Category Archive: Filmovi

“MOLITVA PRIJE ZORE” – Jesu li gnjev i autodestrukcija dovoljni za dobar film?

Gledati zatvorske filmove skriveni je užitak koji, barem u mom slučaju, datira još tamo od „Hladnokrvnog kažnjenika“ (Cool Hand Luke) s Paulom Newmanom i „Bijega iz Alcatraza“ s Eastwoodom. Međutim, sve što ima veze sa zatvorima i zatvorskom tematikom treba podijeliti na vrijeme prije i poslije serije „Oz“, naprosto zato jer ništa nije tako dobro pogodilo raspoloženje iza rešetaka kao ta kulturološki i opće-kulturno značajna serija. Gledanje filmova te tematike nakon nje prečesto je sličilo ponavljanju klišeja, a kao jednu od časnih iznimki treba istaknuti brazilski „Carandiru“ iz 2003. godine. Upravo mi je taj film najčešće padao na pamet dok sam gledao adaptaciju memoara iz tajlandskog zatvora „Molitva prije zore“, iako na prvi pogled osim okruženja nemaju sličnosti.

Oglasi

“KLUB ZADOVOLJNIH ŽENA” – Za sreću nikad nismo prestari

Ljeto je i od filmova ne tražimo kompliciranu priču koja zahtijeva angažman. Ljeto je zbog toga savršeno vrijeme za romantične komedije koje funkcioniraju po principu već poznatih, ustaljenih zapleta. Znate formulu jer ste ju vidjeli nebrojeno puta: nesretni glavni lik-susret s fatalnom osobom-svađa/prepreka na putu-sretan završetak. Ta formula, s većim ili manjim varijacijama, funkcionira godinama. „Book Club“ ili u prijevodu „Klub zadovoljnih žena“ primjenjuje istu formulu na četiri žene u glavnim ulogama. Jane Fonda, Candice Bergen, Diane Keaton i Mary Steenburgen čine zvjezdanu postavu. Ako poznajete konvencije i nemate prevelika očekivanja onda će Vam film biti zabavan, a negdje u svemu tome možda nađete i poruku: Za sreću, poručuje nam se, nikad nismo prestari.

“FIRST REFORMED” -Trebamo li šutjeti dok planet ide k vragu?

Ljeto nije doba godine za gledanje filmova za koje se čini da bi mogli igrati neku ulogu na „Oscarima“. Ljeto je doba za zabave u kojima uživaš kao što uživaš na plaži, opuštajući se od hektičnog proljeća i iščekujući napornu jesen. Kad sam nabavio „First Reformed“, novi film Paula Schradera, znao sam da ga moram pogledati. Čovjek je scenarist filmova kao što su „Razjareni bik“ i „Taksist“. Ovaj je sam i napisao i režirao. Prije gledanja sam znao samo da je glavni lik svećenik. Nakon što sam pogledao film moram priznati kako me u dosta toga iznenadio. Prije svega aktivizmom, a onda i emocionalnim putovanjem Ethana Hawkea.

Što “Avengers: Infinity War” znači za budućnost superheroja na filmu?

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.

“BATMAN I BILL” – Znate li tko je Bill Finger?

Znate li tko je Bill Finger? Ne brinite ako ne znate, mnogo ljudi ne zna. Sad kad smo postavili to pitanje, znate li tko je Bob Kane? Ako vam čovjek-šišmiš išta znači u životu onda znate odgovor. Tvorac Batmana, otkad znamo za sebe, je Bob Kane. Njegov Batman je onaj uz kojeg smo odrastali i koji uz glumce poput Adama Westa ili Michaela Keatona tvori pojam Batmana, bez obzira govorimo li o šezdesetima ili devedesetima. Kasnije smo dobili Balea i Afflecka u ulozi zaštitnika Gothama, ali uz Kaneovo se ime počelo spominjati ono Billa Fingera. Kad je Kane dobio zadatak smisliti lika koji se može nositi sa Supermanom, stvorio je lika koji nije sličio Batmanu kakvog znamo. Finger je crvenu promijenio u sivu, stvorio tajni identitet, krila pretvorio u plašt i na glavu lika stavio masku sa šiljatim ušima. Zatim je u priču je ubacio komesara Gordona, Robina, Jokera i Catwoman. Ukratko, iako je Bob Kane došao na ideju o Batmanu, čovjek-šišmiš kakvog poznajemo djelo je Billa Fingera. Dokumentarac „Batman i Bill“ upoznaje nas s tom pričom i putovanjem prema ispravljanju pogreške koja je konačno Billu Fingeru dala priznanje kakvo zaslužuje.

“UBOJICE NA KOTAČIMA” nas štošta mogu naučiti.

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

“FOREMAN” – Ako vjeruješ u sebe, ništa nije nemoguće.

„Rumble in the Jungle“ je jedna od najvećih borbi u povijesti boksa. Borba je to koja je poznata po tome što je u njoj Muhammad Ali vratio titulu svjetskog prvaka u trenutku kad mu nitko nije davao nikakve šanse. George Foreman, njegov protivnik, bio je poznat kao razorni udarač i nitko nije ozbiljno mislio da Ali ima šanse protiv njega. Ta borba u Zairu može se gledati kao na otvaranje jednog kruga. Nakon nje Foreman više nikad nije bio isti. 21 godinu kasnije, u dobi od 45 godina, on se našao u ringu. Protiv daleko mlađeg protivnika reagirao je kao iskusniji borac. Čekao je šansu sa znanjem da mu treba samo jedan dobar udarac. Dokumentarni film „Foreman“ priča je o svemu što se dogodilo u životu obilježenom s te dvije velike borbe. No, to je istodobno i priča u kojoj je vrijeme nevažno. Jer, u svojoj biti, to nije priča o boksaču. To je priča o čovjeku i dubokom uvjerenju da se s vremenom možemo promijeniti.

PATERNO – Ispravno nije uvijek moralno

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

“IZ NIŠTAVILA” – Filmsko suočavanje s neonacizmom

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja

Kako nas “COCO” sjeća na one kojih više nema?

Smrti se može pristupiti na različite načine, ali govoreći o smrti govorimo o temi koja fascinira otkad postoji čovječanstvo. Mogli bismo reći kako kulture možemo proučavati prema mitovima i legendama o smrti. Odnos prema smrti nije jednoznačan pa tako imamo prelijep japanski film „Odlasci“ u kojem se smrti pristupa kao lijepom ritualu gdje je oproštaj vizualna poezija poštovanja prema pokojniku. Ovogodišnji dobitnik „Oscara“ za najbolji animirani film, „Coco“, prikazuje nam smrt na meksički način gdje je sjećanje na pokojnika razlog za veselje. Djeca su ogledala svojih predaka ili – što bi rekao Gaiman – što više starim u ogledalu više sličim roditeljima. „Coco“ je crtić koji pokazuje kako se uz sjećanje možemo osjećati dobro. Povezanost djevojčice i oca prikazana je kroz poeziju, ples i pjesmu. Sjećanje se možda starenjem gubi, no trenuci ostaju utisnuti. Obično filmovi u kojima su emocije zabranjene predstavljaju distopiju ili SF. Rijetko kad je taj motiv prisutan u animiranom filmu. „Coco“ ovdje posuđuje taj motiv i dječaka kojem je zabranjena glazba prebacuje na glavni trg za Dan Mrtvih. On želi svirati, a glazbu koju mu obitelj zabranjuje nemoguće je utišati. Sjećanje na pokojnike, na dan kad prema meksičkom vjerovanju dolaze u svijet živih, odgovorit će na pitanje zašto je tako i može li se nametnuta zabrana preokrenuti.

Gnjev, ogorčenje i katarza u “TRI PLAKATA IZVAN GRADA”

Gnjev na svijet oko sebe. Gnjev na sustav koji ne radi svoj posao. Osjećaj krivnje. Sve su to teme koje se pojavljuju u „Tri plakata izvan grada“. Film koji je trebao osvojiti Oscara za najbolji film, ali i film koji je gnjev i ogorčenje stavio u službu tolerancije na suptilan, nepretenciozan način. Možda će u toku gledanja likovi u ovom odličnom filmu djelovati poput karikatura, možda nećete imati razumijevanja za njihove postupke, ali u „Tri plakata izvan grada“ krije se više od običnog filma. Tu je lajtmotiv gnjeva stalan, mržnja postojana, a priznavanje pogrešaka katarzično. Mala mjesta imaju priče. Mala mjesta imaju pretpostavke. Priče i pretpostavke, međutim, mogu biti krive. Gledatelj je u „Tri plakata izvan grada“ uvučen u mentalitet. Pretpostavlja i misli da zna. Tek na kraju shvati da je u krivu. Ako odabereš liniju manjeg otpora život će ti opaliti pljusku. Nije to neka mudrost, ali se dobro podsjetiti s vremena na vrijeme.

“PRIJELOMNI ČAS” – Teroru ne treba popuštati

Kad sam pisao o „Dunkirku“ tekst je započeo Churchillovim govorom „borit ćemo se plažama/borit ćemo se na uzletištima“. Ako ikad budem radio tematsku filmsku večer, savršen par „Dunkirku“ bit će „Prijelomni čas“. Jer sve ono što u Nolanovom filmu vidimo iz prve ruke, ljude koji civilnim brodicama odlaze po vojnike na plaži, ovdje se planira. Zapravo, „Prijelomni čas“ priča je o sudbonosnom trenutku u svibnju 1940. godine, a prema određenim povjesničarima (Kershaw)  i jedinom kad je Njemačka mogla dobiti rat. Churchill iz 1940. godine nikako nije onaj iz današnje percepcije. To je čovjek koji se 1929. povukao iz aktivne politike, a ostao je glasni kritičar vlade Nevillea Chamberlaina i njemačkog vođe Adolfa Hitlera. Za jedne je bio glasno gunđalo, a drugi mu nisu mogli zaboraviti Galipolje. Kad je pasivnost i iluzija „mira za naših života“ došla na naplatu i kad je Britanija ušla u Drugi svjetski rat postalo je jasno kako je „staro gunđalo“ u pravu. Chamberlainov „mir popuštanjem“ postao je predmet podsmijeha, a Winston Churchill jedina osoba koju će prihvatiti i vlast i opozicija. Položaj Britanije ovisio je o tome kako će se postaviti prema izvjesnom padu Belgije i Francuske, ali i odlučnosti osobe u Downing Streetu. Mislim da neću pogriješiti ako kažem kako je u čitavoj Europi u tom trenutku teško pronaći osobu tvrdoglaviju i odlučniju od Winstona Leonarda Spencera Churchilla.