Category Archive: Serije

Ima li “SUITS” smisla bez Mikea Rossa?

Prošlo je kraljevsko vjenčanje koje je malo manje kraljevski popraćeno od strane medija i sad znamo tko je gdje sjedio, tko je zbog čega plakao i tako je protiv jednog zastarjelog relikta kao što je monarhija, ali ga svejedno ima potrebu komentirati s pedesetak komentara na Facebooku i barem pet, šest statusa. Sad kad je to sve iza nas možemo pričati o seriji „Suits“ koja je djelomično i zbog spomenutog kraljevskog vjenčanja ostala bez dvoje glumaca koji su bili dio standardne postave, ali je svejedno u toku snimanja osme sezone. Koliko ta osma sezona ima smisla s obzirom da je uz novopečenu vojvotkinju od Sussexa seriju napustila i njena fiktivna ljubav Patrick J. Adams pitanje je koje si postavlja svaki ljubitelj te serije. Serija „Suits“ je za one koji ne znaju počivala na odnosu dvojice snažnih muških likova, a kroz sedam sezona dovoljno je razvila i sporedne likove da producenti očito smatraju kako nastavak ima smisla. No, bez dinamike Harvey – Mike pitanje je koji će odnos postati nova os serije. Jer, u posljednjih nekoliko sezona nadmudrivanje između njih dvojice začinjeno s pop-kulturnim referencama bilo je jedino što je pomagalo seriji da u potpunosti ne odluta u sapunicu.

Oglasi

#SavetheExpanse – Svemirski SF koji treba sačuvati

Kad sam početkom 2015. pisao o oživljavanju SF-a na televiziji onda sam pisao o SyFy-u i „Tamnoj tvari“ i „Prostranstvu“. SyFy je u tom trenutku bila mreža koja je najavila povratak korijenima, a korijeni koji su nastali prije promjene imena dio su baštine svakog ljubitelja žanra. Mnogi od njih cijene sav SF, ali postoji određen broj koji iznad svega voli onaj pravi „svemirski“ SF. Prijelaz stoljeća nas je razmazio jer smo kroz „Battlestar Galacticu“, „Babylon 5“, „Firefly“ ili „Stargate“ putovali svemirom, nepoznatim planetima i borili se za opstanak, ljudske vrste. 2015. se činilo da je upravo SyFy jedna od „posljednjih, najboljih nada“ za SF. Nažalost, parafrazi „Babylona 5“ usprkos, 2018. je SyFy odlučio ukinuti i „Tamnu tvar“ i „Prostranstvo“.

Uvod u drugu sezonu “Sluškinjine priče” – “SLUŠKINJINA PRIČA I OSTALE STORIJE O DRUGOTNIMA”

25. 4. očekuje nas druga sezona „Sluškinjine priče“. Sjajna serija po romanu Margaret Atwood osvojila je i publiku i kritiku, a distopijski svijet u kojem se odvija radnja funkcionirao je kao glasno i poželjno upozorenje kamo nas ekstremi, ako im se dozvoli, mogu odvesti. Ako želite uvod u nadolazeću drugu sezonu „Sluškinjine priče“ možete posjetiti knjižnicu Gajnice 23. 4. 2018. gdje će se u sklopu Noći knjige održati prigodni program pod nazivom „Sluškinjina priča i ostale storije o drugotnima“.

Kako me je “Počivali u miru” podsjetila na Kiševića?

Nekako je prigodno što su „Počivali u miru“ na programu HRT-a završili taman prije proljetnog ekvinocija. Odlazi zima, odlaze i „Počivali u miru“. Lucija Car, novinarka koja voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, došla je do kraja puta i mora odrasti. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, puno je puta u ove tri sezone Lucija bila dijete, čak i derište, koje srlja u nepoznate opasnosti. Tako je zamišljena, tako je napisana, takva nam se uvukla pod kožu. Trenutak u kojem simbolički odrasta onaj je u kojem se pomiri sama sa sobom. Mate Šušnjare nema, dijete je na putu, a novi će posao pronaći u krugu obitelji. Tu se krug zatvara. Mogli bismo reći da je tri sezone od obitelji bježala, sve da bi joj se na kraju vratila. Krug i kraj, međutim, asociraju na Enesa Kiševića. „Točka izvan kruga se ruga“. Zbilja, ne znamo tko je „Junak našeg doba“. Ne znamo ni tko Luciju prati pogledom iz auta. Koliko mi je god draga, volio bih da je ovo kraj. Dvoboj između Lucije i Pečorina prekinula je nadobudna mladež. „Dosta“ je poruka i gledateljima i potencijalnom atentatoru. Svatko od nas mora odlučiti što će se dalje dogoditi. Ambiciozno i u našim serijama dosad neviđeno. Gledateljima se vjeruje toliko da im se prepusti tako važna odluka? Možemo to odobravati ili ne, ali je odluka hrabra u svakom slučaju.

“MINDHUNTER” – Tajna fascinacije serijskim ubojicama

Što nas fascinira kod serijskih ubojica? Znam da će se vjerojatno mnogi reći kako nas kod njih nema što fascinirati i kako je to sve gamad koju treba poubijati. Međutim, filmovi kao što su „Zodiac“, „Sedam“ i hrpa što američkih što skandinavskih serija dokazuju da nas pojava ljudi bez osjećaja za vrijednost života fascinira. Krije li se u tome želja da pogledamo u „najgori odraz ljudskosti“ pa se uvjerimo da nismo tako loši ili jednostavno uživanje u osjećaju zgražanja nad onim što možemo postati? Nisam siguran, ali čini mi se da je usporedno s fascinacijom serijskim ubojicama dolazilo i do razvoja znanstvene misli o tome tko su oni zapravo, kakva je njihova motivacija, što od njih možemo naučiti o psihologiji i tome kako ih spriječiti. David Fincher vratio se temi koja mu najbolje ide u „Mindhunteru“, seriji koja je zasnovana na osobi koja je najzaslužnija za razvoj FBI-jeve krim terminologije, na kojoj je djelomično zasnovana i osnovna potka Harrisova romana „Kad jaganjci utihnu“.

Najbolje priče su oko nas – “POČIVALI U MIRU 3”

15. siječnja pamtimo kao važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Iako se tako slučajno poklopilo, taj datum mogao bi simbolično biti važan i za hrvatsku televizijsku produkciju. U 21 sat na prvom(e) (!) programu nacionalne televizije kreće treća sezona serije „Počivali u miru“. Ta sezona ponovno pomiče granice hrvatske produkcije i pokazuje kako je moguće, čak i u našim okvirima, napraviti vrijedan proizvod. Nakon što je prva sezona novinarku Luciju Car odvela u zatvor Vukovščak gdje se svaka epizoda bavila grobovima bivših zatvorenika, druga je priču u ambicioznijem obliku smjestila u Istru u, za hrvatsku produkciju tog trenutka nov koncept: jedna sezona – jedna priča. Treću sezonu možemo promatrati kao spoj ta dva pristupa , s dodatnim produkcijskim, glumačkim, režijskim i scenarističkim napretkom koji budućim projektima visoko postavlja letvicu. Za dobrobit svih nas nadam se kako „Počivali u miru“ neće ostati sami u svojoj ambicioznosti već da ćemo iskoristiti pouku koju nam nude. Nju bismo ukratko mogli svesti na: „najbolje se priče nalaze oko nas“.

Dobili smo pod borom DOKTORICU WHO!

Postoje trenuci koji ulaze u povijest franšiza. Jedan od takvih trenutaka je pojava ženskog Robina u Millerovom „Mračnom vitezu“, a jedan je regeneracija u ženskog Doktora. Još od Božića si razmišljam kako moram napisati tekst o tom epohalnom događaju u Who svemiru, a vrijeme mi – paradoksalno – izmiče. Božićni specijal omogućio je oproštaj od Capaldijeve ere u ulozi Doktora, dok je istodobno zaokružio Moffatovo pripovjedanje. Epizoda koja je na isto mjesto dovela Capaldija i Davida Bradleyja u ulozi Prvog Doktora spojila je početak i kraj. Istina, čistunci, Prvi je neponovljivi William Hartnell, ali Bradley je ovdje reprizirao svoju ulogu u filmu „Avantura u prostoru i vremenu“ koji preporučam pogledati. „Dr. Who“ je televizijski fenomen. Ovoga puta je, kao i nakon odlaska Russella T. Daviesa na prekretnici. Odlazi Steven Moffat koji je fenomen za sebe. Novi showrunner je Chris Chibnall. Novi Doktor je Jodie Whittaker. Hoće li Doktor koji je postao Doktorica uspjeti vratiti čaroliju jedne od omiljenijih SF serija? Što možemo očekivati od Chibnalla?

Je li “OZARK” loša kopija “BREAKING BADA”?

Kad ti meksički kartel ubije poslovnog partnera zbog pretpostavke jasno je da se moraš prilagoditi. Marty Byrde je prilagodljiv tip. Prospekt u džepu postaje izlaz. „Ozark“ utočište. Ozark je mjesto na jezeru koje djeluje malo i neugledno. Mjesto na koje će, s naizgled nemogućim zadatkom, perač novca meksičkog kartela povući svoju obitelj. Može li ispuniti zadatak i oprati novac u godini dana u mjestu u kojem je najveća zabava striptiz klub, a najpopularnije mjesto za izlaske jedan lokalni restoran. Nitko mu ne vjeruje pa ni predstavnik kartela. No, Byrde ga donekle zabavlja pa želi vidjeti što će izvesti. Ono što na kraju iz svega ispadne iznenadit će i likove i gledatelje.

Kako je kritika krivo procijenila “ORVILLE”

Postoje situacije kad ti pogled na rezultate izmami osmijeh na lice. Ako dosad niste pogledali kako „Orville“ stoji na stranici Rotten Tomatoes onda svakako pogledajte. Kritika ga pljuje, fanovi ga vole. Orville je trekastiji od Treka. Neke su epizode čista kopija ne jedne, nego čak nekoliko ST serijala. Čini li to cijeli serijal lošim? Treba li ga promatrati samostalno ili u kontekstu prilično statične radnje dosadašnje sezone serije „Star Trek: Discovery“? Je li Seth MacFarlane uopće odlučio što „Orville želi biti: parodija ili ozbiljna SF serija?

Veliki crossover “ARROWA”, “FLASHA”, “SUPERGIRL” i “LEGENDI BUDUĆNOSTI”

Televizijski studeni, što se superjunaka tiče, završili smo velikim crossoverom između 4 CW-jeve serije. Imam prijatelja koji je davno rekao kako su crossoveri uništili DC univerzum u stripovima, pa ni od crossovera u 4 odvojene serije nije očekivao ništa bolje. Lanjski spoj „Supergirl“, „Arrowa“, „Flasha“ i „Legenda budućnosti“ potvrdio je tu tezu. Ovogodišnji je nešto bolji, ali i dalje mu je potencijal neiskorišten jer mane svake pojedine serije bolno izlaze na vidjelo. Već dvije godine tvrdim kako su „Legende budućnosti“ potpuno neočekivano najbolja serija Arrowversea, a ovaj je crossover samo potvrdio takvo razmišljanje.

“PUNISHER” – Aktualan, ozbiljan i osvetnički – svoj

U uvodniku Fibrinog „Punishera“ Garth Ennis govori o tribini održanoj početkom stoljeća kojoj je tema bila „Nasilje u stripovima“. Kad je na toj tribini netko spomenuo Punishera gotovo su ga ismijali i posvetili se „ozbiljnijim“ stripovima. Prema Ennisovim riječima, tad mu je prvi put palo na pamet da „sveznalicama“ da do znanja da je Punisher nepravedno podcijenjen. Dvadesetak godina kasnije, njegov rad na Punisheru, u okviru Marvelove MAX etikete, smatra se jednim od najboljih u stripovskoj povijesti. Nakon nekoliko više ili manje uspješnih fimskih adaptacija, dočekali smo i onu televizijsku. Kooperacija Marvel-Netflix dala nam je Punishera kakvog dosad nismo imali prilike vidjeti. Reći ću bez pardona, kritičarima usprkos, i jednu od najboljih serija godine.

U “KOBNOJ NOĆI” izgubljen si između sreće i nesreće

Kad se radi o preradama originalnih naslova, obično na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje valjaju. Američka adaptacija švedskog „Ubojstva“ mi prva pada na pamet. Druga je, zasluženo, „Kobna noć“. Adaptacija prve sezone britanske serije „Labirint pravde“ jedna je od najboljih novijih kriminalističkih serija zato što je HBO svojoj briljantnosti dodao europskog štiha pa smo dobili seriju koja je netipična za američke pojmove. Kad mladi Naz (Riz Ahmed) ukrade očev taksi da bi otišao na tulum pokrenut će se niska događaja koja će ludu noć završiti ubojstvom. Umjesto dosadnog mamurluka i naraslog ega, Naz će se naći u policijskoj postaji kao jedini osumnjičeni. Otisci i oružje upućuju na njega. Jedina osoba koja će mu priskočiti u pomoć je odvjetnik John Stone (John Turturro) iako bi se moglo reći da se tu radi o dva izgubljena slučaja što se prepoznaju. Što se točno dogodilo te „kobne noći“?