Category Archive: Filmovi

PATERNO – Ispravno nije uvijek moralno

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

Oglasi

“IZ NIŠTAVILA” – Filmsko suočavanje s neonacizmom

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja

Kako nas “COCO” sjeća na one kojih više nema?

Smrti se može pristupiti na različite načine, ali govoreći o smrti govorimo o temi koja fascinira otkad postoji čovječanstvo. Mogli bismo reći kako kulture možemo proučavati prema mitovima i legendama o smrti. Odnos prema smrti nije jednoznačan pa tako imamo prelijep japanski film „Odlasci“ u kojem se smrti pristupa kao lijepom ritualu gdje je oproštaj vizualna poezija poštovanja prema pokojniku. Ovogodišnji dobitnik „Oscara“ za najbolji animirani film, „Coco“, prikazuje nam smrt na meksički način gdje je sjećanje na pokojnika razlog za veselje. Djeca su ogledala svojih predaka ili – što bi rekao Gaiman – što više starim u ogledalu više sličim roditeljima. „Coco“ je crtić koji pokazuje kako se uz sjećanje možemo osjećati dobro. Povezanost djevojčice i oca prikazana je kroz poeziju, ples i pjesmu. Sjećanje se možda starenjem gubi, no trenuci ostaju utisnuti. Obično filmovi u kojima su emocije zabranjene predstavljaju distopiju ili SF. Rijetko kad je taj motiv prisutan u animiranom filmu. „Coco“ ovdje posuđuje taj motiv i dječaka kojem je zabranjena glazba prebacuje na glavni trg za Dan Mrtvih. On želi svirati, a glazbu koju mu obitelj zabranjuje nemoguće je utišati. Sjećanje na pokojnike, na dan kad prema meksičkom vjerovanju dolaze u svijet živih, odgovorit će na pitanje zašto je tako i može li se nametnuta zabrana preokrenuti.

Gnjev, ogorčenje i katarza u “TRI PLAKATA IZVAN GRADA”

Gnjev na svijet oko sebe. Gnjev na sustav koji ne radi svoj posao. Osjećaj krivnje. Sve su to teme koje se pojavljuju u „Tri plakata izvan grada“. Film koji je trebao osvojiti Oscara za najbolji film, ali i film koji je gnjev i ogorčenje stavio u službu tolerancije na suptilan, nepretenciozan način. Možda će u toku gledanja likovi u ovom odličnom filmu djelovati poput karikatura, možda nećete imati razumijevanja za njihove postupke, ali u „Tri plakata izvan grada“ krije se više od običnog filma. Tu je lajtmotiv gnjeva stalan, mržnja postojana, a priznavanje pogrešaka katarzično. Mala mjesta imaju priče. Mala mjesta imaju pretpostavke. Priče i pretpostavke, međutim, mogu biti krive. Gledatelj je u „Tri plakata izvan grada“ uvučen u mentalitet. Pretpostavlja i misli da zna. Tek na kraju shvati da je u krivu. Ako odabereš liniju manjeg otpora život će ti opaliti pljusku. Nije to neka mudrost, ali se dobro podsjetiti s vremena na vrijeme.

“PRIJELOMNI ČAS” – Teroru ne treba popuštati

Kad sam pisao o „Dunkirku“ tekst je započeo Churchillovim govorom „borit ćemo se plažama/borit ćemo se na uzletištima“. Ako ikad budem radio tematsku filmsku večer, savršen par „Dunkirku“ bit će „Prijelomni čas“. Jer sve ono što u Nolanovom filmu vidimo iz prve ruke, ljude koji civilnim brodicama odlaze po vojnike na plaži, ovdje se planira. Zapravo, „Prijelomni čas“ priča je o sudbonosnom trenutku u svibnju 1940. godine, a prema određenim povjesničarima (Kershaw)  i jedinom kad je Njemačka mogla dobiti rat. Churchill iz 1940. godine nikako nije onaj iz današnje percepcije. To je čovjek koji se 1929. povukao iz aktivne politike, a ostao je glasni kritičar vlade Nevillea Chamberlaina i njemačkog vođe Adolfa Hitlera. Za jedne je bio glasno gunđalo, a drugi mu nisu mogli zaboraviti Galipolje. Kad je pasivnost i iluzija „mira za naših života“ došla na naplatu i kad je Britanija ušla u Drugi svjetski rat postalo je jasno kako je „staro gunđalo“ u pravu. Chamberlainov „mir popuštanjem“ postao je predmet podsmijeha, a Winston Churchill jedina osoba koju će prihvatiti i vlast i opozicija. Položaj Britanije ovisio je o tome kako će se postaviti prema izvjesnom padu Belgije i Francuske, ali i odlučnosti osobe u Downing Streetu. Mislim da neću pogriješiti ako kažem kako je u čitavoj Europi u tom trenutku teško pronaći osobu tvrdoglaviju i odlučniju od Winstona Leonarda Spencera Churchilla.

Zašto pogledati “TI MENE NOSIŠ”?

U četvrtak 1. ožujka u 21 sat na HRT 2 emitirat će se film Ivone Juke „Ti mene nosiš“. O filmu je, kao i o redateljici, bilo svakakvih komentara. Kako sam rekao kad sam još na Movielandu pisao o filmu, riječ je o projektu koji predstavlja izazov svim filmovima koji dolaze nakon njega. Film je to koji se svidio i onima koji „ne vole ništa hrvatsko“, a „Ti mene nosiš“ profitira i od toga da ne podcjenjuje publiku. Sve to skupa, nekoliko godina nakon što sam ga prvi put gledao, daje filmu Ivone Juke dodatno na važnosti. Film je to koji je razbio određene uhodane sheme hrvatske produkcije, ali i nabio koju boru više svima koji vole održavanje statusa quo. Da dodatno naglasim, teme koje „Ti mene nosiš“ obrađuje one su koje živimo, a ne one koje umjetno šminkamo. Sve to, bez ikakve sumnje, za hrvatski je film korak naprijed.

“FANTOMSKA NIT” – Genijalnost netipična za holivudski kič

Paul Thomas Anderson filmom „Fantomska nit“ potvrdio se kao jedan od najboljih redatelja današnjice. Ako ovaj izvanredan film bude posljednja uloga Daniela Day Lewisa možemo reći da nas je napustio na dostojan način. „Fantomska nit“ je film o dizajneru Reynoldsu Woodcocku (Daniel Day Lewis) i njegovoj muzi Almi (Vicky Krieps), no u njegovom središtu nije romantična priča kakvu možda očekujete. Osmi film Paula Thomasa Andersona sličniji je hičkokovskom putovanju ekstremnim emocijama nego romantičnoj, kostimiranoj drami. Modni kreator teške naravi prihvaća žene u okolini dokle god mu mogu poslužiti kao inspiracija. Kad to prestane postaju nepotrebne i postaje jasno kako njegov rad nije samo posao nego i opsesija. Ta opsesivnost jedan je od glavnih elemenata filma jer ćemo ju upoznati iz dvije perspektive: njegovu kao dominantnog ekscentričnog genijalca i njezinu kao žene koja nastoji (p)ostati trajna inspiracija. Igra dvoje ljudi ogledat će se u njegovim kreacijama, a Paul Thomas Anderson (koji je odgovoran i za scenarij i fotografiju) odvest će nas u jedan od najljepših i najambicioznijih filmova uopće.

“OBLIK VODE” – Vizualni pucanj u prazno

Filmovi poput „Oblika vode“ zaintrigiraju te foršpanom. „Ovo će bit prelijepo“, bila mi je prva pomisao kad sam prije nešto više od pola godine vidio foršpan. Volim Del Tora, ne mogu si pomoći, čovjek me fascinira otkad sam shvatio razliku između poimanja smrti kod Meksikanaca i Europljana. Od tad sam svojevoljno postao taocem njegove estetike i očuđavanja filmske umjetnosti. To se nastavilo i kod filmova koji dobrom dijelu kritike nisu legli, kao što su „Pacific Rim“ ili „Crimson Peak“. Ako sam išta cijenio kod Del Tora onda je to bio njegov osjećaj za posvete ranijim filmovima, nostalgija i potreba za vraćanjem u djetinjstvo. Tu sam se uvijek mogao pronaći i eto, baš zbog toga, s nestrpljenjem sam čekao „Oblik vode.“ Nakon što sam konačno dočekao najnoviji film meksičkog majstora mogu reći da je on zaista prelijep, ali problem je što nije ništa više od toga.

“LADY BIRD” – Odrastanje je najvažniji “plod gnjeva”

Postoje filmovi koji te podsjete na vlastito odrastanje. Nije puno takvih filmova zbilja dobro, ali su podmukli jer igraju na emocije koje svi imamo. Oni koji jesu zaista dobri, to rade suptilno i nepretenciozno s fokusom na jedan odnos. Ako je to „film odrastanja“ onda je taj odnos često formativan, jedan od onih ključnih zbog kojih smo danas osobe koje imaju ime i prezime, stavove i ambicije. Rijetko je kad te filmove potrebno gledati više puta. Moram priznati da mi je drago što sam imao prilike „Lady Bird“ pogledati dvaput. Film Grete Gerwig počinje scenom koja je samo naizgled nepovezana s ostatkom filma. Glavna junakinja, naslovnog nadimka, sa svojom se majkom vraća s posjeta državnom sveučilištu. U toj sceni, na koju možemo gledati kao uvertiru, majka i kćer slušaju Steinbeckove „Plodove gnjeva“. Simbolika takvog naslova odrazit će se na nastavak filma. Kad sam prvi put gledao film to sam previdio. Radnja se simbolički odvija oko „plodova gnjeva“, kako roditeljskog tako i tinejdžerskog. Na nekoj dubljoj razini možemo reći da je „odrastanje“ najvažniji plod tog gnjeva. Zbog toga je „Lady Bird“ važan i drugačiji film, film kojem bi najbolje bilo dati atribut – životan.

“THE POST” – Aktualna priča o integritetu i lažima

„Spotlight“, peta sezona „Žice“ i „The Post“ priče su koje u središte priče stavljaju novinarstvo. Što bi ono trebalo biti, a što jest? Zrelost društva može se procijeniti ozbiljnošću dnevnih tiskovina, svojedobno je u „Subotnjoj matineji“ pisao Jergović savršeno svjestan kako ga demantiraju novine u kojima izlazi. Matanićeve „Novine“ pokušale su igrati na istu kartu, no u ambicioznosti su nastojale pokriti previše toga. Upravo tu se krije kratkovidnost i greška distributera. Kad prevodiš veliki holivudski naslov u kojem glume Tom Hanks i Meryl Streep valjda najprije razmisliš. „The Post“ je – ne biste vjerovali – naziv novina. Film je istodobno i priča o novinarskim principima i o preživljavanju i razvijanju „Washington Posta“. Možemo ga promatrati kao pljusku samovolji političara, ali i kao kronologiju događaja koji su jedne „male novine“ učinile velikima. Istodobno je i priča o konkretnim novinama i širem kontekstu. Kad se politici dopusti da kontrolira medije, u svom nam stilu poručuje Spielberg, ideja slobode je već umrla.  Da parafraziram, kad prevoditelji prevode bez da pogledaju film, ideja naslova se izgubi u ziheraštvu.

“JA, TONYA” – Odabir između kiča i inata, sramote i licemjerja

Uskoro nam dolaze Zimske olimpijske igre. Iako percepcija Igara nije ni približna onom nestrpljenju kad su se Janica i Ivica spuštali padinama, nekoliko filmova u ovogodišnjoj oskarovskoj ponudi može poslužiti kao dobar uvod u nadolazeći spektakl. „Ja, Tonya“ nastavlja seriju ekranizacija događaja koji su obilježili devedesete. Klizanje je jedan od najpraćenijih sportova u povijesti Igara, ali rijetko je što izazvalo toliko tinte kao slučaj Tonye Harding i Nancy Kerrigan. Događaji oko slučaja u ovom su filmu prikazani uz dozu karikature što povremeno prelazi u kič, no to nije loše. Takva je, mogli bismo to reći, bila i sama Tonya. Percepcija klizačice koja je mogla puno više od onoga što je na kraju ostvarila mijenjala se kroz godine i o slučaju Harding/Kerrigan svatko je imao svoje mišljenje. Dovoljno je vremena prošlo da vidimo život Tonye Harding i iz rakursa klizačice koja je ostala mrlja na klizačkom sportu. Film „Ja, Tonya“ otkriva nam zašto je klizanje jedan od najzanimljivijih i najzahtjevnijih sportova na Igrama, ali i zašto je Tonya Harding ipak više od klizačice koja je nanijela neopisivu štetu kako sportu, tako i duhu olimpizma općenito. Film nije iskupljenje Tonye Harding. Mogli bismo reći kako priča šalje poruku da život uvijek ide dalje, usprkos svim greškama koje smo kadri počiniti.

“NE GLEDAJ MI U PIJAT” – Je li baš svaka obitelj svetinja?

Kad pogledamo oko sebe vidjet ćemo kako je „privatnost“ jedna od onih riječi koje se puno spominju. Problem s njom, kao i mnogo drugih izlizanih pretjeranim korištenjem, nalazimo u tome što ju je teško definirati i odrediti granice. Hvaljeni film „Ne gledaj mi u pijat“ pred nas postavlja definiranje privatnosti u hrvatskom kontesktu. Taj kontekst različit je od prevladavajućeg američkog, ali mana mu je u tome što ne daje rješenja nego samo postavlja pitanja. Privatnost je u ovom filmu nepostojeća. Sve je zajedničko i sve se vidi. Bez obzira govorimo li o susjedima ispred zgrade ili o seksu na plaži. Jer, virkača iza zavjese uvijek ima. Susjed gleda susjedu u dvorište, majka kćeri u platne liste, a ono što bi trebalo biti intimno izvučeno je na površinu kao konačan vid bunta. Živimo u društvu u kojem dojučerašnje apsolutne vrijednosti kao evolucija i tolerancija dolaze pod znak pitanja, najavljuje se nova sezona „Big Brothera“, a istodobno izbijaju afere korupcije i prisluškivanja. Više ne znaš je li Veliki Brat parodija ili stvarnost. Zbog toga je „Ne gledaj mi u pijat“ aktualan. To, međutim ne znači da je i onoliko dobar koliko je hvaljen.