Što nas fascinira kod serijskih ubojica? Znam da će se vjerojatno mnogi reći kako nas kod njih nema što fascinirati i kako je to sve gamad koju treba poubijati. Međutim, filmovi kao što su „Zodiac“, „Sedam“ i hrpa što američkih što skandinavskih serija dokazuju da nas pojava ljudi bez osjećaja za vrijednost života fascinira. Krije li se u tome želja da pogledamo u „najgori odraz ljudskosti“ pa se uvjerimo da nismo tako loši ili jednostavno uživanje u osjećaju zgražanja nad onim što možemo postati? Nisam siguran, ali čini mi se da je usporedno s fascinacijom serijskim ubojicama dolazilo i do razvoja znanstvene misli o tome tko su oni zapravo, kakva je njihova motivacija, što od njih možemo naučiti o psihologiji i tome kako ih spriječiti. David Fincher vratio se temi koja mu najbolje ide u „Mindhunteru“, seriji koja je zasnovana na osobi koja je najzaslužnija za razvoj FBI-jeve krim terminologije, na kojoj je djelomično zasnovana i osnovna potka Harrisova romana „Kad jaganjci utihnu“.

Oglasi

15. siječnja pamtimo kao važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Iako se tako slučajno poklopilo, taj datum mogao bi simbolično biti važan i za hrvatsku televizijsku produkciju. U 21 sat na prvom(e) (!) programu nacionalne televizije kreće treća sezona serije „Počivali u miru“. Ta sezona ponovno pomiče granice hrvatske produkcije i pokazuje kako je moguće, čak i u našim okvirima, napraviti vrijedan proizvod. Nakon što je prva sezona novinarku Luciju Car odvela u zatvor Vukovščak gdje se svaka epizoda bavila grobovima bivših zatvorenika, druga je priču u ambicioznijem obliku smjestila u Istru u, za hrvatsku produkciju tog trenutka nov koncept: jedna sezona – jedna priča. Treću sezonu možemo promatrati kao spoj ta dva pristupa , s dodatnim produkcijskim, glumačkim, režijskim i scenarističkim napretkom koji budućim projektima visoko postavlja letvicu. Za dobrobit svih nas nadam se kako „Počivali u miru“ neće ostati sami u svojoj ambicioznosti već da ćemo iskoristiti pouku koju nam nude. Nju bismo ukratko mogli svesti na: „najbolje se priče nalaze oko nas“.

Postoje trenuci koji ulaze u povijest franšiza. Jedan od takvih trenutaka je pojava ženskog Robina u Millerovom „Mračnom vitezu“, a jedan je regeneracija u ženskog Doktora. Još od Božića si razmišljam kako moram napisati tekst o tom epohalnom događaju u Who svemiru, a vrijeme mi – paradoksalno – izmiče. Božićni specijal omogućio je oproštaj od Capaldijeve ere u ulozi Doktora, dok je istodobno zaokružio Moffatovo pripovjedanje. Epizoda koja je na isto mjesto dovela Capaldija i Davida Bradleyja u ulozi Prvog Doktora spojila je početak i kraj. Istina, čistunci, Prvi je neponovljivi William Hartnell, ali Bradley je ovdje reprizirao svoju ulogu u filmu „Avantura u prostoru i vremenu“ koji preporučam pogledati. „Dr. Who“ je televizijski fenomen. Ovoga puta je, kao i nakon odlaska Russella T. Daviesa na prekretnici. Odlazi Steven Moffat koji je fenomen za sebe. Novi showrunner je Chris Chibnall. Novi Doktor je Jodie Whittaker. Hoće li Doktor koji je postao Doktorica uspjeti vratiti čaroliju jedne od omiljenijih SF serija? Što možemo očekivati od Chibnalla?

Kad ti meksički kartel ubije poslovnog partnera zbog pretpostavke jasno je da se moraš prilagoditi. Marty Byrde je prilagodljiv tip. Prospekt u džepu postaje izlaz. „Ozark“ utočište. Ozark je mjesto na jezeru koje djeluje malo i neugledno. Mjesto na koje će, s naizgled nemogućim zadatkom, perač novca meksičkog kartela povući svoju obitelj. Može li ispuniti zadatak i oprati novac u godini dana u mjestu u kojem je najveća zabava striptiz klub, a najpopularnije mjesto za izlaske jedan lokalni restoran. Nitko mu ne vjeruje pa ni predstavnik kartela. No, Byrde ga donekle zabavlja pa želi vidjeti što će izvesti. Ono što na kraju iz svega ispadne iznenadit će i likove i gledatelje.

Postoje situacije kad ti pogled na rezultate izmami osmijeh na lice. Ako dosad niste pogledali kako „Orville“ stoji na stranici Rotten Tomatoes onda svakako pogledajte. Kritika ga pljuje, fanovi ga vole. Orville je trekastiji od Treka. Neke su epizode čista kopija ne jedne, nego čak nekoliko ST serijala. Čini li to cijeli serijal lošim? Treba li ga promatrati samostalno ili u kontekstu prilično statične radnje dosadašnje sezone serije „Star Trek: Discovery“? Je li Seth MacFarlane uopće odlučio što „Orville želi biti: parodija ili ozbiljna SF serija?

Televizijski studeni, što se superjunaka tiče, završili smo velikim crossoverom između 4 CW-jeve serije. Imam prijatelja koji je davno rekao kako su crossoveri uništili DC univerzum u stripovima, pa ni od crossovera u 4 odvojene serije nije očekivao ništa bolje. Lanjski spoj „Supergirl“, „Arrowa“, „Flasha“ i „Legenda budućnosti“ potvrdio je tu tezu. Ovogodišnji je nešto bolji, ali i dalje mu je potencijal neiskorišten jer mane svake pojedine serije bolno izlaze na vidjelo. Već dvije godine tvrdim kako su „Legende budućnosti“ potpuno neočekivano najbolja serija Arrowversea, a ovaj je crossover samo potvrdio takvo razmišljanje.

U uvodniku Fibrinog „Punishera“ Garth Ennis govori o tribini održanoj početkom stoljeća kojoj je tema bila „Nasilje u stripovima“. Kad je na toj tribini netko spomenuo Punishera gotovo su ga ismijali i posvetili se „ozbiljnijim“ stripovima. Prema Ennisovim riječima, tad mu je prvi put palo na pamet da „sveznalicama“ da do znanja da je Punisher nepravedno podcijenjen. Dvadesetak godina kasnije, njegov rad na Punisheru, u okviru Marvelove MAX etikete, smatra se jednim od najboljih u stripovskoj povijesti. Nakon nekoliko više ili manje uspješnih fimskih adaptacija, dočekali smo i onu televizijsku. Kooperacija Marvel-Netflix dala nam je Punishera kakvog dosad nismo imali prilike vidjeti. Reći ću bez pardona, kritičarima usprkos, i jednu od najboljih serija godine.

Kad se radi o preradama originalnih naslova, obično na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje valjaju. Američka adaptacija švedskog „Ubojstva“ mi prva pada na pamet. Druga je, zasluženo, „Kobna noć“. Adaptacija prve sezone britanske serije „Labirint pravde“ jedna je od najboljih novijih kriminalističkih serija zato što je HBO svojoj briljantnosti dodao europskog štiha pa smo dobili seriju koja je netipična za američke pojmove. Kad mladi Naz (Riz Ahmed) ukrade očev taksi da bi otišao na tulum pokrenut će se niska događaja koja će ludu noć završiti ubojstvom. Umjesto dosadnog mamurluka i naraslog ega, Naz će se naći u policijskoj postaji kao jedini osumnjičeni. Otisci i oružje upućuju na njega. Jedina osoba koja će mu priskočiti u pomoć je odvjetnik John Stone (John Turturro) iako bi se moglo reći da se tu radi o dva izgubljena slučaja što se prepoznaju. Što se točno dogodilo te „kobne noći“?

„12 majmuna“ je jedna od prerada prema kojoj sam od početka imao dosta skepse. Ne samo zbog toga što je već film Terryja Gilliama prerada izvanrednog kratkog filma „La Jetee“ Chrisa Markera nego i zbog toga što mi se činilo da je motiv putovanja kroz vrijeme kako bi se spriječio nestanak čovječanstva priča koja odgovara filmu, a ne seriji. Pitanje „koliko puta se može ispričati ista priča“ neprekidno mi je smetalo u percepciji ove serije. Tako sam u svojoj kritici prve sezone serije napisao da se radi „o nedovoljno dobroj adaptaciji klasika“. Nema većeg gušta nego kad možeš demantirati sam sebe. Trebala mi je cijela druga sezona da shvatim da ovu seriju ne treba gledati kao adaptaciju, a cijela treća da u njoj počnem uživati. I dalje smatram da se ne radi o remek-djelu, no sad nekako mislim da se radi o seriji za koju treba otvoriti vidike i dati joj šansu. S obzirom na temu serije, to se bez puno razmišljanja može zvati ironijom.

„Westworld“ će ostati zapamćen kao jedna od najboljih prilagodbi priče modernom vremenu, ali i kao jedna od najboljih TV serija u 2016. Pritom će se naravno zaboraviti da HBO ne radi baš SF serije i da je sama ideja bila kontroverzna i rizična. Kad nešto uspije pitanja se guraju pod tepih, a „Westworld“ je uspio. U to ne treba sumnjati. Što dalje? Možemo li od (još uvijek) najkvalitetnijeg američkog TV proizvođača očekivati još SF serija? Nakon što su se Gaimanovi „Američki bogovi“ zbog sveprisutnih kreativnih razloga preselili na Starz, „Westworld“ je postao serija od koje su fanovi onog znanstvenog u fantastici najviše očekivali. Slično kao i „Crno zrcalo“ pokazao nam je svijet u kojem se možemo izgubiti. To je svijet čiji odraz u zrcalu nam se možda neće svidjeti, najviše zato što bismo ga, prije nego što mislimo, mogli doživjeti.

O rijetko sam kojoj ovogodišnjoj seriji čuo više različitih mišljenja. Također, rijetko sam koju seriju iščekivao s većim nestrpljenjem. Još otkad je bilo najavljeno da ju priprema HBO pa sve do njenog završetka na Starzu, „Američki bogovi“ bili su Gaimanova adaptacija koja se čeka. „Američki bogovi“ jedan su od onih Gaimanovih romana po kojima ga se pamti. Iako smo vidjeli uspješne adaptacije „Koraline“ i „Zvjezdane prašine“, „Američki bogovi“ imaju (uz nezaobilaznog „Sandmana“) najveću specifičnu težinu u njegovu opusu. Prva sezona završila je u prvoj polovici godine, pa je ova serija u poplavi ovogodišnjih kvalitetnih naslova donekle iščezla s radara. No, nema sumnje kako su „Američki bogovi“ ambiciozan i dobro napravljen projekt. Razlikama u komentarima usprkos. Slažem se donekle sa žalopojkama o tome „da se možemo samo pitati kako bi serija izgledala da ju je radio HBO“, ali ovo što smo dobili uopće nije loše. Dapače.

Tko je ubio sestru Cathy Cesnik? Ubojstvo redovnice u Baltimoreu 1969. preraslo je u urbanu legendu, a urbana legenda prerasla je u izvanrednu Netflixovu dokumentarnu seriju „Keepers“. Nastavak je to trenda koji je započeo HBO-ov „Jinx“ i podcast „Serial“, da bi se kroz izvrsni „Making a Muderer“ pozicionirao na Netflixu. „Keepers“ je ipak ponešto drugačiji od navedenih primjera, prvenstveno zato jer je pitanje kojim je započet ovaj tekst središnja, ali ne i glavna tema serijala. Kako ulazimo u misteriju ubojstva redovnice u studenom 1969., shvaćamo kako se ispred nas raspetljava daleko snažnija i kompleksnija priča. Fokus prelazi sa žrtve na sumnjivce kao što je i uobičajeno za ovaj popularan žanr, no zatim saznajemo kako žrtava ima više i kako su neke od njih – žive.