Rijetko koji film mogu opisati kao „šarmantan“, ali mađarski film „O tijelu i duši“ zaslužuje taj pridjev. Uz šarm, on je vizualno prelijep dok zadržava liriku odnosa dvoje neprilagođenih i „oštećenih“ ljudi. Ovo je jedan od onih filmova koji u svojoj pomaknutosti ostavlja bez riječi jer je radnja ispričana i vizualno i pričom, a to je danas pomalo zaboravljena karakteristika. „O tijelu i duši“ otvara se scenom jelena i košute u snijegom prekrivenoj šumi. Njihovo nadigravanje shvatit ćemo tek kad se razigra i film, a scene klaonice (gdje rade protagonisti) i šume izmjenjivat će se i nadopunjavati u djelo koje bismo najkraće mogli nazvati – filmskom poezijom.

Oglasi

Svi filmovi koji su se bavili Rusijom devedesetih uglavnom su prikazivali Rusiju kao zemlju korupcije, mita i bezakonja. „Vorošilovski snajper“ je također jedan od takvih filmova. Najlakše bi ga bilo opisati kao priču u kojoj ulogu osvetnika prihvaća veteran Drugog svjetskog rata koji pravdu od nesposobnog i korumpiranog sustava uzima u svoje ruke. Tragični događaj koji ga natjera na to u ovom je filmu prikazan unemirujuće i jasno, a kontrast žrtve i nasilnika pokazuje kako je pojam zaštićene, zlatne mladeži imanentan društvima u tranziciji. No, ne treba nas čuditi ako takav, društveno ignoriran zločin, proizvede ljude koji ga ne trpe. Ono zbog čega je „Vorošilovski snajper“ poseban, dob je glavnog lika. Starost koju provodi igrajući šah i sušeći slaninu odjednom će ga učiniti korisnijim nego što je očekivao. Vojničko iskustvo stečeno u Crvenoj armiji za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazat će se korisnim, a „zlatna mladež“ shvatit će da ih moćni tatice ne mogu zaštiti baš od svega.

Na film „Imena ljubavi“ naletio sam tražeći lagano filmsko štivo nakon napornog dana. U opisu je pisalo da se radi o mješavini komedije i romantike pa smo se onako obiteljski poredali po kauču i započeli s gledanjem. Mogu reći kako se radi o filmu kakav mogu snimiti samo Francuzi. Jedino oni mogu snimiti komediju o sukobu ideologija, a da na kraju završe na smiješnoj i pozitivnoj noti. „Imena ljubavi“ su jedan od luđih filmova koje sam gledao u posljednje vrijeme. Okosnica radnje je hipijevska ljevičarka koja je davno zaključila da je jedini način da desničarima otvori oči taj da se s njima poševi. Iz tog njenog zaključka proizaći će čitav niz komičnih situacija, ali i ozbiljna poruka o stanjima svijesti na tlu današnje Europe.  

Davno sam na Movielandu pisao o argentinskom biseru “Divlje priče”. Tekst koji slijedi kombinacija je originalnog teksta i novih dojmova nakon što sam nedavno film imao prilike pogledati ponovno. Dojam nije izblijedio. Riječ je o jednom od najboljih filmova ovog još malo pa punoljetnog stoljeća. Ovaj omnibus kratkih filmskih priča istražuje životinjsku stranu ljudske vrste. Čovjek gurnut do ruba kojem ništa drugo ne preostaje vrlo lako postaje divlja životinja. Tad je spreman na sve. Šest kratkih priča pokazat će što se dogodi kad se ljudskost izgubi u nagonu za osvetom, strasti i preživljavanjem. U takvim je situacijama sve moguće i dozvoljeno, a nakon što film završi ni gledatelj neće biti isti. “Divlje priče” su jedinstveno filmsko iskustvo koje spada u red najboljih filmova koje možete pogledati. 

Za neke filmove znamo reći da „zaslužuju Criterion tretman“. Digitalna obnova filma, njegova prilagodba visokoj rezoluciji, kao i izrazito značajan i obilan popratni materijal postali su značajke Criterion izdanja koje usput služe i približavanju klasika novim generacijama. Naletim tako s vremena na vrijeme na neki klasik u tom ruhu i uvijek se iznova začudim kako kadrovi izgledaju moćno, kako priča dobiva na snazi i kako teza da je „film vizualna poezija“ postaje stvarna. „Onibaba“, japanski film za koji je i Friedkin rekao da je nešto najstrašnije što je ikad pogledao, posljednji je u nizu takvih filmova.

“Lako je živjeti zatvorenih očiju” nije samo prvi stih refrena pjesme „Strawberry fields forever“. To je metafora društvenog sljepila, odnosa prema represiji i ograničavanju slobode. Ako u interpretaciju Lennonove pjesme uđemo još dublje i nadodamo i nastavak „misunderstanding all you see“ dobit ćemo genezu većine zabluda i ograničenja koja si pojedinac nameće u tiraniji, represiji ili promašenoj ideologiji. Tu film Davida Truebe ima smisla. Već u prvim kadrovima u kojima profesor engleskog djeci objašnjava vrijednost pjesme „Help“ navodeći ih da propitkuju svijet oko sebe pitanjem što taj krik znači dobivamo dojam kako se najlakše prepustiti, ići linijom manjeg otpora i šutjeti. Za nešto više, potrebno je razmišljati.

Treba imati snage priznati grijehe. Treba se znati suočiti s prošlošću. Nakon što Vlada u Keniji uvede besplatno obrazovanje za sve, Marunge se pojavi pred osnovnom školom. Nastavnici koji u školi nemaju dovoljno didaktičkih pomagala ni prostora da smjeste svu zainteresiranu djecu, u prvi mah otprave Marungea. Marunge se, međutim, ne da smesti. Drugi dan je ponovno pred ulazom u školu. Nastavnici se u čudu pogledavaju, ne znaju što bi. Marunge, naime, ima 84 godine. Film snimljen po istinitoj priči zasniva se na dvije važne teme. Važnost obrazovanja i suočavanje s prošlošću.

Rijetko kad se dogodi da mi odlazak u kino na film o kojem ne znam previše pruži toliko zabavnih momenata kao ovaj. Na jednoj “Filmomaniji” ostavio mi je uvjerljivo najsnažniji utisak i postao film koji preporučujem svima koji se iz ovog ili onog razloga žele osjećati dobro nakon odjavne špice.  “Mi smo najbolje”, švedski je film o tri djevojčice koje taman na prijelazu u djevojaštvo odluče osnovati punk bend i na taj način otkriti identitet. Iza te, pomalo predvidljive potke, krije se sjajno filmsko ostvarenje o odrastanju, prijateljstvu i značenju glazbe koje gledatelja vodi na putovanje kroz sve postojeće emocije. Tuga, sreća, smijeh i suze smjenjuju se u filmu u kojem dominiraju sjajne glavne glumačke izvedbe Mire Barkhammar, Mire Grosin i Liv LeMoyne kao tri glavne protagonistice. 

“Priča o princezi Kaguyi” zasnovana je na “Priči o sjekaču bambusa”, legendi iz desetog stoljeća, i govori o djevojci rođenoj iz stabljike bambusa. Kaguyja je posebna, raste brže od svojih vršnjaka, a njeni skrbnici u svakoj sljedećoj stabljici bambusa pronalaze grumen zlata. Tu kreće zaplet priče koja je briljantno izvedena, a drugi veliki majstor animiranog filma Isao Takahata fenomenalnim potezima olovke i dinamičnošću prikaza Japana onog vremena uvlači u priču kao magnet.

„Ja, Daniel Blake“ je najbolji film koji sam pogledao u 2016. Nekoliko dana nakon gledanja nisam prestajao razmišljati o njemu iako sam, s obzirom da je redatelj Ken Loach, znao što očekivati. „Ja, Daniel Blake“ je zamisliv bilo gdje, a ne samo u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pojednostavljeno, svi bismo mi mogli biti „Daniel Blake“. U trenutku kad to shvatimo ova snažna, socijalna priča prelazi u horor jer je svakidašnja strava najgora.

Kad se u najtežim trenucima Drugog svjetskog rata u Finskoj susretnu Rus i Nijemac, obojica ranjeni, u kolibi s Finkinjom koja ne govori njihove jezike morat će komunicirati. Kroz nju će shvatiti kako su, suprotnim ideologijama usprkos, ipak samo ljudi i da je preživljavanje bitnije od rata. Strast i primalni ljudski nagoni izbijaju na površinu. Rat je, istina, ovdje samo kulisa. “Kukushka” postavlja pitanje koga ćemo od navedenih izbaciti iz gnijezda? Tko ima skrivene motive?