i zbog spomenutog kraljevskog vjenčanja ostala bez dvoje glumaca koji su bili dio standardne postave, ali je svejedno u toku snimanja osme sezone. Koliko ta osma sezona ima smisla s obzirom da je uz novopečenu vojvotkinju od Sussexa seriju napustila i njena fiktivna ljubav Patrick J. Adams pitanje je koje si postavlja svaki ljubitelj te serije. Serija „Suits“ je za one koji ne znaju počivala na odnosu dvojice snažnih muških likova, a kroz sedam sezona dovoljno je razvila i sporedne likove da producenti očito smatraju kako nastavak ima smisla. No, bez dinamike Harvey – Mike pitanje je koji će odnos postati nova os serije. Jer, u posljednjih nekoliko sezona nadmudrivanje između njih dvojice začinjeno s pop-kulturnim referencama bilo je jedino što je pomagalo seriji da u potpunosti ne odluta u sapunicu.

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

Kad sam početkom 2015. pisao o oživljavanju SF-a na televiziji onda sam pisao o SyFy-u i „Tamnoj tvari“ i „Prostranstvu“. SyFy je u tom trenutku bila mreža koja je najavila povratak korijenima, a korijeni koji su nastali prije promjene imena dio su baštine svakog ljubitelja žanra. Mnogi od njih cijene sav SF, ali postoji određen broj koji iznad svega voli onaj pravi „svemirski“ SF. Prijelaz stoljeća nas je razmazio jer smo kroz „Battlestar Galacticu“, „Babylon 5“, „Firefly“ ili „Stargate“ putovali svemirom, nepoznatim planetima i borili se za opstanak, ljudske vrste. 2015. se činilo da je upravo SyFy jedna od „posljednjih, najboljih nada“ za SF. Nažalost, parafrazi „Babylona 5“ usprkos, 2018. je SyFy odlučio ukinuti i „Tamnu tvar“ i „Prostranstvo“.

Babette je pobjegla kaosu pariške Komune 1871. godine. Utjehu je našla na obalama Jutlanda koji je na prvi pogled hladan i negostoljubiv. Njegovi su ljudi suzdržani i nepovjerljivi. Sestre koje su primile nesretnu izbjeglicu jedine pokazuju naznake topline. Nakon toga nas Gabriel Axel odvodi u prošlost. Sestre su još mlade i njihov ih otac, seoski propovjednik, tretira kao „dvije ruke“. One su, kao u nekoj bajci, više od ispomoći. Zbog toga osjećaju obvezu ostanka u zaostalom seocetu koje je zapelo u vremenu. Zbog toga se odriču i ljubavi i uspjeha. Zadovoljne onim što imaju sestre pokazuju empatiju. Babette može ostati. Film tek tu kreće. Film koji je, tridesetak godina nakon što je snimljen, još uvijek jedna od najboljih priča o hrani i osjećajima koju možete naći.

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja