Što je stvarno, a što ne u “CASTLE ROCKU” ?

„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.

Asocijacije su se gomilale kroz sezonu. Povremeno me serija podsjećala na „Zonu sumraka“, povremeno sam htio da radnja požuri, a kad se jednom priča rasplamsala pomislio sam da je baš dobro što me uspjela iznenaditi. Zbilja, od premijerne epizode u kojoj smo otkrili čovjeka zatočenog ispod zatvora Shawshank, pa do posljednje u kojoj smo zaokružili njegovu priču postalo je jasno da se Castle Rock grubo poigrao s našim osjećam stvarnosti, do te razine da ne znamo na kraju koja je stvarnost „prava“, a koja „kriva“; ne znamo tko je protagonist, a tko antagonist. To je okretanje svih konvencija naglavačke. Scenaristički zahtjevno, a ovdje sjajno izvedeno. Rijetko gdje tako dobro kao kod lika kojeg glumi Sissy Spacek u sedmoj epizodi.

Slikovni rezultat za castle rock series

Njen lik ne zna što je stvarno, ne zna što je prošlost a što sadašnjost i povremeno se hvata za figurice koje si postavlja po kući kako bi funkcionirala u tom sudaru vremena i ljudi. Posvojeni sin, koji je i glavni lik ove priče, odvjetnik je koji je u očima stanovnika Castle Rocka odgovoran za smrt svog poočima. Mržnja prema došljaku, drugom i drugačijem, rijetko je gdje jača nego ovdje. No, sve je to maska, fasada za javnost. Jer, ono što je dobri poočim, koji je usput i svećenik, bio u javnosti stubokom se mijenjalo iza zatvorenih vrata. „Castle Rock“ ovdje postaje serija koja opominje. Netolerancija i mržnja osobni su odabir, strah je izgovor. Slično kao u seriji „Mr. Mercedes“ ludilo i socijalna neprilagođenost funkcioniraju unutar sustava koji pred njim zatvara oči. Dvostruki mač svijeta u kojem živimo napravljen je tako da želi naći krivca. U ljudskoj je prirodi da ga traži svuda, osim u nama. Zbog toga uloga Henryja Deavera u kojoj je vrlo dobar André Holland ima svoju težinu. Deaver je kao dječak i kao odrastao čovjek kriv. Kao dječak prešutno je optužen za ubojstvo oca, a kao odrastao čovjek shvaća kako prošlost ne miruje. Je li on pozitivan ili negativan lik? Je li zlo u Castle Rocku u ljudima ili ovisi o perspektivi? To su sve pitanja na koja ćemo tražiti odgovor.

Povezana slika

Mediji i strah stvaraju perspektivu. Toga su likovi u Castle Rocku bolno svjesni. Dostatan je trač da se stvore zaključci. Kako nam otkriva rasplet zagonetki koje je serija postavila pred nas, u gradiću Castle Rock postoji nešto čudno. Možemo to nazvati granicom, zavjesom koja odvaja stvarno od nestvarnog. No, kroz tu zavjesu virimo u radnju ove serije kao kroz ključanicu. Ono što uspijevamo vidjeti iznenađuje. Zaista, tu ne postoje klasični pojmovi dobrog i lošeg. Sve je neočekivano i drugačije. Zbog toga je „Castle Rock“ serija kojoj se isplati dati vremena. Za današnje televizijske pojmove, kad sve izokreneš naglavačke i to napraviš drugačije od onog na što smo navikli napravio si super stvar.

Pravu ćemo vrijednost toga moći procijeniti tek u, već odobrenoj, drugoj sezoni.

IMDB

Oglasi