“IZ NIŠTAVILA” – Filmsko suočavanje s neonacizmom

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja

Oglasi

Uvod u drugu sezonu “Sluškinjine priče” – “SLUŠKINJINA PRIČA I OSTALE STORIJE O DRUGOTNIMA”

25. 4. očekuje nas druga sezona „Sluškinjine priče“. Sjajna serija po romanu Margaret Atwood osvojila je i publiku i kritiku, a distopijski svijet u kojem se odvija radnja funkcionirao je kao glasno i poželjno upozorenje kamo nas ekstremi, ako im se dozvoli, mogu odvesti. Ako želite uvod u nadolazeću drugu sezonu „Sluškinjine priče“ možete posjetiti knjižnicu Gajnice 23. 4. 2018. gdje će se u sklopu Noći knjige održati prigodni program pod nazivom „Sluškinjina priča i ostale storije o drugotnima“.

Ciklus filmova braće Taviani: Slučajan, a prigodan oproštaj od velikana

Nažalost, još jedna vijest o smrti u filmskome svijetu. Ljubitelji filma mogli su proteklih tjedana uživati u ciklusu filmova braće Taviani na hrvatskoj televiziji. Taj ciklus je službeno zaključen ovu subotu odličnim filmom „Noć svetog Lovre“. Vittorio Taviani, jedan od dvojice braće u čijim smo filmovima mogli uživati zaslugom trećeg programa HRT-a umro je u nedjelju 15. travnja 2018., u 89. godini života.

MILOŠ FORMAN – Legende odlaze, karikature ostaju.

Kad te uz jutarnju kavu zatekne vijest o nečijoj smrti zastaneš na trenutak i prisjetiš se svega što je osoba koje više nema napravila i što ti znači njen rad. Kad je u pozadini te vijesti buka ispaljenih raketa i rata u kojem postoje istine i „alternativne činjenice“ onda te ta vijest rastuži i više jer imaš osjećaj da vrijeme nepovratno ide na gore. Legende odlaze, karikature ostaju. Miloš Forman svakako spada u skupinu legendi, redatelj je to koji je utjecao ne generacije filmaša, a još od legendarnih „Ljubavi jedne plavuše“ (1965.) i „Gori moja gospođice” (1967.) ispisao je neke od najpamtljivijih stranica filmske povijesti. Od danas živimo u svijetu bez Miloša Formana. Gledam ispred sebe presjek njegova rada slušajući soundtrack iz „Kose“ (1979.) i jedino mogu ponoviti: Legende odlaze, karikature ostaju.

DANČI BIRA: Kad “POLJUPCI” najbolje funkcioniraju?

Živimo u vremenu u kojem netko tko objavi dva posta na Instagramu odmah postaje „influencer“, a netko tko izda album prije dva tjedna odmah pjesme s njega naziva „hitovima“. Što bismo onda mogli reći za Boba Dylana, Davida Bowieja ili Lou Reeda? Ako je svaka šuša influencer, a svaki pjevač hitmejker onda su ovi gore posebna kategorija: gurui, mudroslovci. Postoje ljudi koje nikad ne upoznaš, a formiraju te. Irski film „Poljupci“ govori o takvom formiranju. Djeca koja žive u sivilu industrijalizirane Irske traže put u bolji život bijegom u Dublin. Dublin je ideal, grad u koji se može pobjeći iz svijeta u kojem je sve sivo i bez perspektive. On se zove Dylan (Shane Curry), ona je Kylie (Kelly O’ Neill). Zajedno, otkrit će koliko vrijedi poljubac, saznat će tko je Bob Dylan, ali i što znače jedno drugom.

Stripovi s porukom: Savjesti se ne može oduprijeti.

Lako je promatrati povijest iz današnje perspektive. Zaigrati se pa reći da je nešto trebalo drugačije ili bolje. Rijetko je koje razdoblje toliko podložno naknadnoj pameti kao Drugi svjetski rat. Rat koji je za ljude je često značio odabir, život na vagi. Nekad, kao u Schindlerovom slučaju, odabir je spašavao ljude. Nekad je, pak, značio puko preživljavanje. „Bilo jednom u Francuskoj“, strip Fabiena Nuryja, bavi se junacima i kolaboracionistima. Može li se biti istodobno i jedno i drugo? Koliko je tanka granica između njih? Kad bih radio tematsku analizu tih pitanja za čitanje bih predložio „Bilo jednom u Francuskoj“ i „Posljednje dane Stefana Zweiga“ kao paralelno štivo. Oba romana svojom aktualnošću dovode nas do pogleda u jedno opasno vrijeme iz perspektive protagonista. Oba romana pokazuju nam kako je teško ostati razuman kad su oko tebe svi, kako se čini, poludjeli.

Kako nas “COCO” sjeća na one kojih više nema?

Smrti se može pristupiti na različite načine, ali govoreći o smrti govorimo o temi koja fascinira otkad postoji čovječanstvo. Mogli bismo reći kako kulture možemo proučavati prema mitovima i legendama o smrti. Odnos prema smrti nije jednoznačan pa tako imamo prelijep japanski film „Odlasci“ u kojem se smrti pristupa kao lijepom ritualu gdje je oproštaj vizualna poezija poštovanja prema pokojniku. Ovogodišnji dobitnik „Oscara“ za najbolji animirani film, „Coco“, prikazuje nam smrt na meksički način gdje je sjećanje na pokojnika razlog za veselje. Djeca su ogledala svojih predaka ili – što bi rekao Gaiman – što više starim u ogledalu više sličim roditeljima. „Coco“ je crtić koji pokazuje kako se uz sjećanje možemo osjećati dobro. Povezanost djevojčice i oca prikazana je kroz poeziju, ples i pjesmu. Sjećanje se možda starenjem gubi, no trenuci ostaju utisnuti. Obično filmovi u kojima su emocije zabranjene predstavljaju distopiju ili SF. Rijetko kad je taj motiv prisutan u animiranom filmu. „Coco“ ovdje posuđuje taj motiv i dječaka kojem je zabranjena glazba prebacuje na glavni trg za Dan Mrtvih. On želi svirati, a glazbu koju mu obitelj zabranjuje nemoguće je utišati. Sjećanje na pokojnike, na dan kad prema meksičkom vjerovanju dolaze u svijet živih, odgovorit će na pitanje zašto je tako i može li se nametnuta zabrana preokrenuti.

Kako me je “Počivali u miru” podsjetila na Kiševića?

Nekako je prigodno što su „Počivali u miru“ na programu HRT-a završili taman prije proljetnog ekvinocija. Odlazi zima, odlaze i „Počivali u miru“. Lucija Car, novinarka koja voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, došla je do kraja puta i mora odrasti. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, puno je puta u ove tri sezone Lucija bila dijete, čak i derište, koje srlja u nepoznate opasnosti. Tako je zamišljena, tako je napisana, takva nam se uvukla pod kožu. Trenutak u kojem simbolički odrasta onaj je u kojem se pomiri sama sa sobom. Mate Šušnjare nema, dijete je na putu, a novi će posao pronaći u krugu obitelji. Tu se krug zatvara. Mogli bismo reći da je tri sezone od obitelji bježala, sve da bi joj se na kraju vratila. Krug i kraj, međutim, asociraju na Enesa Kiševića. „Točka izvan kruga se ruga“. Zbilja, ne znamo tko je „Junak našeg doba“. Ne znamo ni tko Luciju prati pogledom iz auta. Koliko mi je god draga, volio bih da je ovo kraj. Dvoboj između Lucije i Pečorina prekinula je nadobudna mladež. „Dosta“ je poruka i gledateljima i potencijalnom atentatoru. Svatko od nas mora odlučiti što će se dalje dogoditi. Ambiciozno i u našim serijama dosad neviđeno. Gledateljima se vjeruje toliko da im se prepusti tako važna odluka? Možemo to odobravati ili ne, ali je odluka hrabra u svakom slučaju.

DANČI BIRA: Za kakvo se “POLJE” isplati boriti?

Irska je poznata kao zemlja egzodusa. Zemlja koja nije mogla prehraniti stanovnike stvorila je jednu od najpoznatijih emigrantskih zajednica. Danas je Irska meta useljavanja, a na dan svetog Patrika dobro se prisjetiti kako je izgledao put od negdašnje do današnje Irske. Taj put se može svesti na zemlju, ona po tradiciji hrani i uskraćuje. Zemlju kao simbol bogatstva rijetko nam što pokazuje bolje od filma „Polje“, adaptacije kazališne drame režisera Jima Sheridana („Moje lijevo stopalo“, „U ime oca“). Zemlja je, zbog svoje važnosti, predmet sukoba. Kroz nju se sukobljavaju stara i nova Irska, tradicionalno i moderno. Sukob retrogradnosti i naprednog čini „Polje“ filmom koji snažno rezonira, s usporedbama negdašnje Irske i današnje Hrvatske koje se nameću same od sebe.

Gnjev, ogorčenje i katarza u “TRI PLAKATA IZVAN GRADA”

Gnjev na svijet oko sebe. Gnjev na sustav koji ne radi svoj posao. Osjećaj krivnje. Sve su to teme koje se pojavljuju u „Tri plakata izvan grada“. Film koji je trebao osvojiti Oscara za najbolji film, ali i film koji je gnjev i ogorčenje stavio u službu tolerancije na suptilan, nepretenciozan način. Možda će u toku gledanja likovi u ovom odličnom filmu djelovati poput karikatura, možda nećete imati razumijevanja za njihove postupke, ali u „Tri plakata izvan grada“ krije se više od običnog filma. Tu je lajtmotiv gnjeva stalan, mržnja postojana, a priznavanje pogrešaka katarzično. Mala mjesta imaju priče. Mala mjesta imaju pretpostavke. Priče i pretpostavke, međutim, mogu biti krive. Gledatelj je u „Tri plakata izvan grada“ uvučen u mentalitet. Pretpostavlja i misli da zna. Tek na kraju shvati da je u krivu. Ako odabereš liniju manjeg otpora život će ti opaliti pljusku. Nije to neka mudrost, ali se dobro podsjetiti s vremena na vrijeme.

Simpsoni, Star Trek i Stephen Hawking ili “Kako nedostatak pretvoriti u prednost?”

Postoje trenuci u kojima, bez obzira na obveze, moraš napisati tekst. Ljudi poput Hawkinga to zaslužuju. Prije koju godinu kad sam pisao o „Teoriji svega“ govorio sam kako mi je drago da film nije otklizao u patetiku. Danas, kad Hawkinga više nema, mogu patetično iskreno reći – hvala. Prije dvadeset godina bio sam klinac s ambicijama i kompleksima. Danas su ostale ambicije, a klinac ostaje skriven i izlazi po potrebi. Ono što prepoznajem kao jedan od razloga zašto su kompleksi ostali negdje na prijelazu iz osnovne u srednju školu je poznati fizičar koji odgovara na mail petnaestogodišnjem klincu. Bilo bi pogrešno reći da je to jedan od mailova koji mijenja život ili da se nakon njega nešto drastično promijenilo, ali umjesto traženja nedostataka u pubertetskom ogledalu počeo sam tražiti način kako ih pretvoriti u prednosti. Jer, niti mail niti pisma koja su uslijedila nisu bila ozbiljna stvar. Hawking je, kad se sve zbroji i oduzme, govorio o vremenu koje ljudima s poteškoćama otvara nove prilike i horizonte. Negdje u to doba Bare je pjevao kako je „crnog đavla zgrabio za muda“, a i pisma su se svodila na to. Nije stoga bilo čudno što sam baš korespondenciju s velikim fizičarem odabrao kao temu maturalnog rada i na taj način, čisto simbolički, odrastao.