Category Archive: Serije

Zašto me “The Haunting Of Hill House” ugodno iznenadio ?

Kod serijala strave često smo žrtve očekivanja. Kad je prošle godine Netflix objavio „Haunting of Hill House“ opirao sam se gledanju jer je naslov vrlo lako mogao biti jedan od onih što samo glume horor. Znao sam da je riječ o romanu Shirley Jackson, ali nisam mislio da još jedna adaptacija može ponuditi nešto originalno. Režije se prihvatio Mike Flanagan što je moglo i dobro ispasti, a priča o ljudima u ukletoj kući vukla mi je na već viđeno. Dobra izvedba i pripovijedanje u dva paralelna vremenska tijeka natjerali su me da se predomislim i prepustim jednoj od najboljih serija strave u zadnjih desetak godina.

Oglasi

“USPJEH” – Prva HBO domaća serija zaslužuje to ime

Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.

“KOMINSKY METHOD” – Ljude pred kojima ne moramo glumiti treba čuvati

Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.

“DAREDEVIL” se u trećoj sezoni vratio korijenima

Frank Miller je jedan od najvećih strip autora svih vremena. Njegov rad na Batmanu već smo spominjali, ali njegov rad na Daredevilu spada među najbolje priče koje je napisao. „Ponovno rođen“, naslov koji je u središtu radnje imao reakciju Matta Murdocka i njegovih neprijatelja na otkrivanje njegova identiteta, poslužio je kao osnovica za treću sezonu serije. Ta je sezona isprala nedorečen okus prethodne, kao i nedorađenih „Defendersa“. Nekoliko je glavnih razloga za to: Prije svega, vratio se Wilson Fisk. Svaki put kad se pojavi na ekranu Vincent D’Onofrio dominira i ponovno potvrđuje kako su priče o superjunacima dobre onoliko koliko im dobri antagonisti.

Adaptacija “GENIJALNE PRIJATELJICE” Elene Ferrante – može li se knjiški fenomen prenijeti na TV?

Malo je koji naslov uzdrmao književnu scenu posljednjih godina kao „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante. Četiri knjige o najboljim prijateljicama dale su nam priču o „Mediteranu kakav je nekad bio“, ali i o Mediteranu koji se bori s tranzicijom nakon Drugoga svjetskoga rata, posljedicama poraza Italije u tome ratu i dobro poznatim muljatorima i tajkunima za koje pojam časti kreće najprije od njih samih. Elena Greco i Lila Cerulio dvije su djevojčice koje nastoje odrasti u nečemu što bi najtočnije bilo nazvati napuljskim getom. Zbivanja u tom getu, jednako kao i želja naših junakinja da iz njega pobjegnu, osnovni su motivi prve knjige. Nažalost, ne mogu ulaziti detaljnije u radnju, ali priča o dvjema prijateljicama otvara razne mogućnosti za karakternu dramu na malome ekranu, a rijetko gdje je to moguće tako kvalitetno kao na HBO-u. „Genijalna prijateljica“ dovela nam je priču napuljske tetralogije na male ekrane. Drago mi je što mogu reći da je to napravila dobro, a transfer unutarnjih monologa Elene Greco na druge likove, geste i postupke napravljen je suptilno pa tome sa scenarističke strane  treba odati priznanje. Posebno je zabavno kad se nešto što je u knjizi unutarnji monolog u seriji pojavi kao dovikivanje ćakulona sa napuljskih terasa.

Što je stvarno, a što ne u “CASTLE ROCKU” ?

„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.

Što mislim o početku serije “TITANS”?

Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).

AKP: “UBOJSTVO GIANNIJA VERSACEA” – Uznemirujuće jeziv nedostatak empatije?

Kad nam je prošle godine Fincherov „Mindhunter“ dao uvid u način razmišljanja serijskih ubojica, mislio sam da još dugo neću sresti nešto što će me više uznemiriti. Ipak sam se prevario, jer glumačka izvedba Darrena Chrissa u „Američkoj krimi priči: Ubojstvo Giannija Versacea“ toliko je jeziva da se serija mora gledati polako, epizodu po epizodu, kako bi se podnijeli šokovi. Koliko god dobra bila, sigurno nije za binge-watching. Kad je 1997. serijski ubojica Andrew Cunanan ubio poznatog dizajnera svijet je ostao u šoku. Nakon gledanja ove serije također se ostaje u šoku, ali to je na neki način i cilj.

“GHOUL” – Sukob razuma i fanatizma

Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.

“Expanse” je spašen! Amazon preuzima Rocinante :)

Vijest dana je da je trud urodio plodom. Amazon je odlučio spasiti „Expanse“! Vijest da je najbolji svemirski SF na televiziji spašen svakako je jedna od najvažnijih vijesti, ali daje nam priliku da zastanemo i shvatimo koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojem publika može utjecati na opstanak sadržaja koji konzumira. Jer, nemojmo se zavaravati, kampanja fanova serije bila je ključna u njenom opstanku u budućnosti. Glas publike se sluša, ali i skreće pažnju na još jedan problem s kojim se tvorci serija danas suočavaju, a to je – pretpostavljate – zastarjeli sustav mjerenja gledanosti koji uopće ne uzima u obzir navike gledanja koje su razvili streaming servisi.

Ima li “SUITS” smisla bez Mikea Rossa?

Prošlo je kraljevsko vjenčanje koje je malo manje kraljevski popraćeno od strane medija i sad znamo tko je gdje sjedio, tko je zbog čega plakao i tako je protiv jednog zastarjelog relikta kao što je monarhija, ali ga svejedno ima potrebu komentirati s pedesetak komentara na Facebooku i barem pet, šest statusa. Sad kad je to sve iza nas možemo pričati o seriji „Suits“ koja je djelomično i zbog spomenutog kraljevskog vjenčanja ostala bez dvoje glumaca koji su bili dio standardne postave, ali je svejedno u toku snimanja osme sezone. Koliko ta osma sezona ima smisla s obzirom da je uz novopečenu vojvotkinju od Sussexa seriju napustila i njena fiktivna ljubav Patrick J. Adams pitanje je koje si postavlja svaki ljubitelj te serije. Serija „Suits“ je za one koji ne znaju počivala na odnosu dvojice snažnih muških likova, a kroz sedam sezona dovoljno je razvila i sporedne likove da producenti očito smatraju kako nastavak ima smisla. No, bez dinamike Harvey – Mike pitanje je koji će odnos postati nova os serije. Jer, u posljednjih nekoliko sezona nadmudrivanje između njih dvojice začinjeno s pop-kulturnim referencama bilo je jedino što je pomagalo seriji da u potpunosti ne odluta u sapunicu.

#SavetheExpanse – Svemirski SF koji treba sačuvati

Kad sam početkom 2015. pisao o oživljavanju SF-a na televiziji onda sam pisao o SyFy-u i „Tamnoj tvari“ i „Prostranstvu“. SyFy je u tom trenutku bila mreža koja je najavila povratak korijenima, a korijeni koji su nastali prije promjene imena dio su baštine svakog ljubitelja žanra. Mnogi od njih cijene sav SF, ali postoji određen broj koji iznad svega voli onaj pravi „svemirski“ SF. Prijelaz stoljeća nas je razmazio jer smo kroz „Battlestar Galacticu“, „Babylon 5“, „Firefly“ ili „Stargate“ putovali svemirom, nepoznatim planetima i borili se za opstanak, ljudske vrste. 2015. se činilo da je upravo SyFy jedna od „posljednjih, najboljih nada“ za SF. Nažalost, parafrazi „Babylona 5“ usprkos, 2018. je SyFy odlučio ukinuti i „Tamnu tvar“ i „Prostranstvo“.