Na film „Imena ljubavi“ naletio sam tražeći lagano filmsko štivo nakon napornog dana. U opisu je pisalo da se radi o mješavini komedije i romantike pa smo se onako obiteljski poredali po kauču i započeli s gledanjem. Mogu reći kako se radi o filmu kakav mogu snimiti samo Francuzi. Jedino oni mogu snimiti komediju o sukobu ideologija, a da na kraju završe na smiješnoj i pozitivnoj noti. „Imena ljubavi“ su jedan od luđih filmova koje sam gledao u posljednje vrijeme. Okosnica radnje je hipijevska ljevičarka koja je davno zaključila da je jedini način da desničarima otvori oči taj da se s njima poševi. Iz tog njenog zaključka proizaći će čitav niz komičnih situacija, ali i ozbiljna poruka o stanjima svijesti na tlu današnje Europe.
Već na početku nas pripovjedač upozorava kako njegovo ime – Arthur Martin ( Jacques Gamblin) – nije rijetko u Francuskoj. Zapravo, naučimo to u prvih nekoliko minuta, jedva da postoji grad u Francuskoj gdje ih ne bi našli na desetke. Nakon njega upoznajemo djevojku. Ime joj je Bahia Benmahmoud (Sara Forestier) i ona je jedina u Francuskoj takvog imena. Kao u svim komedijama sličnog tipa sukob karaktera prerasta u komediju situacije, a hipijevski svjetonazor dolazi u sukob s uređenim i definiranim stilom života kakav Martin dotad vodi. On, usprkos Bahijinoj procjeni, nije desničar. On samo živi u svijetu omeđenom šutnjom i tabuima. O židovskom podrijetlu svoje majke ne govori, sve kako ju ne bi uzrujao, a posljedice holokausta vidljive su jedino u pretvaranju da se nije dogodio. Bahija je, s druge strane, u svemu otvorena. Njena slobodumnost ne podnosi šutnju i tajne. Kreativnost mora pobijediti uske poglede, razmišlja ona. Postoji li kreativniji i slobodniji način preobraćenja ekstremista od seksa? „Imena ljubavi“ otvoreno postavljaju to pitanje obračunavajući se istodobno i s kršćansko-eurocentričnim i s arapsko-muslimanskim ekstremizmom.
Iako bismo mogli iskoristiti lenonovsku „vodite ljubav, a ne rat“ u ovom filmu možemo vidjeti kako se u ekstremima mijenjaju samo imena i uvjerenja, ali ideje su u osnovi iste. Neovisne o teritoriju i krugu iz kojeg dolaze. Samozavaravanje postaje glavna prepreka spajanju dvoje glavnih likova. Jedno i drugo u onom što rade traže smisao, ali ni jedno ni drugo ne žele priznati kako prava definicija slobode može biti i u svojevoljnom prepuštanju drugoj osobi. Tu „Imena ljubavi“ dobivaju poantu. Bahia će probiti zid koji manjkom volje za promjenu Arthur gradi oko sebe, dok će on njenom kaosu dodati reda. Ekstremno lijevo i ekstremno desno nastavljaju postojati u svojoj epskoj borbi za opstanak dok se glavni junaci spuštaju na ljudsku razinu na kojoj se mijenjanje svijeta svodi na ono što mogu promijeniti zajedničkim snagama.
Kako to obično biva, kao da poručuje redatelj Michel Leclerc, rezultat je upečatljiviji od ranijih ekstremnih metoda.
Ekranizacija 