Nažalost, još jedna vijest o smrti u filmskome svijetu. Ljubitelji filma mogli su proteklih tjedana uživati u ciklusu filmova braće Taviani na hrvatskoj televiziji. Taj ciklus je službeno zaključen ovu subotu odličnim filmom „Noć svetog Lovre“. Vittorio Taviani, jedan od dvojice braće u čijim smo filmovima mogli uživati zaslugom trećeg programa HRT-a umro je u nedjelju 15. travnja 2018., u 89. godini života.

Oglasi

U četvrtak 1. ožujka u 21 sat na HRT 2 emitirat će se film Ivone Juke „Ti mene nosiš“. O filmu je, kao i o redateljici, bilo svakakvih komentara. Kako sam rekao kad sam još na Movielandu pisao o filmu, riječ je o projektu koji predstavlja izazov svim filmovima koji dolaze nakon njega. Film je to koji se svidio i onima koji „ne vole ništa hrvatsko“, a „Ti mene nosiš“ profitira i od toga da ne podcjenjuje publiku. Sve to skupa, nekoliko godina nakon što sam ga prvi put gledao, daje filmu Ivone Juke dodatno na važnosti. Film je to koji je razbio određene uhodane sheme hrvatske produkcije, ali i nabio koju boru više svima koji vole održavanje statusa quo. Da dodatno naglasim, teme koje „Ti mene nosiš“ obrađuje one su koje živimo, a ne one koje umjetno šminkamo. Sve to, bez ikakve sumnje, za hrvatski je film korak naprijed.

Zanimljivo je da je jučer krenula treća sezona serije „Ash vs. Evil Dead“ ili ako netko baš hoće hrvatski prijevod „Ash protiv Živih Mrtvaca“. Za one koji ne znaju riječ je o televiziranom nastavku filmova o luđaku s motorkom umjesto ruke i – bez puno razmišljanja – jednoj od najzabavnijih serija na televiziji. Pretplatnici HBO-a to mogu pogledati u sklopu njihovih servisa, a oni koji to nisu već će pronaći način. 21. je stoljeće, barem toga ne nedostaje. No, ovo nije tekst o Ashu koliko god me prsti svrbe napisati tekst o njemu. Ovo je tekst o igri riječima i prijedlogu kako preimenovati tu seriju, ako u petak niste gledali televiziju, onda moram spomenuti da je trenutni prijedlog većine: „Ash vs. Hrvatska košarka“ jer ono što je nacionalna reprezentacija pokazala u Zadru i nije za drugo nego da ih se prozove zombijima.

Postoje dva mita jugoslavenskog sporta s konca osamdesetih. Jedna je nogometna generacija Čileanaca, a druga košarkaški juniori Bormija. Od oba mita prošlo je trideset godina. Taj jubilej prigodno je obilježen dokumentarnim filmom „250 stepenika“ u kojem se evocira povijesni uspjeh juniorske reprezentacije bivše države koja je na tom turniru dvaput pobijedila favoriziranu reprezentaciju SAD-a. Legendarni trenuci o kojima smo slušali kao djeca, poput 11 trica iz 12 pokušaja Tonija Kukoča, ponovno su proživljeni u ovom filmu koji podsjeća na vrijeme koje se više ne može ponoviti. Ne samo zato što se država raspala, to je zapravo ovdje i najmanje bitno, već zato što se promijenilo vrijeme. Danas je nezamislivo provođenje tako opsežnih priprema kakve su pod vodstvom Svetislava Pešića provedene onda. Danas prije velikih seniorskih natjecanja NBA ograničava vrijeme priprema svojih vedeta na tri tjedna do mjesec dana. Kukoč, Đorđević, Rađa i ekipa za juniorsko su se prvenstvo, prema vlastitom priznanju, pripremali tri godine. Košarka nekad i košarka danas. U izvjesnom, alegoričnom smislu i svijet nekad i danas.

Ne mogu si pomoći što volim Gorana Milića. Više-manje svaki dokumentarni serijal koji taj čovjek napravi valja. Kad sam čuo za koncept „Tada & Sada“ odmah sam se zaintrigirao. Mislio sam da nema šanse da Milić zajaše na crno-bijelom valu nostalgije i napravi to za „raju“. Ne bi on to tako, on će to puno inteligentnije. Dojam nakon prve epizode je neodređen. Istina, Milić demistificira ideje prema kojima je „prije bilo bolje“ i vraća nas u Dalmaciju prije izgradnje jadranske magistrale kad je turizam kod većine žitelja obale bio samo misaona imenica. Isto tako, daje nam do znanja kako je postojalo dijeljenje hrane na bonove i kako se stanovi baš i nisu dijelili „šakom i kapom“ kako si danas volimo predstavljati. S druge strane ne štedi ni demone povampirenog kapitalizma, pa se često spominje blokiranih i deložacija, poremećenog koncepta vlasništva, tajkuna i privatizacija. Problem s ovom serijom je što omjer jednog i drugog nije podjednak. Demistifikacija prošlosti nije praćena dovoljno kritičnim napadom na sadašnjost koja, najviše zbog iseljavanja, nije bajna.

Feminizacija Hollywooda bijaše termin kojim je nedavno Pavičić u Jutarnjem listu otvorio tekst o dominaciji ženskih junakinja na velikom platnu. Malo što je potvrdilo tu njegovu tezu kao ovogodišnja dodjela nagrade Emmy. Najvažnije nagrade, što se dramskih serija i miniserija tiče, raspoređene su između „Malih laži“, „Krune“ i „Sluškinjine priče“. Rekao bih, sasvim zasluženo iako možda poneka želja odlazi prema „Westworldu“, „Kobnoj noći“ ili „Čudnjikavim stvarima“. Ono što veže sve tri serije iznimno su jake ženske glumačke izvedbe, fascinantne priče na psihološkoj razini i upečatljivo režirani kadrovi gdje se eksterijer i interijer sjajno prožimlju s pričom tako dodavajući vizualnu naraciju onoj scenarističkoj.

Prije „Milijunaša“, „Potjere“ ili „Upitnika“ bila je – „Kviskoteka“. Zašto smo voljeli „Kviskoteku“? Jedan odgovor na to pitanje svakako bi bio Oliver Mlakar. Mlakarov glas i pristup bio je zaštitnim znakom „Kviskoteke“ iako malo ljudi zna da on nije bio i prvi voditelj „Kviskoteke“. Prvi je bio Ivan Hetrich, a drugi i najpoznatiji je po mnogima nenadmašni Mlakar.