Postoje filmovi, postoje bendovi, postoje trenuci. Ti trenuci su obično od onih što se, poput Kairosova čuperka, uhvate i ne puštaju. Vratiš film unatrag i nalaziš se u studentskoj sobi gdje zbog neke koje se ne mogu sjetiti po tristoti put svira „Too much love will kill you“, a onda negdje u toj slagalici vidiš i trenutak – sasvim suprotan – na studentskom tulumu. Pjesma je ista, emocije različite. Zato tekst o „Bohemian Rhapsody“ ne može biti recenzija, kritika filma. Zato se neće baviti oskarovskim izgledima ili koliko je Rami Malek zaista dobar (ili loš) u ulozi Freddieja Mercuryja nego će se osvrnuti na pitanje koje mi se od odjavne špice mota po glavi: je li Freddie zaslužio iskreniji film?

Oglasi

Ponekad se postavlja pitanje zašto ljudi žele istraživati nepoznate predjele? Što je to što nas gura naprijed i stalno tjera da se pitamo gdje su granice mogućnosti? Možemo li reći kako se iza takvih nastojanja krije katalizator evolucije? „Prvi čovjek“, film Damiena Chazellea, tjera na takva pitanja i upućuje da postavimo još nekoliko važnijih. Kad smo to prestali stremiti zvijezdama da bi se udavili u stranicama crne kronike? Kad smo se to zaokupili međusobnim razlikama da bi prestali razmišljati o onom što nas spaja? Jer, htjeli to ili ne 20. srpnja 1969. fokus je bio na onom što možemo postići kao vrsta, a ne na razlikama između nas iako su, priznajem, upravo razlike bile gorivo svemirske utrke.

Kad se radnja odvija sporo često je teško zadržati koncentraciju. Kod takvih filmova ne smiješ skrenuti pogled, ali ih ne smiješ ni preporučiti svakome. Film „Izgaranje“ korejskog redatelja Chang-Dong Leeja takva je vrsta filma. Labavo inspiriran kratkom pričom Harukija Murakamija „Izgaranje“ govori o slučajnom susretu dvoje ljudi koji razvijaju simpatiju u odnos koji ima potencijal prerastanja u nešto romantično. Njihovi dijalozi odvode nas prema egzistencijalizmu, a džez soundtrack i perfektna fotografija navode na zaključak kako se pred našim očima odvija vizualna poezija. To ne čudi ako se zna da je upravo „Poezija“ film koji je prva asocijacija na ovog redatelja. „Izgaranje“, kao ni „Poezija“, nije film za svakoga. Dvoje mladih ljudi naći će se u procijepu, a film će nadići okvire žanra i povremeno iz art filma i umjetnosti zaći u sfere trilera i misterije. Kako bi to žongliranje žanrovima bilo izvedeno kako treba bilo je nužno zadržati pažnju gledatelja, a to kroz ovakvu vrstu filma nije nimalo lako.

Gledati zatvorske filmove skriveni je užitak koji, barem u mom slučaju, datira još tamo od „Hladnokrvnog kažnjenika“ (Cool Hand Luke) s Paulom Newmanom i „Bijega iz Alcatraza“ s Eastwoodom. Međutim, sve što ima veze sa zatvorima i zatvorskom tematikom treba podijeliti na vrijeme prije i poslije serije „Oz“, naprosto zato jer ništa nije tako dobro pogodilo raspoloženje iza rešetaka kao ta kulturološki i opće-kulturno značajna serija. Gledanje filmova te tematike nakon nje prečesto je sličilo ponavljanju klišeja, a kao jednu od časnih iznimki treba istaknuti brazilski „Carandiru“ iz 2003. godine. Upravo mi je taj film najčešće padao na pamet dok sam gledao adaptaciju memoara iz tajlandskog zatvora „Molitva prije zore“, iako na prvi pogled osim okruženja nemaju sličnosti.

Ljeto je i od filmova ne tražimo kompliciranu priču koja zahtijeva angažman. Ljeto je zbog toga savršeno vrijeme za romantične komedije koje funkcioniraju po principu već poznatih, ustaljenih zapleta. Znate formulu jer ste ju vidjeli nebrojeno puta: nesretni glavni lik-susret s fatalnom osobom-svađa/prepreka na putu-sretan završetak. Ta formula, s većim ili manjim varijacijama, funkcionira godinama. „Book Club“ ili u prijevodu „Klub zadovoljnih žena“ primjenjuje istu formulu na četiri žene u glavnim ulogama. Jane Fonda, Candice Bergen, Diane Keaton i Mary Steenburgen čine zvjezdanu postavu. Ako poznajete konvencije i nemate prevelika očekivanja onda će Vam film biti zabavan, a negdje u svemu tome možda nađete i poruku: Za sreću, poručuje nam se, nikad nismo prestari.

Ljeto nije doba godine za gledanje filmova za koje se čini da bi mogli igrati neku ulogu na „Oscarima“. Ljeto je doba za zabave u kojima uživaš kao što uživaš na plaži, opuštajući se od hektičnog proljeća i iščekujući napornu jesen. Kad sam nabavio „First Reformed“, novi film Paula Schradera, znao sam da ga moram pogledati. Čovjek je scenarist filmova kao što su „Razjareni bik“ i „Taksist“. Ovaj je sam i napisao i režirao. Prije gledanja sam znao samo da je glavni lik svećenik. Nakon što sam pogledao film moram priznati kako me u dosta toga iznenadio. Prije svega aktivizmom, a onda i emocionalnim putovanjem Ethana Hawkea.

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.

Znate li tko je Bill Finger? Ne brinite ako ne znate, mnogo ljudi ne zna. Sad kad smo postavili to pitanje, znate li tko je Bob Kane? Ako vam čovjek-šišmiš išta znači u životu onda znate odgovor. Tvorac Batmana, otkad znamo za sebe, je Bob Kane. Njegov Batman je onaj uz kojeg smo odrastali i koji uz glumce poput Adama Westa ili Michaela Keatona tvori pojam Batmana, bez obzira govorimo li o šezdesetima ili devedesetima. Kasnije smo dobili Balea i Afflecka u ulozi zaštitnika Gothama, ali uz Kaneovo se ime počelo spominjati ono Billa Fingera. Kad je Kane dobio zadatak smisliti lika koji se može nositi sa Supermanom, stvorio je lika koji nije sličio Batmanu kakvog znamo. Finger je crvenu promijenio u sivu, stvorio tajni identitet, krila pretvorio u plašt i na glavu lika stavio masku sa šiljatim ušima. Zatim je u priču je ubacio komesara Gordona, Robina, Jokera i Catwoman. Ukratko, iako je Bob Kane došao na ideju o Batmanu, čovjek-šišmiš kakvog poznajemo djelo je Billa Fingera. Dokumentarac „Batman i Bill“ upoznaje nas s tom pričom i putovanjem prema ispravljanju pogreške koja je konačno Billu Fingeru dala priznanje kakvo zaslužuje.

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

„Rumble in the Jungle“ je jedna od najvećih borbi u povijesti boksa. Borba je to koja je poznata po tome što je u njoj Muhammad Ali vratio titulu svjetskog prvaka u trenutku kad mu nitko nije davao nikakve šanse. George Foreman, njegov protivnik, bio je poznat kao razorni udarač i nitko nije ozbiljno mislio da Ali ima šanse protiv njega. Ta borba u Zairu može se gledati kao na otvaranje jednog kruga. Nakon nje Foreman više nikad nije bio isti. 21 godinu kasnije, u dobi od 45 godina, on se našao u ringu. Protiv daleko mlađeg protivnika reagirao je kao iskusniji borac. Čekao je šansu sa znanjem da mu treba samo jedan dobar udarac. Dokumentarni film „Foreman“ priča je o svemu što se dogodilo u životu obilježenom s te dvije velike borbe. No, to je istodobno i priča u kojoj je vrijeme nevažno. Jer, u svojoj biti, to nije priča o boksaču. To je priča o čovjeku i dubokom uvjerenju da se s vremenom možemo promijeniti.

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja