Postoje dva mita jugoslavenskog sporta s konca osamdesetih. Jedna je nogometna generacija Čileanaca, a druga košarkaški juniori Bormija. Od oba mita prošlo je trideset godina. Taj jubilej prigodno je obilježen dokumentarnim filmom „250 stepenika“ u kojem se evocira povijesni uspjeh juniorske reprezentacije bivše države koja je na tom turniru dvaput pobijedila favoriziranu reprezentaciju SAD-a. Legendarni trenuci o kojima smo slušali kao djeca, poput 11 trica iz 12 pokušaja Tonija Kukoča, ponovno su proživljeni u ovom filmu koji podsjeća na vrijeme koje se više ne može ponoviti. Ne samo zato što se država raspala, to je zapravo ovdje i najmanje bitno, već zato što se promijenilo vrijeme. Danas je nezamislivo provođenje tako opsežnih priprema kakve su pod vodstvom Svetislava Pešića provedene onda. Danas prije velikih seniorskih natjecanja NBA ograničava vrijeme priprema svojih vedeta na tri tjedna do mjesec dana. Kukoč, Đorđević, Rađa i ekipa za juniorsko su se prvenstvo, prema vlastitom priznanju, pripremali tri godine. Košarka nekad i košarka danas. U izvjesnom, alegoričnom smislu i svijet nekad i danas.

Oglasi

Ne mogu si pomoći što volim Gorana Milića. Više-manje svaki dokumentarni serijal koji taj čovjek napravi valja. Kad sam čuo za koncept „Tada & Sada“ odmah sam se zaintrigirao. Mislio sam da nema šanse da Milić zajaše na crno-bijelom valu nostalgije i napravi to za „raju“. Ne bi on to tako, on će to puno inteligentnije. Dojam nakon prve epizode je neodređen. Istina, Milić demistificira ideje prema kojima je „prije bilo bolje“ i vraća nas u Dalmaciju prije izgradnje jadranske magistrale kad je turizam kod većine žitelja obale bio samo misaona imenica. Isto tako, daje nam do znanja kako je postojalo dijeljenje hrane na bonove i kako se stanovi baš i nisu dijelili „šakom i kapom“ kako si danas volimo predstavljati. S druge strane ne štedi ni demone povampirenog kapitalizma, pa se često spominje blokiranih i deložacija, poremećenog koncepta vlasništva, tajkuna i privatizacija. Problem s ovom serijom je što omjer jednog i drugog nije podjednak. Demistifikacija prošlosti nije praćena dovoljno kritičnim napadom na sadašnjost koja, najviše zbog iseljavanja, nije bajna.

Feminizacija Hollywooda bijaše termin kojim je nedavno Pavičić u Jutarnjem listu otvorio tekst o dominaciji ženskih junakinja na velikom platnu. Malo što je potvrdilo tu njegovu tezu kao ovogodišnja dodjela nagrade Emmy. Najvažnije nagrade, što se dramskih serija i miniserija tiče, raspoređene su između „Malih laži“, „Krune“ i „Sluškinjine priče“. Rekao bih, sasvim zasluženo iako možda poneka želja odlazi prema „Westworldu“, „Kobnoj noći“ ili „Čudnjikavim stvarima“. Ono što veže sve tri serije iznimno su jake ženske glumačke izvedbe, fascinantne priče na psihološkoj razini i upečatljivo režirani kadrovi gdje se eksterijer i interijer sjajno prožimlju s pričom tako dodavajući vizualnu naraciju onoj scenarističkoj.

Prije „Milijunaša“, „Potjere“ ili „Upitnika“ bila je – „Kviskoteka“. Zašto smo voljeli „Kviskoteku“? Jedan odgovor na to pitanje svakako bi bio Oliver Mlakar. Mlakarov glas i pristup bio je zaštitnim znakom „Kviskoteke“ iako malo ljudi zna da on nije bio i prvi voditelj „Kviskoteke“. Prvi je bio Ivan Hetrich, a drugi i najpoznatiji je po mnogima nenadmašni Mlakar.