„Parazit“ Lee Chang-donga osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu. Zadnjih godina tu nagradu osvajaju filmovi snažne društvene kritike za koje se može reći da izvrću društvo. „Parazit“ nije iznimka od pravila. Slika društva u ovome filmu daje nam do znanja da svijet u kojem socijala nastoji preživjeti proizvodi karikature. No, kod „Parazita“ je zabavno što te karikature nisu očekivane. Kad Ki-taek sa svojom obitelji u zapuštenoj i vlažnoj rupi od stana pokušava pronaći Wi-Fi signal ili dok svi gledaju izravni prijenos pijandura kako pišaju pored ulaza zapitaš se hoće li čitav film biti asocijacija na „Skupljače perja“ ili će film do kraja ipak ponuditi nešto drugačije?

Kad se baviš sportom, a osobito kompetitivnim sportom kao što je košarka, onda ti je usađen nagon za pobjeđivanjem. Trener u takvome sportu mora imati glad za pobjedama pa je logično da ti se nakon nekog vremena usadi vjerovanje kako je pobjeđivanje jedino važno. Treba imati hrabrosti pomiriti to vjerovanje sa stvarnim životom, van sportskog terena. Jer, u životu se i gubi. Film “Šampioni” redatelja Javiera Fessera uči nas kako gubiti na pravi način znaju samo pobjednici.

Šezdesete su doba promjena, ponavljamo svaki put kad se prisjetimo tog desetljeća. Rijetko kad, doduše, te promjene promatramo kroz oči pojedinca za kojeg ne postoje. Kad se takav pojedinac nalazi na Kubi, u periodu omeđenom Zaljevom svinja i Kubanskom raketnom krizom, njegov je pogled perspektiva kakvu ne vidimo često. „Sjećanja na nerazvijenost“ su film sastavljen od malih, zanimljivih upada u kubansku svakodnevnicu početkom šezdesetih. Sergio je aspirirajući pisac koji se nalazi u procijepu između buržujske obitelji koja je pobjegla na Floridu i ideala revolucije oko njega. Pogled s visoka, perspektiva je rezervirana za društveni sloj što odumire, a isprepliće se sa ženama i vremenskim skokovima kakvi se, kako i naslov govori, događaju samo u sjećanjima.

Usputni razgovori često postanu inspiracija za pisanje, čak i kad su virtualni. U takvim razgovorima pitanje nametne temu. „Kad bi morao odabrati jedan film otprije deset godina, a da je ostavio dojam kakav se ne zaboravlja, koji bi to film bio?“ Ostao sam zatečen pitanjem, na prvu pomislio na Nolanovog „Mračnog viteza“, a onda stao. Ako govorimo o filmu čiju obljetnicu slavimo ove godine, Ledgerovu Jokeru unatoč, ne mogu zaboraviti „Odlaske“. Prekrasan film o povezanosti glazbe i smrti ostavio me bez riječi. Koliko god tijesno bilo, ovaj japanski film još izaziva žmarce jer pokazuje koliko filmovi mogu biti lijepi, ali i kako smrt i glazba nisu daleko. Treba se znati oprostiti. „Odlasci“ govore o trenucima kad smrt, kao i glazba, smiruje.

Jedna od tužnijih hladnoratovskih logika sastojala se u tome što su i SAD i SSSR tolerirale razne degenerike samo zato što su bili na pravoj strani u pravo vrijeme. I jedna i druga strana razmišljale su na sljedeći način: „Ako imamo zajedničke neprijatelje tad se možemo smatrati prijateljima čak i onda kad je očito da si despot koji najmanje brine za vlastite građane.“ Tom, otprije znanom diskursu, već smo se odavno naučili u filmovima i serijama koje se dotiču Hladnog rata, ali jedan od najboljih filmova na temu svakako je „Godina opasnog življenja“ sa Melom Gibsonom, Lindom Hunt i Sigourney Weaver. Taj film je značajan zato što je postavio pitanje novinarske etike i njenih ograničenja. Upravo je taj aspekt filma ono što želim dotaknuti ovim tekstom.

Babette je pobjegla kaosu pariške Komune 1871. godine. Utjehu je našla na obalama Jutlanda koji je na prvi pogled hladan i negostoljubiv. Njegovi su ljudi suzdržani i nepovjerljivi. Sestre koje su primile nesretnu izbjeglicu jedine pokazuju naznake topline. Nakon toga nas Gabriel Axel odvodi u prošlost. Sestre su još mlade i njihov ih otac, seoski propovjednik, tretira kao „dvije ruke“. One su, kao u nekoj bajci, više od ispomoći. Zbog toga osjećaju obvezu ostanka u zaostalom seocetu koje je zapelo u vremenu. Zbog toga se odriču i ljubavi i uspjeha. Zadovoljne onim što imaju sestre pokazuju empatiju. Babette može ostati. Film tek tu kreće. Film koji je, tridesetak godina nakon što je snimljen, još uvijek jedna od najboljih priča o hrani i osjećajima koju možete naći.

Živimo u vremenu u kojem netko tko objavi dva posta na Instagramu odmah postaje „influencer“, a netko tko izda album prije dva tjedna odmah pjesme s njega naziva „hitovima“. Što bismo onda mogli reći za Boba Dylana, Davida Bowieja ili Lou Reeda? Ako je svaka šuša influencer, a svaki pjevač hitmejker onda su ovi gore posebna kategorija: gurui, mudroslovci. Postoje ljudi koje nikad ne upoznaš, a formiraju te. Irski film „Poljupci“ govori o takvom formiranju. Djeca koja žive u sivilu industrijalizirane Irske traže put u bolji život bijegom u Dublin. Dublin je ideal, grad u koji se može pobjeći iz svijeta u kojem je sve sivo i bez perspektive. On se zove Dylan (Shane Curry), ona je Kylie (Kelly O’ Neill). Zajedno, otkrit će koliko vrijedi poljubac, saznat će tko je Bob Dylan, ali i što znače jedno drugom.

Irska je poznata kao zemlja egzodusa. Zemlja koja nije mogla prehraniti stanovnike stvorila je jednu od najpoznatijih emigrantskih zajednica. Danas je Irska meta useljavanja, a na dan svetog Patrika dobro se prisjetiti kako je izgledao put od negdašnje do današnje Irske. Taj put se može svesti na zemlju, ona po tradiciji hrani i uskraćuje. Zemlju kao simbol bogatstva rijetko nam što pokazuje bolje od filma „Polje“, adaptacije kazališne drame režisera Jima Sheridana („Moje lijevo stopalo“, „U ime oca“). Zemlja je, zbog svoje važnosti, predmet sukoba. Kroz nju se sukobljavaju stara i nova Irska, tradicionalno i moderno. Sukob retrogradnosti i naprednog čini „Polje“ filmom koji snažno rezonira, s usporedbama negdašnje Irske i današnje Hrvatske koje se nameću same od sebe.

Rijetko koji film mogu opisati kao „šarmantan“, ali mađarski film „O tijelu i duši“ zaslužuje taj pridjev. Uz šarm, on je vizualno prelijep dok zadržava liriku odnosa dvoje neprilagođenih i „oštećenih“ ljudi. Ovo je jedan od onih filmova koji u svojoj pomaknutosti ostavlja bez riječi jer je radnja ispričana i vizualno i pričom, a to je danas pomalo zaboravljena karakteristika. „O tijelu i duši“ otvara se scenom jelena i košute u snijegom prekrivenoj šumi. Njihovo nadigravanje shvatit ćemo tek kad se razigra i film, a scene klaonice (gdje rade protagonisti) i šume izmjenjivat će se i nadopunjavati u djelo koje bismo najkraće mogli nazvati – filmskom poezijom.

Svi filmovi koji su se bavili Rusijom devedesetih uglavnom su prikazivali Rusiju kao zemlju korupcije, mita i bezakonja. „Vorošilovski snajper“ je također jedan od takvih filmova. Najlakše bi ga bilo opisati kao priču u kojoj ulogu osvetnika prihvaća veteran Drugog svjetskog rata koji pravdu od nesposobnog i korumpiranog sustava uzima u svoje ruke. Tragični događaj koji ga natjera na to u ovom je filmu prikazan unemirujuće i jasno, a kontrast žrtve i nasilnika pokazuje kako je pojam zaštićene, zlatne mladeži imanentan društvima u tranziciji. No, ne treba nas čuditi ako takav, društveno ignoriran zločin, proizvede ljude koji ga ne trpe. Ono zbog čega je „Vorošilovski snajper“ poseban, dob je glavnog lika. Starost koju provodi igrajući šah i sušeći slaninu odjednom će ga učiniti korisnijim nego što je očekivao. Vojničko iskustvo stečeno u Crvenoj armiji za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazat će se korisnim, a „zlatna mladež“ shvatit će da ih moćni tatice ne mogu zaštiti baš od svega.

Na film „Imena ljubavi“ naletio sam tražeći lagano filmsko štivo nakon napornog dana. U opisu je pisalo da se radi o mješavini komedije i romantike pa smo se onako obiteljski poredali po kauču i započeli s gledanjem. Mogu reći kako se radi o filmu kakav mogu snimiti samo Francuzi. Jedino oni mogu snimiti komediju o sukobu ideologija, a da na kraju završe na smiješnoj i pozitivnoj noti. „Imena ljubavi“ su jedan od luđih filmova koje sam gledao u posljednje vrijeme. Okosnica radnje je hipijevska ljevičarka koja je davno zaključila da je jedini način da desničarima otvori oči taj da se s njima poševi. Iz tog njenog zaključka proizaći će čitav niz komičnih situacija, ali i ozbiljna poruka o stanjima svijesti na tlu današnje Europe.