Kad ti meksički kartel ubije poslovnog partnera zbog pretpostavke jasno je da se moraš prilagoditi. Marty Byrde je prilagodljiv tip. Prospekt u džepu postaje izlaz. „Ozark“ utočište. Ozark je mjesto na jezeru koje djeluje malo i neugledno. Mjesto na koje će, s naizgled nemogućim zadatkom, perač novca meksičkog kartela povući svoju obitelj. Može li ispuniti zadatak i oprati novac u godini dana u mjestu u kojem je najveća zabava striptiz klub, a najpopularnije mjesto za izlaske jedan lokalni restoran. Nitko mu ne vjeruje pa ni predstavnik kartela. No, Byrde ga donekle zabavlja pa želi vidjeti što će izvesti. Ono što na kraju iz svega ispadne iznenadit će i likove i gledatelje.
Marty je tip koji će, nakon što otkrije da ga žena vara, poduzeti neke bizarne korake. Isto tako, on je tip koji će u ispunjavanju zadataka kartela biti hladan i metodičan. Je li „Ozark“ samo loša kopija „Breaking Bada“? Sličnosti svakako postoje. Imamo tipa koji, u ispunjavanju zahtjeva kartela, živi dvostruki život. Imamo tipa koji je izrazito proračunat i inteligentan. Njegova želja su brojevi i zarada, a ipak ne može izbjeći da bude uvučen u život koji podrazumijeva suradnja s mafijom. I „Ozark“ i „Breaking Bad“ govore o podvojenom čovjeku. S jedne strane tu je obitelj i želja da ih se osigura i zaštiti, a s druge adrenalin posla koji se mora obaviti. Dva svijeta nisu odvojena. Oni su povezani. Koji će od njih nadvladati i kako će u zavrzlami proći glavni junak glavno je scenarističko pitanje serije.
O odgovoru na to pitanje ovisi hoće li vam se serija svidjeti. „Ozark“ je serija sporog tempa, zahtijeva koncentraciju i strpljenje. Čitavu sezonu, bez obzira na preokrete i dramske postupke, očekujemo neki payoff, neki trenutak koji će nam pokazati da se uloženo vrijeme isplati. Nažalost, moj problem s ovom serijom komprimiran je u zadnju epizodu. Nakon jako dobrog početka koji otvori karte i zainteresira za priču, posljednja epizoda sezone izgleda neuvjerljivo, djetinjasto i prazno. Payoff je ostao negdje u zraku, a niti priče koje su se kroz čitavu sezonu gradile tako su se brzo raspetljale da sam imao osjećaj da je netko uzeo petardu i bacio ju u sobu s piscima da što prije završe seriju: „Sretan Vam kraj sezone, gospodo! Napišite već jednom taj kraj!“
Dva su momenta u kojima sve ono što je s toliko metodičnosti i pažnje građeno pada u vodu. Antagonist priče, ako uopće ovdje možemo govoriti o klasičnim antagonistima, je agent kojem je cilj dokrajčiti rukavac meksičkog kartela u kojem se nalazi glavni junak. Kad, nakon raznih peripetija, njegov plan ne uspije onako kako je zamislio onda se ponaša poput razmaženog djeteta uz prigodno razbijanje ogledala, televizora i ostale tehničke opreme jer što će bolje prikazati njegovu poremećenost i razočaranje od toga da rasturi hotelsku sobu? Zbilja? Nisam znao da su specijalni agenti razmažena deriščad. Oni, bez ikakvog pogovora, ostaju najslabije napisani i najiritantniji likovi serije što se mene tiče. Drugi moment je način na koji se razriješi odnos glavnog lika i kartela. U toj situaciji čovjek stekne dojam da je zaista netko rekao da ne može platiti pisce pa su se brže-bolje potrudili napisati kraj. Karakterizacije koje su bile detaljno građene kroz čitavu sezonu rasprsnule su se u nekoliko metaka, a onaj payoff o kojem smo gore pričali postao je toliko nepovezan i isforsiran da je jedino logično objašnjenje koje mogu naći rješavanje viška likova.
Šteta je to jer, ako je suditi po prvoj polovici sezone, „Ozark“ je imao potencijal za daleko više. Ovako je samo serija koja je u posljednjih nekoliko epizoda infantilnim postupcima razgradila sve ono što je radila dotad. Sjajna fotografija, odlična uloga Jasona Batemana i kompleksna dinamika malog mjesta koje u sebi skriva daleko više nego što se pretpostavlja, zato su pali u drugi plan. Marty je postao lik kojem se ništa naročito loše ne može dogoditi, a njegovi najveći strahovi eliminirani su u dva, tri poteza. Dok u onom potezu koji se tiče meksičkog kartela još (uz puno žmirenja i ignoriranja) možemo naći smisla, ne može se prijeći preko postupaka agenata na zadatku raskrinkavanja kako meksičkog kartela tako i Byrdeove tajne operacije. Skraćeno, zaista je umjetnost nešto što počne dobro završiti tako infantilno.
Odgovor na naslovno pitanje: „Je li OZARK samo kopija BREAKING BADA?“ nameće se sam po sebi. Nije, ali možda bi bilo bolje da jest. Barem u onom dijelu u kojem se obračunava s antagonistima. Uz sve svoje mane u BB se antagonisti nikad nisu ponašali kao djeca, niti su protagonisti bili (u osnovi) nedodirljivi. „Ozark“ je na kraju, svih hvalospjevima unatoč, ipak razočarao.
Ekranizacija 