„Bilo jednom u Hollywoodu“ deveti je film Quentina Tarantina. Ova rečenica dovoljan je razlog da se posjeti kino dvorana. Već godinama njegovi filmovi zaslužuju tretman velikog platna. Filmove gledamo na svakakvim ekranima, od mobitela, laptopa pa do televizora, ali za Tarantinove filmove znamo da vrijede kina. „Bilo jednom u Hollywoodu“ je, kako je i sam Tarantino rekao u intervjuu za ovomjesečni „Sight & Sound“ posveta Los Angelesu kakvog se sjeća, ali i priča o Hollywoodu kakav je nekad bio i kakav je, uz malo sreće, mogao biti.
Okosnica filma su zvijezda vestern tv serijala Rick Dalton (Leonardo Di Caprio), njegov dubler Cliff Booth (Brad Pitt) i nadolazeća mlada filmska zvijezda Sharon Tate (Margot Robbie). Tarantino u spomenutom intervjuu navodi kako je „Bilo jednom u Hollywoodu“ zamišljen kao roman za koji je napisao tri poglavlja i shvatio kako mu likovi sami od sebe slažu scenarij koji ih prati i piše priču u čijoj pozadini buja nadolazeća prijetnja.
Šezdesete su doba snova i hipija. Šezdesete su doba Woodstocka, buđenja buntovnika i filmskog autorstva kakvo je u vrijeme zastarjelog studijskog sustava bilo nepojmljivo. Tarantino je jedan od rijetkih ostataka toga buđenja koje je za sobom donijelo priznanje važnosti redateljima i slobodu da snimaju ono što žele, a ne ono što odredi studio. Na razmeđi umiranja starog i buđenja novog nalaze se i tri lika oko kojih Tarantino priča holivudsku priču nastojeći kroz (auto)referencijalnost dotaknuti neke od tema koje film i komunikaciju između autora i publike čine jedinstvenim iskustvom.
Upravo je pitanje percepcije publike jedno od najvažnijih koje nam se postavlja u prvoj polovici filma. Tu je Rick Dalton koji ne može odrediti gdje mu se točno karijera nalazi, a sklon je samosažaljenju. U jednom će trenutku pričati o mogućnosti uloge u filmu „Bijeg u pobjedu“ kao o propuštenoj prilici koju je zgrabio Steve McQueen, a u drugom o mogućnosti iskorištavanja toga što mu je kreativni filmski inovator Roman Polanski prvi susjed. Cliff će ga u svemu tome pratiti svjestan kako Daltonov uspjeh i njemu osigurava egzistenciju. Problem je što Ricka više brine kako ga vidi publika nego što se pokušava izboriti za sebe.
Čini mi se važnim spomenuti važnost Burta Reynoldsa za ovaj film. O Reynoldsu Tarantino govori s posebnim poštovanjem pošto mu je poslužio i kao konzultant vezano za teme adaptacije vesterna i funkcioniranja Hollywooda, a i trebao je igrati epizodnu ulogu koju je nakon njegove smrti preuzeo Bruce Dern. Reynolds je tip koji je ubacio repliku kako je Cliff „prezgodan za kaskadera“ aludirajući tako na sve ono što percepcija Brada Pitta nosi sa sobom. Dodatno je zabavno tko izgovara tu konkretnu repliku, imajući na umu da se „Kill Bill“ može gledati kao posveta tom liku.
Bez namjere da ovdje ulazim u kvarenje radnje „Bilo jednom u Hollywoodu“ jer se radi o filmu koji svakako treba pogledati, moram napomenuti kako je Tarantino izvanredno balansirao između glumačko-kaskaderskog dvojca i sudbine Sharon Tate za koju je, kako kaže Tarantino, pretpostavljao da zna svatko tko je kupio kartu. Kako se film bliži kraju tako atmosfera postaje zlokobnija. Iako je glazba u filmu, jednako kao i kostimografija, fantastično pogođena sa približavanjem klimaksa postajemo robovi pop kulture i onoga što mislimo da znamo. U fantastično režiranoj epizodi u kojoj Tate gleda vlastiti film vidi se kako joj je Tarantino htio dati iskrenu, ljudsku stranu. Sharon Tate je, nažalost, zbog svoje sudbine popularnost dugovala tragediji, a Tarantino kao da nas je htio upozoriti da je ona prije nego što je postala žrtva bila ljudsko biće. Otkad sam pogledao film pročitao sam različite interpretacije te epizode u kojima Tarantina optužuju da Tate prikazao „taštom“ i „punom sebe“, a meni se čini da to ne može biti dalje od istine.
Drugi prigovor koji se može pročitati, s kojim se također ne slažem, je kako se u dobrom dijelu filma ništa ne događa. Fanovi koji su navikli na Tarantinove akcijske komade ovaj film proglasili su manje zanimljivim jer se kroz većinu njegova trajanja akcija samo naslućuje. Tarantino je s ovim filmom pred nas postavio L.A. svojih sjećanja. To jednako tako može biti grad hipija kao što može biti grad neo-noira iz kojeg samo očekujemo da iskrsne netko nalik Elliotu Gouldu. Poigravajući se s našim znanjem pop-kulture Tarantino podiže napetost. Kako se film približavao kraju zamišljao sam otkucavanje sata i pitao se kako će Tarantino prikazati Mansona i njegovu sljedbu.
Kontrast između Ricka Daltona i Sharon Tate očit je kroz cijeli film. Tate zrači optimizmom, kako kroz suživot s Polanskim, tako i u samostalnim sekvencama, dok je Dalton u dobrom dijelu filma pesimističan iako – objektivno – nema previše razloga za takvo ponašanje. Ima sjajnu kuću, imao je zapaženu karijeru, a iako su se stvari promijenile i njegova uloga ispred kamere više nije ona koja je bila, još uvijek ima relativno uspješnu karijeru u kojoj uspijeva redefinirati samoga sebe. To što se on s tim teško miri postaje simbolično u sceni u kojoj po posljednji put u filmskoj ulozi vidimo pokojnog Lukea Perryja gdje i Daltonov lik doživljava svojevrsnu katarzu. Taj kontrast optimizma i pesimizma odlično je dočarao dvije polovice Hollywooda između kojih se sve mijenja.
1969. je bila godina spuštanja na Mjesec i Woodstocka. Također, to je bila godina „Golih u sedlu“ i redefiniranja načina na koji se snimaju filmovi za mlađu generaciju (što treba zahvaliti i Rogeru Cormanu). Klasična podjela na A i B filmove postala je besmislena, a dolazak Polanskog u SAD označio je i prodor europskog vala u Hollywood. Tarantino i tu podsjeća na ono što je napravio sa svoja prethodna dva filma pa tako u dijalogu u prvoj polovici filma svevremenski Al Pacino objašnjava kako su špageti vesterni jedini vesterni koji su, u tom trenutku, vrijedni snimanja. Stavljajući tako Daltona na neki način u cipele Clinta Eastwooda Tarantino ponovno nameće kontrast Hollywooda otvorenog utjecajima s jedne i morbidnog, opasnog, zatvorenog Hollywooda s druge strane. Kad se dva pola susretnu dolazi do eskalacije, a ona je odrađena u klasičnoj tarantinovskoj maniri. Simbolika ponovno dolazi do izražaja. Pred nama se nalaze glavni glumac i dubler u međusobno ovisnom odnosu, a kad zagrebemo nekoliko slojeva ispod toga, vidimo da je tu i Hollywood koji vidimo na platnu i njegovo naličje koje je skriveno u sjenama. Klasični Quentin:
Postoji ono što vidiš i ono što vidiš tek kad razmisliš.
U tom dodiru stvarnog i možebitnog krije se tajna naslova filma. „Bilo jednom u Hollywoodu“ je po mnogočemu filmska bajka. Kretanjem radnje i ponašanjem likova zadovoljava osnovne postavke bajke sve do završne katarze. Snaga „Bilo jednom u Hollywoodu“ je baš u tome što se često zaboravlja da su protobajke bile pune strave i straha. Zato, dok se Mansonova družina uspinje uz Cielo Drive osjećamo da sat otkucava. Bajkovite šezdesete će završiti i ništa neće biti isto. Na trenutak, činit će se da je i iz Hollywooda isisan optimizam. Svako dijete, međutim, želi da bajka potraje.
Tarantino si je ovim filmom ispunio dječju želju. Vidim ga kako se vozi na stražnjem sjedištu očeva auta koncem šezdesetih uz neke „Doorse“ ili „Jefferson Airplane“. U glavi, iako je nastala bitno kasnije, nešto kao Springsteenov „My Hometown“. Kad si dijete zapamtiš grad i kasnije mu se uvijek nastojiš vratiti. Ovim filmom Tarantino je to uspio. I ne, zbilja nije bitno tko je tu glavni glumac, a tko dubler. „Bilo jednom u Hollywoodu“ je film koji podsjeća na sve ono zbog čega idemo u kino i zašto volimo filmove. Zbog toga valjda imam dojam da nas je ovim filmom podsjetio da kod filmova, kao i u slučaju Sharon Tate, mora postojati neka emocija, nešto ljudsko.
Lako je nju percipirati kao žrtvu ili u kinu pisat update na Instagramu ali, ako sam dobro shvatio ovaj film, i najužasnije priče mogu biti bajke ako ih se takvima napravi.
Ekranizacija 