Postoje trenuci u kojima, bez obzira na obveze, moraš napisati tekst. Ljudi poput Hawkinga to zaslužuju. Prije koju godinu kad sam pisao o „Teoriji svega“ govorio sam kako mi je drago da film nije otklizao u patetiku. Danas, kad Hawkinga više nema, mogu patetično iskreno reći – hvala. Prije dvadeset godina bio sam klinac s ambicijama i kompleksima. Danas su ostale ambicije, a klinac ostaje skriven i izlazi po potrebi. Ono što prepoznajem kao jedan od razloga zašto su kompleksi ostali negdje na prijelazu iz osnovne u srednju školu je poznati fizičar koji odgovara na mail petnaestogodišnjem klincu. Bilo bi pogrešno reći da je to jedan od mailova koji mijenja život ili da se nakon njega nešto drastično promijenilo, ali umjesto traženja nedostataka u pubertetskom ogledalu počeo sam tražiti način kako ih pretvoriti u prednosti. Jer, niti mail niti pisma koja su uslijedila nisu bila ozbiljna stvar. Hawking je, kad se sve zbroji i oduzme, govorio o vremenu koje ljudima s poteškoćama otvara nove prilike i horizonte. Negdje u to doba Bare je pjevao kako je „crnog đavla zgrabio za muda“, a i pisma su se svodila na to. Nije stoga bilo čudno što sam baš korespondenciju s velikim fizičarem odabrao kao temu maturalnog rada i na taj način, čisto simbolički, odrastao.