Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.

Oglasi

Frank Miller je jedan od najvećih strip autora svih vremena. Njegov rad na Batmanu već smo spominjali, ali njegov rad na Daredevilu spada među najbolje priče koje je napisao. „Ponovno rođen“, naslov koji je u središtu radnje imao reakciju Matta Murdocka i njegovih neprijatelja na otkrivanje njegova identiteta, poslužio je kao osnovica za treću sezonu serije. Ta je sezona isprala nedorečen okus prethodne, kao i nedorađenih „Defendersa“. Nekoliko je glavnih razloga za to: Prije svega, vratio se Wilson Fisk. Svaki put kad se pojavi na ekranu Vincent D’Onofrio dominira i ponovno potvrđuje kako su priče o superjunacima dobre onoliko koliko im dobri antagonisti.

„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.

Nekako je prigodno što su „Počivali u miru“ na programu HRT-a završili taman prije proljetnog ekvinocija. Odlazi zima, odlaze i „Počivali u miru“. Lucija Car, novinarka koja voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, došla je do kraja puta i mora odrasti. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, puno je puta u ove tri sezone Lucija bila dijete, čak i derište, koje srlja u nepoznate opasnosti. Tako je zamišljena, tako je napisana, takva nam se uvukla pod kožu. Trenutak u kojem simbolički odrasta onaj je u kojem se pomiri sama sa sobom. Mate Šušnjare nema, dijete je na putu, a novi će posao pronaći u krugu obitelji. Tu se krug zatvara. Mogli bismo reći da je tri sezone od obitelji bježala, sve da bi joj se na kraju vratila. Krug i kraj, međutim, asociraju na Enesa Kiševića. „Točka izvan kruga se ruga“. Zbilja, ne znamo tko je „Junak našeg doba“. Ne znamo ni tko Luciju prati pogledom iz auta. Koliko mi je god draga, volio bih da je ovo kraj. Dvoboj između Lucije i Pečorina prekinula je nadobudna mladež. „Dosta“ je poruka i gledateljima i potencijalnom atentatoru. Svatko od nas mora odlučiti što će se dalje dogoditi. Ambiciozno i u našim serijama dosad neviđeno. Gledateljima se vjeruje toliko da im se prepusti tako važna odluka? Možemo to odobravati ili ne, ali je odluka hrabra u svakom slučaju.

Što nas fascinira kod serijskih ubojica? Znam da će se vjerojatno mnogi reći kako nas kod njih nema što fascinirati i kako je to sve gamad koju treba poubijati. Međutim, filmovi kao što su „Zodiac“, „Sedam“ i hrpa što američkih što skandinavskih serija dokazuju da nas pojava ljudi bez osjećaja za vrijednost života fascinira. Krije li se u tome želja da pogledamo u „najgori odraz ljudskosti“ pa se uvjerimo da nismo tako loši ili jednostavno uživanje u osjećaju zgražanja nad onim što možemo postati? Nisam siguran, ali čini mi se da je usporedno s fascinacijom serijskim ubojicama dolazilo i do razvoja znanstvene misli o tome tko su oni zapravo, kakva je njihova motivacija, što od njih možemo naučiti o psihologiji i tome kako ih spriječiti. David Fincher vratio se temi koja mu najbolje ide u „Mindhunteru“, seriji koja je zasnovana na osobi koja je najzaslužnija za razvoj FBI-jeve krim terminologije, na kojoj je djelomično zasnovana i osnovna potka Harrisova romana „Kad jaganjci utihnu“.

Postoje trenuci koji ulaze u povijest franšiza. Jedan od takvih trenutaka je pojava ženskog Robina u Millerovom „Mračnom vitezu“, a jedan je regeneracija u ženskog Doktora. Još od Božića si razmišljam kako moram napisati tekst o tom epohalnom događaju u Who svemiru, a vrijeme mi – paradoksalno – izmiče. Božićni specijal omogućio je oproštaj od Capaldijeve ere u ulozi Doktora, dok je istodobno zaokružio Moffatovo pripovjedanje. Epizoda koja je na isto mjesto dovela Capaldija i Davida Bradleyja u ulozi Prvog Doktora spojila je početak i kraj. Istina, čistunci, Prvi je neponovljivi William Hartnell, ali Bradley je ovdje reprizirao svoju ulogu u filmu „Avantura u prostoru i vremenu“ koji preporučam pogledati. „Dr. Who“ je televizijski fenomen. Ovoga puta je, kao i nakon odlaska Russella T. Daviesa na prekretnici. Odlazi Steven Moffat koji je fenomen za sebe. Novi showrunner je Chris Chibnall. Novi Doktor je Jodie Whittaker. Hoće li Doktor koji je postao Doktorica uspjeti vratiti čaroliju jedne od omiljenijih SF serija? Što možemo očekivati od Chibnalla?

Kad ti meksički kartel ubije poslovnog partnera zbog pretpostavke jasno je da se moraš prilagoditi. Marty Byrde je prilagodljiv tip. Prospekt u džepu postaje izlaz. „Ozark“ utočište. Ozark je mjesto na jezeru koje djeluje malo i neugledno. Mjesto na koje će, s naizgled nemogućim zadatkom, perač novca meksičkog kartela povući svoju obitelj. Može li ispuniti zadatak i oprati novac u godini dana u mjestu u kojem je najveća zabava striptiz klub, a najpopularnije mjesto za izlaske jedan lokalni restoran. Nitko mu ne vjeruje pa ni predstavnik kartela. No, Byrde ga donekle zabavlja pa želi vidjeti što će izvesti. Ono što na kraju iz svega ispadne iznenadit će i likove i gledatelje.

Postoje situacije kad ti pogled na rezultate izmami osmijeh na lice. Ako dosad niste pogledali kako „Orville“ stoji na stranici Rotten Tomatoes onda svakako pogledajte. Kritika ga pljuje, fanovi ga vole. Orville je trekastiji od Treka. Neke su epizode čista kopija ne jedne, nego čak nekoliko ST serijala. Čini li to cijeli serijal lošim? Treba li ga promatrati samostalno ili u kontekstu prilično statične radnje dosadašnje sezone serije „Star Trek: Discovery“? Je li Seth MacFarlane uopće odlučio što „Orville želi biti: parodija ili ozbiljna SF serija?

Televizijski studeni, što se superjunaka tiče, završili smo velikim crossoverom između 4 CW-jeve serije. Imam prijatelja koji je davno rekao kako su crossoveri uništili DC univerzum u stripovima, pa ni od crossovera u 4 odvojene serije nije očekivao ništa bolje. Lanjski spoj „Supergirl“, „Arrowa“, „Flasha“ i „Legenda budućnosti“ potvrdio je tu tezu. Ovogodišnji je nešto bolji, ali i dalje mu je potencijal neiskorišten jer mane svake pojedine serije bolno izlaze na vidjelo. Već dvije godine tvrdim kako su „Legende budućnosti“ potpuno neočekivano najbolja serija Arrowversea, a ovaj je crossover samo potvrdio takvo razmišljanje.

U uvodniku Fibrinog „Punishera“ Garth Ennis govori o tribini održanoj početkom stoljeća kojoj je tema bila „Nasilje u stripovima“. Kad je na toj tribini netko spomenuo Punishera gotovo su ga ismijali i posvetili se „ozbiljnijim“ stripovima. Prema Ennisovim riječima, tad mu je prvi put palo na pamet da „sveznalicama“ da do znanja da je Punisher nepravedno podcijenjen. Dvadesetak godina kasnije, njegov rad na Punisheru, u okviru Marvelove MAX etikete, smatra se jednim od najboljih u stripovskoj povijesti. Nakon nekoliko više ili manje uspješnih fimskih adaptacija, dočekali smo i onu televizijsku. Kooperacija Marvel-Netflix dala nam je Punishera kakvog dosad nismo imali prilike vidjeti. Reći ću bez pardona, kritičarima usprkos, i jednu od najboljih serija godine.

„12 majmuna“ je jedna od prerada prema kojoj sam od početka imao dosta skepse. Ne samo zbog toga što je već film Terryja Gilliama prerada izvanrednog kratkog filma „La Jetee“ Chrisa Markera nego i zbog toga što mi se činilo da je motiv putovanja kroz vrijeme kako bi se spriječio nestanak čovječanstva priča koja odgovara filmu, a ne seriji. Pitanje „koliko puta se može ispričati ista priča“ neprekidno mi je smetalo u percepciji ove serije. Tako sam u svojoj kritici prve sezone serije napisao da se radi „o nedovoljno dobroj adaptaciji klasika“. Nema većeg gušta nego kad možeš demantirati sam sebe. Trebala mi je cijela druga sezona da shvatim da ovu seriju ne treba gledati kao adaptaciju, a cijela treća da u njoj počnem uživati. I dalje smatram da se ne radi o remek-djelu, no sad nekako mislim da se radi o seriji za koju treba otvoriti vidike i dati joj šansu. S obzirom na temu serije, to se bez puno razmišljanja može zvati ironijom.

„Westworld“ će ostati zapamćen kao jedna od najboljih prilagodbi priče modernom vremenu, ali i kao jedna od najboljih TV serija u 2016. Pritom će se naravno zaboraviti da HBO ne radi baš SF serije i da je sama ideja bila kontroverzna i rizična. Kad nešto uspije pitanja se guraju pod tepih, a „Westworld“ je uspio. U to ne treba sumnjati. Što dalje? Možemo li od (još uvijek) najkvalitetnijeg američkog TV proizvođača očekivati još SF serija? Nakon što su se Gaimanovi „Američki bogovi“ zbog sveprisutnih kreativnih razloga preselili na Starz, „Westworld“ je postao serija od koje su fanovi onog znanstvenog u fantastici najviše očekivali. Slično kao i „Crno zrcalo“ pokazao nam je svijet u kojem se možemo izgubiti. To je svijet čiji odraz u zrcalu nam se možda neće svidjeti, najviše zato što bismo ga, prije nego što mislimo, mogli doživjeti.