Postoje dva mita jugoslavenskog sporta s konca osamdesetih. Jedna je nogometna generacija Čileanaca, a druga košarkaški juniori Bormija. Od oba mita prošlo je trideset godina. Taj jubilej prigodno je obilježen dokumentarnim filmom „250 stepenika“ u kojem se evocira povijesni uspjeh juniorske reprezentacije bivše države koja je na tom turniru dvaput pobijedila favoriziranu reprezentaciju SAD-a. Legendarni trenuci o kojima smo slušali kao djeca, poput 11 trica iz 12 pokušaja Tonija Kukoča, ponovno su proživljeni u ovom filmu koji podsjeća na vrijeme koje se više ne može ponoviti. Ne samo zato što se država raspala, to je zapravo ovdje i najmanje bitno, već zato što se promijenilo vrijeme. Danas je nezamislivo provođenje tako opsežnih priprema kakve su pod vodstvom Svetislava Pešića provedene onda. Danas prije velikih seniorskih natjecanja NBA ograničava vrijeme priprema svojih vedeta na tri tjedna do mjesec dana. Kukoč, Đorđević, Rađa i ekipa za juniorsko su se prvenstvo, prema vlastitom priznanju, pripremali tri godine. Košarka nekad i košarka danas. U izvjesnom, alegoričnom smislu i svijet nekad i danas.
Pirot je grad koji me prije svega asocira na festival peglanih kobasica. Znam, nije baš pristojno pomisliti na hranu kad se spomene neki grad, ali u „250 stepenika“ evocirano je peglanje cijele jedne generacije košarkaša koja je kasnije ostvarila zapažene karijere na svjetskoj razini. Peglanje, naravno, nije bilo samo sportsko nego i ljudsko. Anegdota o dizanju utega i shvaćanju koliko je za košarku na vrhunskoj razini bitna i tjelesna sprema, a ne samo tehnika, predstavlja avangardu shvaćanja europske košarke tog vremena. Teretana, za ovu generaciju, postaje obveza, a naslovnih „250 stepenika“ metafora uspinjanja na krov svijeta. Pirot kao početka točka velikog uspjeha, izolacija kao temelj timskog duha, a napredne metode treninga kao osnova novog, modernijeg shvaćanja košarke. Shvaćanja koje, čini mi se, određeni treneri mlađih hrvatskih reprezentativnih kategorija nisu dosegnuli ni dan danas.
U toku filma treneri opominju Divca da ne dribla nakon obrambenog skoka i ne vuče loptu preko centra. Kad se pogleda tranzicijska košarka danas, dodavanje preko čitavog terena nakon obrambenog skoka i igrači koji razigravaju s visokih pozicija, shvaća se koliko su i Divac i Rađa značili za europsko poimanje košarke kao igre u tom periodu konca osamdesetih. S druge strane, uvođenje trice nakon olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. označeno je kao još jedan evolucijski trenutak igre koja je kod nas, nažalost, spala na zanimanje entuzijasta umjesto nacionalnog sporta kakav je bez sumnje bio za vrijeme bivše države i u prvoj polovici devedsetih. Dok je srbijanska košarka tranziciju iz postjugoslavenske ere prošla relativno bezbolno hrvatska je košarka postala taocem zakulisnih igara i guranja podobnosti na uštrb struke. Ako išta možemo naučiti iz ovog dokumentarnog filma, onda je to Pešićeva izjava kako je sustav iznjedrio selekciju. Već površna usporedba pokazat će kako je upravo sustav ono što nama nedostaje. U razloge zašto je to tako nemam prostora ući u ovom tekstu.
„250 stepenika“ pokazuje koliko je put do uspjeha dug i metodičan. Svaki uspjeh, a poglavito onaj sportski, zahtijeva trud i odricanje. Jedna generacija košarkaša u Bormiju je dosegnula Olimp. Zanimljivo je i kako su svi odreda rekli da ih je metodika rada primijenjena u pripremnom periodu učinila i boljim ljudima pripremivši ih na izazove profesionalne karijere.
Nakon filma postavlja se pitanje što se može izvući kao pouka iz vremena koje se, u današnjim uvjetima, ne može ponoviti? Nema više trogodišnjih priprema i strpljenja kao nekad. U hrvatskom slučaju, nema više ni odnosa prema reprezentaciji, kako na igračkim tako i na stručno-upravnim razinama. FIBA i Euroliga gledaju se preko nišana, a u svemu tome igra je kao neželjena ping-pong loptica. Gdje su u svemu tome košarka i oni mladi igrači koji bi trebali zasjati? Smucaju se po klubovima tražeći način da ušićare priliku. Jedna generacija mladih hrvatskih košarkaša prije koju godinu izgubila je u finalu svjetskog prvenstva kategorije U19 od SAD-a na jedno slobodno bacanje. Neke igrače iz te reprezentacije nikad nećemo vidjeti u dresu seniorske vrste iako bi im, da postoji sustav, trebalo dati priliku. Kako sad stvari stoje, nju će dobiti samo oni koji su otišli u NBA, a i to pod uvjetom da se odazovu. Nakon ovog filma vrti mi se po glavi izjava Tonija Kukoča:
„Mogao si proći te stepenice samo da gledaš ispred sebe, prvu sljedeću, jer ako digneš glavu i pogledaš prema gore sigurno ćeš odustati“.
Metafora je jasna. Ne možeš do uspjeha preskačući stepenice.
Ekranizacija 