Postoje filmovi koji te podsjete na vlastito odrastanje. Nije puno takvih filmova zbilja dobro, ali su podmukli jer igraju na emocije koje svi imamo. Oni koji jesu zaista dobri, to rade suptilno i nepretenciozno s fokusom na jedan odnos. Ako je to „film odrastanja“ onda je taj odnos često formativan, jedan od onih ključnih zbog kojih smo danas osobe koje imaju ime i prezime, stavove i ambicije. Rijetko je kad te filmove potrebno gledati više puta. Moram priznati da mi je drago što sam imao prilike „Lady Bird“ pogledati dvaput. Film Grete Gerwig počinje scenom koja je samo naizgled nepovezana s ostatkom filma. Glavna junakinja, naslovnog nadimka, sa svojom se majkom vraća s posjeta državnom sveučilištu. U toj sceni, na koju možemo gledati kao uvertiru, majka i kćer slušaju Steinbeckove „Plodove gnjeva“. Simbolika takvog naslova odrazit će se na nastavak filma. Kad sam prvi put gledao film to sam previdio. Radnja se simbolički odvija oko „plodova gnjeva“, kako roditeljskog tako i tinejdžerskog. Na nekoj dubljoj razini možemo reći da je „odrastanje“ najvažniji plod tog gnjeva. Zbog toga je „Lady Bird“ važan i drugačiji film, film kojem bi najbolje bilo dati atribut – životan.

Oglasi

„Spotlight“, peta sezona „Žice“ i „The Post“ priče su koje u središte priče stavljaju novinarstvo. Što bi ono trebalo biti, a što jest? Zrelost društva može se procijeniti ozbiljnošću dnevnih tiskovina, svojedobno je u „Subotnjoj matineji“ pisao Jergović savršeno svjestan kako ga demantiraju novine u kojima izlazi. Matanićeve „Novine“ pokušale su igrati na istu kartu, no u ambicioznosti su nastojale pokriti previše toga. Upravo tu se krije kratkovidnost i greška distributera. Kad prevodiš veliki holivudski naslov u kojem glume Tom Hanks i Meryl Streep valjda najprije razmisliš. „The Post“ je – ne biste vjerovali – naziv novina. Film je istodobno i priča o novinarskim principima i o preživljavanju i razvijanju „Washington Posta“. Možemo ga promatrati kao pljusku samovolji političara, ali i kao kronologiju događaja koji su jedne „male novine“ učinile velikima. Istodobno je i priča o konkretnim novinama i širem kontekstu. Kad se politici dopusti da kontrolira medije, u svom nam stilu poručuje Spielberg, ideja slobode je već umrla.  Da parafraziram, kad prevoditelji prevode bez da pogledaju film, ideja naslova se izgubi u ziheraštvu.

Uskoro nam dolaze Zimske olimpijske igre. Iako percepcija Igara nije ni približna onom nestrpljenju kad su se Janica i Ivica spuštali padinama, nekoliko filmova u ovogodišnjoj oskarovskoj ponudi može poslužiti kao dobar uvod u nadolazeći spektakl. „Ja, Tonya“ nastavlja seriju ekranizacija događaja koji su obilježili devedesete. Klizanje je jedan od najpraćenijih sportova u povijesti Igara, ali rijetko je što izazvalo toliko tinte kao slučaj Tonye Harding i Nancy Kerrigan. Događaji oko slučaja u ovom su filmu prikazani uz dozu karikature što povremeno prelazi u kič, no to nije loše. Takva je, mogli bismo to reći, bila i sama Tonya. Percepcija klizačice koja je mogla puno više od onoga što je na kraju ostvarila mijenjala se kroz godine i o slučaju Harding/Kerrigan svatko je imao svoje mišljenje. Dovoljno je vremena prošlo da vidimo život Tonye Harding i iz rakursa klizačice koja je ostala mrlja na klizačkom sportu. Film „Ja, Tonya“ otkriva nam zašto je klizanje jedan od najzanimljivijih i najzahtjevnijih sportova na Igrama, ali i zašto je Tonya Harding ipak više od klizačice koja je nanijela neopisivu štetu kako sportu, tako i duhu olimpizma općenito. Film nije iskupljenje Tonye Harding. Mogli bismo reći kako priča šalje poruku da život uvijek ide dalje, usprkos svim greškama koje smo kadri počiniti.

Kad pogledamo oko sebe vidjet ćemo kako je „privatnost“ jedna od onih riječi koje se puno spominju. Problem s njom, kao i mnogo drugih izlizanih pretjeranim korištenjem, nalazimo u tome što ju je teško definirati i odrediti granice. Hvaljeni film „Ne gledaj mi u pijat“ pred nas postavlja definiranje privatnosti u hrvatskom kontesktu. Taj kontekst različit je od prevladavajućeg američkog, ali mana mu je u tome što ne daje rješenja nego samo postavlja pitanja. Privatnost je u ovom filmu nepostojeća. Sve je zajedničko i sve se vidi. Bez obzira govorimo li o susjedima ispred zgrade ili o seksu na plaži. Jer, virkača iza zavjese uvijek ima. Susjed gleda susjedu u dvorište, majka kćeri u platne liste, a ono što bi trebalo biti intimno izvučeno je na površinu kao konačan vid bunta. Živimo u društvu u kojem dojučerašnje apsolutne vrijednosti kao evolucija i tolerancija dolaze pod znak pitanja, najavljuje se nova sezona „Big Brothera“, a istodobno izbijaju afere korupcije i prisluškivanja. Više ne znaš je li Veliki Brat parodija ili stvarnost. Zbog toga je „Ne gledaj mi u pijat“ aktualan. To, međutim ne znači da je i onoliko dobar koliko je hvaljen.

Kad razmišljam o filmovima kojima ne treba nastavak onda mi među prvima na um pada „Čovjek sa Zemlje“ (2007.). To malo filozofsko remek-djelo primjer je sjajnog filma za koji ne treba veliki proračun i specijalni efekti. Promišljanje o antropologiji, religiji i filozofiji odvija se unutar jedne sobe, dijalogom i razmjenom argumenata. „Čovjek sa Zemlje“ je remek-djelo baš zato što je s jako malo napravio neizmjerno puno. Kad je izašao bio je film s kojeg se ne smije skrenuti pogled. Deset godina kasnije, uz pomoć crowd-fundinga dobili smo nastavak. „Čovjek sa Zemlje: Holocen“. Nastavak je to koji zaista nije bio potreban. Sjajna priča o profesoru Johnu Oldmanu koji je daleko stariji nego što se čini prvim je dijelom zaokružena i nikako se ne bih složio s tezom da joj je trebalo osvježavanje. Novi film igra se zamjenama teza. Produbljuje priču o profesoru koji živi duže nego što traje epoha u kojoj se nalazimo, ali i otvara nova pitanja koja zazivaju još nepotrebniji treći dio.

Adrenalin pljačke i vožnje u jednom filmu ne zvuči uopće loše. „Vozač“ je upravo to, a za malo začina imamo i ljubavnu priču. Što reći o filmu, a da ne zvuči kao kliše kad je film zapravo slagalica klišeja? Ništa naročito revolucionarno osim da klišeji funkcioniraju. Sjetilo me to na davni savjet piscima u „Siriusu“: Nije stvar materijala. Loš krojač će od najskupljeg materijala sašiti loše odijelo. Dobar krojač čak i s klišejima napravi sjajnu stvar. Tako nekako stoje stvari i s „Vozačem“. Slično kao kod „Johna Wicka“ o kojem sam pisao ranije, ovo je film koji itekako dobro zna svoje limite. To ga čini privlačnijim od nekih drugih prošlogodišnjih konkurenata.

Kathryn Bigelow poznata je po filmovima koji izgledaju kao da su spušteni na razinu sudionika. Bez obzira govorimo li o njenom minimalističkom oskarovcu „Hurt Locker“ ili o nešto raskošnijem „Zero Dark Thirty“, njeni su filmovi obično realni, brutalni i – s obzirom na biranu tematiku – lišeni viška patetike. „Detroit“ nastavlja taj niz. Film o razlikama crnaca i bijelaca u SAD-u šezdesetih tematizira policijsko nasilje i na taj način je s jedne strane tematski nasljednik „Selme“, a s druge strane odgovor na slične događaje posljednjih godina. Bigelow, možda i zato što ga smatra samorazumljivim, drugi moment nije do kraja iskoristila. „Detroit“ je film po istinitoj priči i u više navrata provocira gađenje, no za razliku od drugih filmova slične tematike podcrtava kako sve ima uzrok i posljedicu. U njemu, što je dobrodošlo osvježenje, nisu svi bijelci zlostavljači niti svi crnci cvijeće. Baš zbog toga, što većina patetičnih filmova nije uspjela shvatiti, oni koji jesu zlikovci dolaze do izražaja dok zgaženo „cvijeće“ iskreno žalimo.

Ako pitamo kritičare popularnog britanskog filmskog časopisa „Sight & Sound“ – svakako. Što je toliko privlačno u debitantskom hororu Jordana Peelea? Nominacija za „Zlatni Globus“, najbolji film godine „S&S.-a“, izrazito hvaljen na Rotten Tomatoesu. Je li zbilja toliko dobar? Zar zaista dosad nismo imali boljih filmova? Je li razlog takvih pohvala i nagrada taj da je pogodio ksenofobni trenutak SAD-a pa poslovično liberalni Hollywood odlučuje nagraditi društveni podtekst ili se zaista radi o filmu koji donosi nešto svježine u dosadni, predvidljivi svijet zarade?  

Nije tajna da je Noomi Rapace odlična glumica. Film u kojem ona glumi čak sedam uloga to potvrđuje. „Tajna broja sedam“ jedan je od intrigantijih SF naslova godine u kojem uz odličnu Rapace svakako treba istaknuti Glen Close. Sedam različitih uloga u istom filmu podsjećaju na izvanrednu Tatianu Maslany u seriji „Orphan Black“, a ono što veže i jednu i drugu temu kritika je modernog načina života i suočavanje s njegovim posljedicama.

Iako postoji rizik da će netko reći kako se ponavlja godinama, rečenica prema kojoj su filmovi o superjunacima onoliko dobri koliko su im uvjerljivi antagonisti jedan je od postulata žanra. Nažalost, „Liga pravde“ tu pada na ispitu jer, koliko god zaslužuje plus radi odnosa između članova lige, Steppenwolf nije tip negativca koji opravdava formiranje Lige. To je problem koji se ponavlja. Jer, niti Enchantress u „Odredu otpisanih“,  niti Doomsday u „BvS“, a niti Ares u „Wonder Woman“ nisu uvjerljivi zlikovci. Dijelom je to zbog lošeg CGI-ja, dijelom zbog neuvjerljive priče, a dijelom i zbog sjene Heatha Ledgera koja je uvjetovala antagoniste da ga (prilično loše – vidi Eisenberg) oponašaju. Svemu tome usprkos, „Liga pravde“ je ipak zabavan i solidan film. U svakom slučaju nije vrijedna negative kakva vlada na internetu.

Danas postoji toliko filmova koji na silu žele biti inteligentni da ponekad ispadaju prepametni za vlastito dobro. Rijetko se dogodi film koji od početka zna što želi biti, a da onda na kraju to i ispadne. Takve filmove nekritički volimo. Identitet, to izgubljeno čedo Hollywooda, nije sasvim nestao. Da je tome tako najbolje nam pokazuje serijal o Johnu Wicku. To su filmovi koji od samog početka znaju što su, ne pretvaraju se i kao plod toga daju nam jasnu strukturu. Stvar je jednostavna, vidjeli smo ju tisuće puta. Osveta, hodajući arsenal oružja, ubijam sve što mi se nađe na putu i pritom uživam. Ne mislim da griješim kad kažem da su ovakvi filmovi rijetki. No, to što predstavljaju endemsku vrstu u politički korektnom i „brooding“ zanatu nikako ne znači da su loši. Naprotiv. Keanu Reeves sasvim solidno obavlja misiju junaka kojem je netko stao na žulj. Namjera je poznata. Za razliku od poslovice, njegova osveta nije hladna. Ona je metodična i kipi. Zato su, u kontekstu političke korektnosti i pseudo-intelekta, filmovi o Johnu Wicku čista, iskrena uživancija. Koliko je to tako najbolje se vidi na početku. Prvi osvetnički pohod počne zato jer mu netko ubije psa. Djeluje isforsirano? Vjerujte, nije. Dugo nisam vidio bolji motiv da netko poubija sve što se kreće.

Kad govorimo o njemačkom ekspresionizmu i njegovoj važnosti za povijest kinematografije neke naslove opetovano spominjemo. Bez obzira govorimo li o „Metropolisu“, „Nosferatuu“, „Plavom anđelu“ ili „Kabinetu doktora Caligarija“, nemoguće je pričati o tom razdoblju bez da spomenemo neki od ovih naslova. Međutim, iznenadilo me koliko malo ljudi zna za stripovsku posvetu njemačkom ekspresionizmu u okviru DC Elseworlds etikete. Tri naslova: „Superman: Metropolis“, „Batman: Nosferatu“ i „Wonder Women: Plavi anđeo“ tvore zanimljivu trilogiju koja je na reinterpretirala filmske klasike unutar poznatog nam stripovskog okruženja.