„Parazit“ Lee Chang-donga osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu. Zadnjih godina tu nagradu osvajaju filmovi snažne društvene kritike za koje se može reći da izvrću društvo. „Parazit“ nije iznimka od pravila. Slika društva u ovome filmu daje nam do znanja da svijet u kojem socijala nastoji preživjeti proizvodi karikature. No, kod „Parazita“ je zabavno što te karikature nisu očekivane. Kad Ki-taek sa svojom obitelji u zapuštenoj i vlažnoj rupi od stana pokušava pronaći Wi-Fi signal ili dok svi gledaju izravni prijenos pijandura kako pišaju pored ulaza zapitaš se hoće li čitav film biti asocijacija na „Skupljače perja“ ili će film do kraja ipak ponuditi nešto drugačije?

Oglasi

„Bilo jednom u Hollywoodu“ deveti je film Quentina Tarantina. Ova rečenica dovoljan je razlog da se posjeti kino dvorana. Već godinama njegovi filmovi zaslužuju tretman velikog platna. Filmove gledamo na svakakvim ekranima, od mobitela, laptopa pa do televizora, ali za Tarantinove filmove znamo da vrijede kina. „Bilo jednom u Hollywoodu“ je, kako je i sam Tarantino rekao u intervjuu za ovomjesečni „Sight & Sound“ posveta Los Angelesu kakvog se sjeća, ali i priča o Hollywoodu kakav je nekad bio i kakav je, uz malo sreće, mogao biti.

Kad pogledaš naslov „Učitelj mačevanja“ pomisliš da se tu radi o srednjovjekovnom mačevaocu koji se poput samuraja u zalazak sunca bori sam protiv svih. Onda, oprezno, uzmeš knjigu u ruke i pogledaš naslovnicu. Joël Parnotte napravio je crtež gdje na obronku prekrivenom snijegom, u šumi, okrvavljena mača stoji čovjek koji samo čeka što će izaći iz sjena. Ne znamo što vreba iz tih sjena, ali prijetnja je opipljiva. Knjigu još nisam ni otvorio, a bilo je sasvim jasno da je preživljavanje na kocki. Tek nakon toga otvoriš strip i shvatiš da je Xavier Dorison napisao priču potpuno različitu od očekivanja. Upravo zbog toga, „Učitelj mačevanja“ jedno je od najugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme.

S ovim sam tekstom namjerno čekao da se slegne prašina i da se u seriji poput „Černobila“ prestane tražiti dokaz o pravoj ili krivoj strani ideologije. Jer, na koncu nije ideologija ono što je bitno. Ljudi koji se nalaze iza njenog lica ono su na što se trebamo usredotočiti. Ponekad, u moru „ispravnog“ i „neispravnog“ razmišljanja na to zaboravimo pa se i sami, poput sistema, pretvorimo u karikaturu. Miljenko Jergović je u tekstu posvećenom „Černobilskoj molitvi“ Svetlane Aleksijevič napisao o faktografiji: „priča o černobilskoj katastrofi tako je upečatljiva da čitatelj otprve pamti činjenice“. Slično je i sa serijom. Njena snaga nije u faktografiji o Černobilu. Nju je moguće pronaći jednostavnim pretraživanjem. Snaga „Černobila“ kao zaokružene priče nalazi se u likovima, u glasovima svih ljudi – bez obzira govorimo li o protagnistima ili antagonistima (ako je uopće moguće primijeniti takvu podjelu) – koji su proživjeli  katastrofu.

Kad se baviš sportom, a osobito kompetitivnim sportom kao što je košarka, onda ti je usađen nagon za pobjeđivanjem. Trener u takvome sportu mora imati glad za pobjedama pa je logično da ti se nakon nekog vremena usadi vjerovanje kako je pobjeđivanje jedino važno. Treba imati hrabrosti pomiriti to vjerovanje sa stvarnim životom, van sportskog terena. Jer, u životu se i gubi. Film “Šampioni” redatelja Javiera Fessera uči nas kako gubiti na pravi način znaju samo pobjednici.

E, moj Bruce… ne znam da li da ti se obratim kao netko tko ne zna što bi s tobom ili kao netko tko ti mora dati do znanja da se jako dobro držiš za jednog osamdesetogodišnjaka. Nedavno sam pročitao vijest da nisu baš sigurni kojem bi glumcu dali tvoju masku. Vidiš, moj Bruce to ti je tako s maskama. Kad ih stave na lice misle da su veći od života, a kad ih skinu oni prođu, a ti ostaješ. Pišem ti kao Bruceu iako je javna tajna da noću stavljaš masku sa šiljatim ušima i skačeš po zgradama Gothama dok natežeš obične, prosječne uši nekim tamo kriminalcima. Jučer sam vidio klinca s tvojim znakom na prsima. Generacije se mijenjaju. Mi starimo, nove dolaze. Ti si još uvijek tako iritantno mlad. Bit ćeš još tu, vrlo vjerojatno, i kad mene više ne bude. A eto, ove si godine navršio osamdeset. Ti začuđujući, vitalni starče s ozbiljnim psihičkim problemom.

Činilo mi se da se na ulazu u DC filmsku priču nalazi isti natpis kao u Danteovu paklu. Ipak, možda ne moramo ostaviti svaku nadu kad vidimo DC-jev znak jer ispada da se junaci iz tog svemira mogu prikazati smisleno i bez pokušavanja da se uhvati Marvel. Činilo se da za to treba čudo, a netko bi mogao reći da za to treba magija. „Shazam!“ spaja magiju i čudo i igra na kartu djetinjstva i odrastanja: Zamisli kako bi bilo da samo kažeš riječ i postaneš superjunak. Svi smo bili superjunaci u maštarijama, ali Billy Batson je bio onaj kojem je to uspjelo. Zato sam ga volio i bio skeptičan oko toga kako će izgledati film. Skepsa je bezveze. Film je baš dobar, ako znaš što očekivati.

Ljubav je tema raznih umjetničkih djela kroz stoljeća do te mjere da se teško iznenaditi s nečim što ju odabere kao glavnu temu. Strip „Love“, međutim, ostavlja bez teksta. Bez dijaloga, uzevši životinje kao protagoniste, „Love“ priča o ljubavi koja je neposredna i iskrena. U trenucima kad je ugrožena ljubav trijumfira na najrazličitije, nekad i nemoguće načine. Nekad je brižna, nekad brutalna, nekad suočena s neizbježnim krajem. Priroda ne prašta, a „Love“ često izgleda kao dokumentarni film koji svoju umjetničku priču izgovara kroz sjajne crteže i neizrečeni dijalog u kojem bi riječi samo bile nepotrebna smetnja.

Kod serijala strave često smo žrtve očekivanja. Kad je prošle godine Netflix objavio „Haunting of Hill House“ opirao sam se gledanju jer je naslov vrlo lako mogao biti jedan od onih što samo glume horor. Znao sam da je riječ o romanu Shirley Jackson, ali nisam mislio da još jedna adaptacija može ponuditi nešto originalno. Režije se prihvatio Mike Flanagan što je moglo i dobro ispasti, a priča o ljudima u ukletoj kući vukla mi je na već viđeno. Dobra izvedba i pripovijedanje u dva paralelna vremenska tijeka natjerali su me da se predomislim i prepustim jednoj od najboljih serija strave u zadnjih desetak godina.

Kad ostarimo, sjećat ćemo se kako je bilo kad smo bili mladi. Prije nekoliko mjeseci bio sam u omiljenoj krčmi s prijateljem i zaključili smo da smo baš „stari konji“ u odnosu na nove generacije koje sve više zaposjedaju mjesta na koja smo nekad znali izlaziti. Složili smo se i da je to normalno. Kad se u nekoj sličnoj krčmi nađemo za nekih pedesetak godina, ako tad još budemo živi, vjerojatno ćemo voditi isti razgovor i doći do zaključka da smo baš „stare prdonje“ u odnosu na cijeli svijet oko sebe. Pitam se samo hoćemo li, poput junaka u istoimenom Fibrinom stripu, biti aktivni i skloni ludorijama ili ćemo čangrizavo kritizirati sve oko nas uvjeravajući se da je prije, kad smo mi bili mladi a ne neke druge budale, bilo bolje.

Postoje filmovi, postoje bendovi, postoje trenuci. Ti trenuci su obično od onih što se, poput Kairosova čuperka, uhvate i ne puštaju. Vratiš film unatrag i nalaziš se u studentskoj sobi gdje zbog neke koje se ne mogu sjetiti po tristoti put svira „Too much love will kill you“, a onda negdje u toj slagalici vidiš i trenutak – sasvim suprotan – na studentskom tulumu. Pjesma je ista, emocije različite. Zato tekst o „Bohemian Rhapsody“ ne može biti recenzija, kritika filma. Zato se neće baviti oskarovskim izgledima ili koliko je Rami Malek zaista dobar (ili loš) u ulozi Freddieja Mercuryja nego će se osvrnuti na pitanje koje mi se od odjavne špice mota po glavi: je li Freddie zaslužio iskreniji film?

Šezdesete su doba promjena, ponavljamo svaki put kad se prisjetimo tog desetljeća. Rijetko kad, doduše, te promjene promatramo kroz oči pojedinca za kojeg ne postoje. Kad se takav pojedinac nalazi na Kubi, u periodu omeđenom Zaljevom svinja i Kubanskom raketnom krizom, njegov je pogled perspektiva kakvu ne vidimo često. „Sjećanja na nerazvijenost“ su film sastavljen od malih, zanimljivih upada u kubansku svakodnevnicu početkom šezdesetih. Sergio je aspirirajući pisac koji se nalazi u procijepu između buržujske obitelji koja je pobjegla na Floridu i ideala revolucije oko njega. Pogled s visoka, perspektiva je rezervirana za društveni sloj što odumire, a isprepliće se sa ženama i vremenskim skokovima kakvi se, kako i naslov govori, događaju samo u sjećanjima.