Što “Avengers: Infinity War” znači za budućnost superheroja na filmu?

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.

Film „Avengersi: Rat beskonačnosti“ predstavlja kulminaciju jednoga procesa koji traje od 2008. godine. U tom filmu možemo vidjeti što za zajednički filmski svemir znači kvalitetno planiranje i kako se većina zamišljenih niti polako skuplja u priču. Jer, nemojmo se zavaravati, to je na kraju najvažnije. Thanos kao antagonist i svi ostali, od ranije znani protagonisti. Marvelovi junaci su ljudski, imaju mane i slabosti i u momentu kad neposlušni Peter Parker ipak ode na svemirski brod na kojem ne bi trebao biti i kad Tony Stark izgubi Potts s telefonske linije sadržano je sve ono što su, osmišljavajući te junake, zamislili Stan Lee i Jack Kirby. Sve ono što DC u svojoj prirodi uglavnom nema, a ako i uspije to izvesti, onda je to samo u rijetkim slučajevima („All Star Superman“) zaista kvalitetno.

Vrag je, kako možete vidjeti, u detaljima. Upravo su ti detalji ono što izdiže Marvel iznad najvećeg konkurenta. Dobro, i plan. Moraš imati plan. Kod DC-ja je previše lutanja. Svi bi odlučivali, a nitko ne bi donosio riskantne odluke. Kad gledam DC-jeve filmove imam osjećaj da gledam Hajduk na početku ove sezone. Sve to ima nekakvu natruhu ideje, nekakav smjer u kojem bi htjeli ići. Ali, nitko ne želi presjeći i reći moramo raditi filmove sa R-ratingom ako želimo nešto postići, odnosno ako prodajem onda moram i kupiti nekog igrača za kojeg treba platiti odštetu. Tako to ide u nadmetanju, a koliko god se činilo da jedno s drugim nema veze, jedino je pitanje tko će na kraju biti prvi. S tom razlikom što Ameri priznaju samo prva mjesta, dok se mi još jednu sezonu u nizu možemo tješiti pričom o „dugoj cesti“ koja iz nekog razloga postaje sve duža.

Na stranu nogometne paralele, Marvel ovdje radi razliku. Donijele su se neke odluke koje su izgledale riskantno, a na prvi pogled i suludo, ali u Marvelu su svjesni da im glavni glumci stare, da nisu baš velike šanse da će svi biti vitalni kao Stan Lee i da moraju pogledati prema završetku ciklusa. Prije svakog puta, postaviš cilj. Moraš znati gdje želiš stići. Za razliku od DC-ja, čini mi se da Marvel to zna od početka. „Avengers: Infinity War“ možemo gledati kao prvu stepenicu prije cilja. Nakon ovog filma ništa više neće biti isto. Thanos je upravo onakav antagonist kakvog Avengersi zaslužuju. Nadam se da će vam sad biti jasno zašto se u DC-jevom svemiru nadam Braniacu. Ne možeš složiti cijeli „Suicide Squad“ i onda poslati sve njih skupa da se bore protiv amorfne mase vojnika i loše antagonistice nejasnih motiva. K vragu, takve svako od njih pojede za doručak u utorak prijepodne, a cijela odluka postaje još lošija kad Jokera pošalješ na klupu pa ti je najkarizmatičniji negativac u DC svemiru sveden na side-kicka. Marvel, primijetit ćete, ne radi takve greške. Još su u prvim Avengersima spremno u ulogu antagonista gurnuli Lokija, u drugom smo nastavku imali Ultrona, (moj naklon, gospodine Spader), a u trećem eto imamo Thanosa koji po spranci svakog pravog kolekcionara „želi skupit sve“ i ne žali ni vremena, ni žrtovanja, ni truda. Zapravo, kad malo bolje razmislim, čudno je koliko je Thanos dobro okarakteriziran. Njegovo žaljenje za izgubljenom kćeri djeluje uvjerljivo, a izjava „kako je platio preveliku cijenu“ ima dodatnu težinu kad shvatiš da je ustvari za tu cijenu dobio – omnipotentnost.

Bilo je jasno da će kamenje beskonačnosti biti iskorišteno u ovome filmu. No, frapira me sa scenarističke strane koliko je ustvari malo patetike i praznog hoda. Scenaristima svaka čast. Dobili su zadatak spojiti potpuno različite karaktere, različite svjetove i junake. To je mogao ispasti kolosalni promašaj, ali nije tako najviše zahvaljujući – pogađate – dobro zamišljenom konceptu svemira. Upravo onom konceptu koji se tu isplaćuje. Momenti koji bi izgledali blijedo i neuvjerljivo u bilo kojoj drugoj varijanti ovdje su zabavni, a vidjeti Petera Dinklagea kao divovskog patuljka bio je – priznajem – jedan od najzabavnijih trenutaka. Ponovit ću jer ne mogu to dovoljno naglasiti: Christopher Markus i Stephen McFeely – svaka čast!

Ako „Ratu beskonačnosti“ želite naći mane to svakako možete. No, to bi postavilo pitanje praga očekivanja. Što ustvari treba očekivati od ovakvog filma i imamo li pravo očekivati više? Govorimo o kulminaciji desetogodišnjeg procesa tijekom kojeg imamo barem tri superherojska filma godišnje uz desetak serija na različitim platformama. Ovi Avengersi su, usprkos tome, uspjeli iznenaditi. Meni je bilo žao što nismo vidjeli spajanje televizijskog i filmskog svemira. Bilo mi je žao što nije bilo prostora da nam se, barem na trenutak, na ekranu pojave Daredevil ili Punisher, pa i Agenti SHIELD-a. Ali, scenaristi su i bez njih imali dovoljno veliku priču za ispričati. Kako će se događaji iz ovog filma odraziti na ostale likove povezanog svemira? Hoće li epilog filma imati posljedice na – primjerice – Jessicu Jones i Lukea Cagea? Ovo je pitanje na koje me odgovor jako zanima. Isto tako, zanima me u kojem će smjeru krenuti sljedeći film. Na sreću, nećemo morati puno čekati.

Pitanje je što poslije toga? Što će se dogoditi kad Marvel jednom završi započeti narativni krug? Hoće li onda konačno doći do prostora za kvalitetnije DC filmove ili će doći do zasićenja publike cjelokupnim žanrom? Neću se praviti pametan pa reći da znam odgovor na ta pitanja. Međutim, sigurno znam da treći nastavak Avengersa treba pogledati. Režijski su si Anthony i Joe Russo dali truda, a glumci na koje smo navikli odlično funkcioniraju u novim kombinacijama. Priča ide dalje ili, što bi rekao Freddie, šou se nastavlja.

Zbog toga, kao ljubitelji stripa, možemo biti zadovoljni.

IMDB