„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.

Oglasi

Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).

Kad nam je prošle godine Fincherov „Mindhunter“ dao uvid u način razmišljanja serijskih ubojica, mislio sam da još dugo neću sresti nešto što će me više uznemiriti. Ipak sam se prevario, jer glumačka izvedba Darrena Chrissa u „Američkoj krimi priči: Ubojstvo Giannija Versacea“ toliko je jeziva da se serija mora gledati polako, epizodu po epizodu, kako bi se podnijeli šokovi. Koliko god dobra bila, sigurno nije za binge-watching. Kad je 1997. serijski ubojica Andrew Cunanan ubio poznatog dizajnera svijet je ostao u šoku. Nakon gledanja ove serije također se ostaje u šoku, ali to je na neki način i cilj.

Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.

Vijest dana je da je trud urodio plodom. Amazon je odlučio spasiti „Expanse“! Vijest da je najbolji svemirski SF na televiziji spašen svakako je jedna od najvažnijih vijesti, ali daje nam priliku da zastanemo i shvatimo koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojem publika može utjecati na opstanak sadržaja koji konzumira. Jer, nemojmo se zavaravati, kampanja fanova serije bila je ključna u njenom opstanku u budućnosti. Glas publike se sluša, ali i skreće pažnju na još jedan problem s kojim se tvorci serija danas suočavaju, a to je – pretpostavljate – zastarjeli sustav mjerenja gledanosti koji uopće ne uzima u obzir navike gledanja koje su razvili streaming servisi.

Prošlo je kraljevsko vjenčanje koje je malo manje kraljevski popraćeno od strane medija i sad znamo tko je gdje sjedio, tko je zbog čega plakao i tako je protiv jednog zastarjelog relikta kao što je monarhija, ali ga svejedno ima potrebu komentirati s pedesetak komentara na Facebooku i barem pet, šest statusa. Sad kad je to sve iza nas možemo pričati o seriji „Suits“ koja je djelomično i zbog spomenutog kraljevskog vjenčanja ostala bez dvoje glumaca koji su bili dio standardne postave, ali je svejedno u toku snimanja osme sezone. Koliko ta osma sezona ima smisla s obzirom da je uz novopečenu vojvotkinju od Sussexa seriju napustila i njena fiktivna ljubav Patrick J. Adams pitanje je koje si postavlja svaki ljubitelj te serije. Serija „Suits“ je za one koji ne znaju počivala na odnosu dvojice snažnih muških likova, a kroz sedam sezona dovoljno je razvila i sporedne likove da producenti očito smatraju kako nastavak ima smisla. No, bez dinamike Harvey – Mike pitanje je koji će odnos postati nova os serije. Jer, u posljednjih nekoliko sezona nadmudrivanje između njih dvojice začinjeno s pop-kulturnim referencama bilo je jedino što je pomagalo seriji da u potpunosti ne odluta u sapunicu.

Kad sam početkom 2015. pisao o oživljavanju SF-a na televiziji onda sam pisao o SyFy-u i „Tamnoj tvari“ i „Prostranstvu“. SyFy je u tom trenutku bila mreža koja je najavila povratak korijenima, a korijeni koji su nastali prije promjene imena dio su baštine svakog ljubitelja žanra. Mnogi od njih cijene sav SF, ali postoji određen broj koji iznad svega voli onaj pravi „svemirski“ SF. Prijelaz stoljeća nas je razmazio jer smo kroz „Battlestar Galacticu“, „Babylon 5“, „Firefly“ ili „Stargate“ putovali svemirom, nepoznatim planetima i borili se za opstanak, ljudske vrste. 2015. se činilo da je upravo SyFy jedna od „posljednjih, najboljih nada“ za SF. Nažalost, parafrazi „Babylona 5“ usprkos, 2018. je SyFy odlučio ukinuti i „Tamnu tvar“ i „Prostranstvo“.

25. 4. očekuje nas druga sezona „Sluškinjine priče“. Sjajna serija po romanu Margaret Atwood osvojila je i publiku i kritiku, a distopijski svijet u kojem se odvija radnja funkcionirao je kao glasno i poželjno upozorenje kamo nas ekstremi, ako im se dozvoli, mogu odvesti. Ako želite uvod u nadolazeću drugu sezonu „Sluškinjine priče“ možete posjetiti knjižnicu Gajnice 23. 4. 2018. gdje će se u sklopu Noći knjige održati prigodni program pod nazivom „Sluškinjina priča i ostale storije o drugotnima“.

Nekako je prigodno što su „Počivali u miru“ na programu HRT-a završili taman prije proljetnog ekvinocija. Odlazi zima, odlaze i „Počivali u miru“. Lucija Car, novinarka koja voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, došla je do kraja puta i mora odrasti. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, puno je puta u ove tri sezone Lucija bila dijete, čak i derište, koje srlja u nepoznate opasnosti. Tako je zamišljena, tako je napisana, takva nam se uvukla pod kožu. Trenutak u kojem simbolički odrasta onaj je u kojem se pomiri sama sa sobom. Mate Šušnjare nema, dijete je na putu, a novi će posao pronaći u krugu obitelji. Tu se krug zatvara. Mogli bismo reći da je tri sezone od obitelji bježala, sve da bi joj se na kraju vratila. Krug i kraj, međutim, asociraju na Enesa Kiševića. „Točka izvan kruga se ruga“. Zbilja, ne znamo tko je „Junak našeg doba“. Ne znamo ni tko Luciju prati pogledom iz auta. Koliko mi je god draga, volio bih da je ovo kraj. Dvoboj između Lucije i Pečorina prekinula je nadobudna mladež. „Dosta“ je poruka i gledateljima i potencijalnom atentatoru. Svatko od nas mora odlučiti što će se dalje dogoditi. Ambiciozno i u našim serijama dosad neviđeno. Gledateljima se vjeruje toliko da im se prepusti tako važna odluka? Možemo to odobravati ili ne, ali je odluka hrabra u svakom slučaju.

Što nas fascinira kod serijskih ubojica? Znam da će se vjerojatno mnogi reći kako nas kod njih nema što fascinirati i kako je to sve gamad koju treba poubijati. Međutim, filmovi kao što su „Zodiac“, „Sedam“ i hrpa što američkih što skandinavskih serija dokazuju da nas pojava ljudi bez osjećaja za vrijednost života fascinira. Krije li se u tome želja da pogledamo u „najgori odraz ljudskosti“ pa se uvjerimo da nismo tako loši ili jednostavno uživanje u osjećaju zgražanja nad onim što možemo postati? Nisam siguran, ali čini mi se da je usporedno s fascinacijom serijskim ubojicama dolazilo i do razvoja znanstvene misli o tome tko su oni zapravo, kakva je njihova motivacija, što od njih možemo naučiti o psihologiji i tome kako ih spriječiti. David Fincher vratio se temi koja mu najbolje ide u „Mindhunteru“, seriji koja je zasnovana na osobi koja je najzaslužnija za razvoj FBI-jeve krim terminologije, na kojoj je djelomično zasnovana i osnovna potka Harrisova romana „Kad jaganjci utihnu“.

15. siječnja pamtimo kao važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Iako se tako slučajno poklopilo, taj datum mogao bi simbolično biti važan i za hrvatsku televizijsku produkciju. U 21 sat na prvom(e) (!) programu nacionalne televizije kreće treća sezona serije „Počivali u miru“. Ta sezona ponovno pomiče granice hrvatske produkcije i pokazuje kako je moguće, čak i u našim okvirima, napraviti vrijedan proizvod. Nakon što je prva sezona novinarku Luciju Car odvela u zatvor Vukovščak gdje se svaka epizoda bavila grobovima bivših zatvorenika, druga je priču u ambicioznijem obliku smjestila u Istru u, za hrvatsku produkciju tog trenutka nov koncept: jedna sezona – jedna priča. Treću sezonu možemo promatrati kao spoj ta dva pristupa , s dodatnim produkcijskim, glumačkim, režijskim i scenarističkim napretkom koji budućim projektima visoko postavlja letvicu. Za dobrobit svih nas nadam se kako „Počivali u miru“ neće ostati sami u svojoj ambicioznosti već da ćemo iskoristiti pouku koju nam nude. Nju bismo ukratko mogli svesti na: „najbolje se priče nalaze oko nas“.

Postoje trenuci koji ulaze u povijest franšiza. Jedan od takvih trenutaka je pojava ženskog Robina u Millerovom „Mračnom vitezu“, a jedan je regeneracija u ženskog Doktora. Još od Božića si razmišljam kako moram napisati tekst o tom epohalnom događaju u Who svemiru, a vrijeme mi – paradoksalno – izmiče. Božićni specijal omogućio je oproštaj od Capaldijeve ere u ulozi Doktora, dok je istodobno zaokružio Moffatovo pripovjedanje. Epizoda koja je na isto mjesto dovela Capaldija i Davida Bradleyja u ulozi Prvog Doktora spojila je početak i kraj. Istina, čistunci, Prvi je neponovljivi William Hartnell, ali Bradley je ovdje reprizirao svoju ulogu u filmu „Avantura u prostoru i vremenu“ koji preporučam pogledati. „Dr. Who“ je televizijski fenomen. Ovoga puta je, kao i nakon odlaska Russella T. Daviesa na prekretnici. Odlazi Steven Moffat koji je fenomen za sebe. Novi showrunner je Chris Chibnall. Novi Doktor je Jodie Whittaker. Hoće li Doktor koji je postao Doktorica uspjeti vratiti čaroliju jedne od omiljenijih SF serija? Što možemo očekivati od Chibnalla?