Kultura gledanja sadržaja danas podrazumijeva gledanje filma ili serije dok se istodobno gleda u mobitel i surfa po društvenim mrežama. Takva kultura nužno dovodi do gledanja sadržaja nekoncentrirano što uzrokuje nerazumijevanje onog što je pogledano. Ne mogu se oteti dojmu da kritičari koje imam prilike čitati ovih dana gledaju sadržaj na taj način. Riječ je tu o „Vješcu“, seriji koju je izbacio Netflix nadajući se da će stvoriti pandan „Igri prijestolja“, a upravo je to naštetilo percepciji serije.
Category Archive: Serije
Profit sve pokreće. Svaka prilika da se poveća treba se iskoristiti. U svijetlu streaming ratova kojima svjedočimo kroz pojave raznih platformi, a koje prijete prosječnog korisnika okrenuti piratstvu, postavilo se pitanje je li sadržaj dostupan za konzumaciju konačan ili je potrebno izmišljati novi, dovoljno snažan da zadrži publiku? U tom kontekstu treba promatrati i nastavke legendarnih „Čuvara“ Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Sa stripovske strane dobili smo „Doomsday Clock“, a sa televizijske seriju „Watchmen“ Damona Lindelofa. Što veže obje te priče, a po čemu su u potpunosti različite? Je li nam ijedna od njih uopće trebala?
S ovim sam tekstom namjerno čekao da se slegne prašina i da se u seriji poput „Černobila“ prestane tražiti dokaz o pravoj ili krivoj strani ideologije. Jer, na koncu nije ideologija ono što je bitno. Ljudi koji se nalaze iza njenog lica ono su na što se trebamo usredotočiti. Ponekad, u moru „ispravnog“ i „neispravnog“ razmišljanja na to zaboravimo pa se i sami, poput sistema, pretvorimo u karikaturu. Miljenko Jergović je u tekstu posvećenom „Černobilskoj molitvi“ Svetlane Aleksijevič napisao o faktografiji: „priča o černobilskoj katastrofi tako je upečatljiva da čitatelj otprve pamti činjenice“. Slično je i sa serijom. Njena snaga nije u faktografiji o Černobilu. Nju je moguće pronaći jednostavnim pretraživanjem. Snaga „Černobila“ kao zaokružene priče nalazi se u likovima, u glasovima svih ljudi – bez obzira govorimo li o protagnistima ili antagonistima (ako je uopće moguće primijeniti takvu podjelu) – koji su proživjeli katastrofu.
Kod serijala strave često smo žrtve očekivanja. Kad je prošle godine Netflix objavio „Haunting of Hill House“ opirao sam se gledanju jer je naslov vrlo lako mogao biti jedan od onih što samo glume horor. Znao sam da je riječ o romanu Shirley Jackson, ali nisam mislio da još jedna adaptacija može ponuditi nešto originalno. Režije se prihvatio Mike Flanagan što je moglo i dobro ispasti, a priča o ljudima u ukletoj kući vukla mi je na već viđeno. Dobra izvedba i pripovijedanje u dva paralelna vremenska tijeka natjerali su me da se predomislim i prepustim jednoj od najboljih serija strave u zadnjih desetak godina.
Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.
Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.
Frank Miller je jedan od najvećih strip autora svih vremena. Njegov rad na Batmanu već smo spominjali, ali njegov rad na Daredevilu spada među najbolje priče koje je napisao. „Ponovno rođen“, naslov koji je u središtu radnje imao reakciju Matta Murdocka i njegovih neprijatelja na otkrivanje njegova identiteta, poslužio je kao osnovica za treću sezonu serije. Ta je sezona isprala nedorečen okus prethodne, kao i nedorađenih „Defendersa“. Nekoliko je glavnih razloga za to: Prije svega, vratio se Wilson Fisk. Svaki put kad se pojavi na ekranu Vincent D’Onofrio dominira i ponovno potvrđuje kako su priče o superjunacima dobre onoliko koliko im dobri antagonisti.
Malo je koji naslov uzdrmao književnu scenu posljednjih godina kao „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante. Četiri knjige o najboljim prijateljicama dale su nam priču o „Mediteranu kakav je nekad bio“, ali i o Mediteranu koji se bori s tranzicijom nakon Drugoga svjetskoga rata, posljedicama poraza Italije u tome ratu i dobro poznatim muljatorima i tajkunima za koje pojam časti kreće najprije od njih samih. Elena Greco i Lila Cerulio dvije su djevojčice koje nastoje odrasti u nečemu što bi najtočnije bilo nazvati napuljskim getom. Zbivanja u tom getu, jednako kao i želja naših junakinja da iz njega pobjegnu, osnovni su motivi prve knjige. Nažalost, ne mogu ulaziti detaljnije u radnju, ali priča o dvjema prijateljicama otvara razne mogućnosti za karakternu dramu na malome ekranu, a rijetko gdje je to moguće tako kvalitetno kao na HBO-u. „Genijalna prijateljica“ dovela nam je priču napuljske tetralogije na male ekrane. Drago mi je što mogu reći da je to napravila dobro, a transfer unutarnjih monologa Elene Greco na druge likove, geste i postupke napravljen je suptilno pa tome sa scenarističke strane treba odati priznanje. Posebno je zabavno kad se nešto što je u knjizi unutarnji monolog u seriji pojavi kao dovikivanje ćakulona sa napuljskih terasa.
„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.
Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).
Kad nam je prošle godine Fincherov „Mindhunter“ dao uvid u način razmišljanja serijskih ubojica, mislio sam da još dugo neću sresti nešto što će me više uznemiriti. Ipak sam se prevario, jer glumačka izvedba Darrena Chrissa u „Američkoj krimi priči: Ubojstvo Giannija Versacea“ toliko je jeziva da se serija mora gledati polako, epizodu po epizodu, kako bi se podnijeli šokovi. Koliko god dobra bila, sigurno nije za binge-watching. Kad je 1997. serijski ubojica Andrew Cunanan ubio poznatog dizajnera svijet je ostao u šoku. Nakon gledanja ove serije također se ostaje u šoku, ali to je na neki način i cilj.
Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.
