Već godinama nisam bio zadovoljan sezonom nagrada kao ove godine. “Anora”, koja je osvojila nagrade za režiju, najbolji film, glavnu glumicu, montažu i originalni scenarij, činila se kao nerealni izbor. Postoje filmovi za koje bih volio da ih se prepozna, ali Akademija te uvjetuje da ne očekuješ takve stvari. Što je to s “Anorom” što je čini posebnom? Idemo li prema vremenu u kojem nezavisni filmovi postaju normom?

“Emilia Perez” se, s druge strane, može smatrati najvećim gubitnikom dodjele. S 13 nominacija imala je najbolju startnu poziciju, ali završila je samo s dva kipića: za najbolju pjesmu i sporednu žensku ulogu. Tu dolazimo do jedne dileme koja traje već godinama. Sporedne uloge ni ove godine nisu sporedne. Bez obzira što i Kieran Cukin i Zoe Saldaña zasluženo doma nose kipiće nijedna od njihovih uloga nije sporedna. Kieran dominira “Stvarnom boli”, a Zoe Saldaña je jedino što valja u “Emiliji Perez”, ali nitko pri zdravoj pameti ne bi njihove uloge nazvao sporednima.

Druga stvar koju moram istaknuti, a koja mi je zasmetala, je nedostatak posebnog segmenta posvećenog Davidu Lynchu. Izgubili smo između pet do deset minuta na posvetu Jamesu Bondu, valjda zato da se pozdravimo s obitelji Brocolli koja je već dekadama producira 007, a za Davida Lyncha imali smo samo kratko pojavljivanje na ekranu i to je to. Dodatno loše zato što su u publici bili i Isabella Rosellini i Laura Dern koje su mogle reći nekoliko riječi. Čisto kao kontrast, Morgan Freeman je održao emotivan govor kojim se pozdravio od Genea Hackmana nakon kojeg me motivirao da uskoro (vjerojatno još ovaj tjedan) ponovno pogledam “Nepomirljive”.

Ispast će nakon ova dva odlomka da samo kritiziram, a rekao sam da mi se ovogodišnja nagrada svidjela. Bilo je daleko manje političkog preseransa, a šala koju je ispalio Conan O’Brien o tome kako “Anoru” svi vole jer je to priča o snažnoj ženi koji se suprostavlja ruskoj dominaciji i torturi dosta se dobro primila kako u Dolby Theatreu tako i u mojoj dnevnoj sobi kad sam skoro prosuo espresso od smijeha. Što se voditelja tiče bilo je zabavno vidjeti nekoga tko se za promjenu ne trudi do granice iritacije iako – moram priznati – nije svaka šala sletjela gdje je trebala.

Sad da se vratim malo na hrvatsku perspektivu. Navijali smo za “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” i iskreno mi je žao što odličan film nije odnio nagradu. Doduše, u danima prije dodjele moglo se primjetiti kako smo subjektivni jer je već onda bilo jasno kako je odluka da se “Ja nisam robot” učini javno dostupnim na Youtubeu doprinijela sve većoj popularnosti tog filma među internet generacijom. Na ozbiljnijim kladionicama Sljepčevićev film i “A Lien” (sjajna igra riječi btw.) su išli rame uz rame iako se u svim novinama tipično govorilo da smo glavni favorit. Ostaje žal jer je pitanje kad ćemo opet imati takvu priliku nakon što smo dali sve od sebe da devastiramo HAVC i filmsko stvaralaštvo i kulturu u Hrvatskoj svedemo na margine.

Na druge stvari sam već oguglao, pa mi recimo ne smeta što “Dina 2”, “Supstanca” i “Nosferatu” nisu razmatrani ozbiljno ni u jednoj od bitnijih kategorija (bez obzira na nominacije), kao ni to da Villenueve nije imao šanse dobiti kipić za režiju. Ne samo da mi ne smeta, nego nisam to ni očekivao. S druge strane, ono što jesam očekivao je pobjeda Demi Moore. Bio sam uvjeren da će osvojiti Oscara za najbolju žensku ulogu, ne samo za odličnu ulogu u “Supstanci”, nego i kao priznanje za cijelu njenu karijeru. Kad je pročitana Mikey Madison moglo se osjetiti iznenađenje u dvorani. Koliko god bio iznenađen, nakon što sam odspavao, zaključio da odabir ima smisla. Za razliku od Demi Moore u “Supstanci”, Mikey Madison zaista nosi cijeli film. Margaret Qualley i Demi, s druge strane, taj teret nose ravnopravno. Da citiram profesoricu kemije iz srednje škole, nastup Mikey Madison ima veću “specifičnu težinu”.

Ne planiram ovdje ići kroz sve kategorije, ali moram se dotaknuti glavne muške uloge i dugometražnog animiranog filma. Adrien Brody je imao (možda i zato što sam već bio toliko umoran da ni espresso nije pomagao) predugačak govor u kojem se doimao kao malo pun sebe i imao sam osjećaj da ga ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Malo mi je žao da su izvisili Chalamet i Fiennes jer mislim da su im uloge u najmanju ruku jednako dobre, ali nikako ne mogu reći da je Brodyjev Oscar nezaslužen.

U konačnici, ova dodjela nagrada ostavlja nas s pitanjem: Jesmo li svjedoci promjene paradigme, gdje će se nezavisni filmovi i autentični glasovi više probijati, ili ćemo se vratiti ustaljenim obrascima? Bez obzira na odgovor, jedno je sigurno: film i dalje ima moć izazvati, iznenaditi i natjerati nas na razmišljanje.

To je na koncu i najvažnije, bez obzira što mislili o filmovima, Oscarima ili nagradama općenito. Za ljubitelje filma to je dobar izgovor da se skupimo, prokomentiramo što je bilo dobro, a što loše; koliko smo pogodili ili promašili i da uživamo u nekim novim naslovima.

Iduće godine cijeli cirkus kreće ispočetka.