E, moj Bruce… ne znam da li da ti se obratim kao netko tko ne zna što bi s tobom ili kao netko tko ti mora dati do znanja da se jako dobro držiš za jednog osamdesetogodišnjaka. Nedavno sam pročitao vijest da nisu baš sigurni kojem bi glumcu dali tvoju masku. Vidiš, moj Bruce to ti je tako s maskama. Kad ih stave na lice misle da su veći od života, a kad ih skinu oni prođu, a ti ostaješ. Pišem ti kao Bruceu iako je javna tajna da noću stavljaš masku sa šiljatim ušima i skačeš po zgradama Gothama dok natežeš obične, prosječne uši nekim tamo kriminalcima. Jučer sam vidio klinca s tvojim znakom na prsima. Generacije se mijenjaju. Mi starimo, nove dolaze. Ti si još uvijek tako iritantno mlad. Bit ćeš još tu, vrlo vjerojatno, i kad mene više ne bude. A eto, ove si godine navršio osamdeset. Ti začuđujući, vitalni starče s ozbiljnim psihičkim problemom.

Oglasi

Činilo mi se da se na ulazu u DC filmsku priču nalazi isti natpis kao u Danteovu paklu. Ipak, možda ne moramo ostaviti svaku nadu kad vidimo DC-jev znak jer ispada da se junaci iz tog svemira mogu prikazati smisleno i bez pokušavanja da se uhvati Marvel. Činilo se da za to treba čudo, a netko bi mogao reći da za to treba magija. „Shazam!“ spaja magiju i čudo i igra na kartu djetinjstva i odrastanja: Zamisli kako bi bilo da samo kažeš riječ i postaneš superjunak. Svi smo bili superjunaci u maštarijama, ali Billy Batson je bio onaj kojem je to uspjelo. Zato sam ga volio i bio skeptičan oko toga kako će izgledati film. Skepsa je bezveze. Film je baš dobar, ako znaš što očekivati.

Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).

DC je krenuo sa Black Label etiketom. Što to znači za ljubitelje stripa? Prije svega „nema granica“ i „nema cenzure“. DC ovom etiketom donekle unaprjeđuje svoju Elseworlds etiketu i daje mogućnost kvalitetnim autorima da pričaju priče bez ograničenja i cenzure. Ako mislite da ste to već negdje vidjeli niste pogriješili. Slična je filozofija stajala iza Marvelove MAX etikete prije nešto više od deset godina. Osim naslova koje još nismo vidjeli, DC će pod tom etiketom ponovno izdati neke kultne naslove kao što su „Batman: Godina Prva“ ili „All-Star Superman“ pa će možemo veseliti što će i nove generacije imati prilike vidjeti naslove koji su oblikovali povijest i stripa i superjunaka. Prvi naslov koji je formalno izašao pod „Black Label“ etiketom je „Batman: Damned“, spoj čovjeka-šišmiša i Johna Constantinea i mogu reći kako prvi dio trodijelne priče sve u svemu – uopće nije loš.

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.

Znate li tko je Bill Finger? Ne brinite ako ne znate, mnogo ljudi ne zna. Sad kad smo postavili to pitanje, znate li tko je Bob Kane? Ako vam čovjek-šišmiš išta znači u životu onda znate odgovor. Tvorac Batmana, otkad znamo za sebe, je Bob Kane. Njegov Batman je onaj uz kojeg smo odrastali i koji uz glumce poput Adama Westa ili Michaela Keatona tvori pojam Batmana, bez obzira govorimo li o šezdesetima ili devedesetima. Kasnije smo dobili Balea i Afflecka u ulozi zaštitnika Gothama, ali uz Kaneovo se ime počelo spominjati ono Billa Fingera. Kad je Kane dobio zadatak smisliti lika koji se može nositi sa Supermanom, stvorio je lika koji nije sličio Batmanu kakvog znamo. Finger je crvenu promijenio u sivu, stvorio tajni identitet, krila pretvorio u plašt i na glavu lika stavio masku sa šiljatim ušima. Zatim je u priču je ubacio komesara Gordona, Robina, Jokera i Catwoman. Ukratko, iako je Bob Kane došao na ideju o Batmanu, čovjek-šišmiš kakvog poznajemo djelo je Billa Fingera. Dokumentarac „Batman i Bill“ upoznaje nas s tom pričom i putovanjem prema ispravljanju pogreške koja je konačno Billu Fingeru dala priznanje kakvo zaslužuje.

Televizijski studeni, što se superjunaka tiče, završili smo velikim crossoverom između 4 CW-jeve serije. Imam prijatelja koji je davno rekao kako su crossoveri uništili DC univerzum u stripovima, pa ni od crossovera u 4 odvojene serije nije očekivao ništa bolje. Lanjski spoj „Supergirl“, „Arrowa“, „Flasha“ i „Legenda budućnosti“ potvrdio je tu tezu. Ovogodišnji je nešto bolji, ali i dalje mu je potencijal neiskorišten jer mane svake pojedine serije bolno izlaze na vidjelo. Već dvije godine tvrdim kako su „Legende budućnosti“ potpuno neočekivano najbolja serija Arrowversea, a ovaj je crossover samo potvrdio takvo razmišljanje.

Iako postoji rizik da će netko reći kako se ponavlja godinama, rečenica prema kojoj su filmovi o superjunacima onoliko dobri koliko su im uvjerljivi antagonisti jedan je od postulata žanra. Nažalost, „Liga pravde“ tu pada na ispitu jer, koliko god zaslužuje plus radi odnosa između članova lige, Steppenwolf nije tip negativca koji opravdava formiranje Lige. To je problem koji se ponavlja. Jer, niti Enchantress u „Odredu otpisanih“,  niti Doomsday u „BvS“, a niti Ares u „Wonder Woman“ nisu uvjerljivi zlikovci. Dijelom je to zbog lošeg CGI-ja, dijelom zbog neuvjerljive priče, a dijelom i zbog sjene Heatha Ledgera koja je uvjetovala antagoniste da ga (prilično loše – vidi Eisenberg) oponašaju. Svemu tome usprkos, „Liga pravde“ je ipak zabavan i solidan film. U svakom slučaju nije vrijedna negative kakva vlada na internetu.

Kad govorimo o njemačkom ekspresionizmu i njegovoj važnosti za povijest kinematografije neke naslove opetovano spominjemo. Bez obzira govorimo li o „Metropolisu“, „Nosferatuu“, „Plavom anđelu“ ili „Kabinetu doktora Caligarija“, nemoguće je pričati o tom razdoblju bez da spomenemo neki od ovih naslova. Međutim, iznenadilo me koliko malo ljudi zna za stripovsku posvetu njemačkom ekspresionizmu u okviru DC Elseworlds etikete. Tri naslova: „Superman: Metropolis“, „Batman: Nosferatu“ i „Wonder Women: Plavi anđeo“ tvore zanimljivu trilogiju koja je na reinterpretirala filmske klasike unutar poznatog nam stripovskog okruženja.

DC je kroz godine stekao naviku „ponovnog stvaranja“ svojih najpoznatijih junaka. Ideja koja se iza toga krije sastoji se od prilagođavanja tih junaka novom vremenu, a posljednji smo takav pokušaj mogli vidjeti u etiketi „Rebirth“ i u „Earth One“ ediciji. No, po mom sudu najbolje oživljavanje likova izvedeno je u priči „Batman: Godina Prva“. Frank Miller i David Mazzucchelli u ovom su predstavku „Povratka Mračnog Viteza“ stvorili priču u kojoj je Batman više čovjek nego superjunak i u kojoj je njegov ulazak u lik šišmiša tek na početku. Takav pristup odgovara onom Bruceu Wayneu iz „Povratka Mračnog Viteza“, ali još više odgovara sredini osamdesetih kad je ova priča i nastala. Koliko ustvari dugujemo „Godini Prvoj“ može se vidjeti i iz nedavnog referenciranja te priče u Nolanovim filmovima o gothamskom osvetniku, no o tome više u nastavku teksta.