Nažalost, još jedna vijest o smrti u filmskome svijetu. Ljubitelji filma mogli su proteklih tjedana uživati u ciklusu filmova braće Taviani na hrvatskoj televiziji. Taj ciklus je službeno zaključen ovu subotu odličnim filmom „Noć svetog Lovre“. Vittorio Taviani, jedan od dvojice braće u čijim smo filmovima mogli uživati zaslugom trećeg programa HRT-a umro je u nedjelju 15. travnja 2018., u 89. godini života.

Moram priznati kako sam s opusom braće Taviani do ovog HRT-ovog ciklusa bio upoznat tek površno. Gledao sam samo adaptaciju Tolstojeva „Uskrsnuća“ (2001.) i „Ja sam bog otac“ (1977.). HRT-ov filmski ciklus poslužio je kao odlična nadoknada za propuštene naslove pa sam tako sa zakašnjenjem otkrivao svjetove dvojice braće koji su mi kroz odlične „Cezar mora umrijeti“ (2012.) i već spomenutu „Noć svetog Lovre“ (1982.) dodatno učvrstili uvjerenje kako se radi o dvojici sjajnih nastavljača talijanske filmske tradicije koju je lako zavoljeti.

Pod utjecajem još Rosselinija i De Santisa, što se može vidjeti po korištenju prirodnog svjetla i autentičnih zvukova jednako kao i po naglasku na ljude kao protagoniste,  braća Taviani sljedbenici su neorealizma. No, oni su i daleko više od toga. To možemo vidjeti po tome što su skloni dati vizualnu interpretaciju mislima i snovima (poput djevojke koja u „Noći svetog Lovre“ tijekom učenja na kauču govori o razmišlja o sličnom kauču kojeg više nema) u cilju stvaranja začudnih svjetova posebne psihološke atmosfere. Njihove filmove karakterizira i često vraćanje u prošlost kao objašnjenje današnjih stanja i postupaka (primjerice u „Uskrsnuću“), a česti motivi su im korupcija, zloupotreba moći, siromaštvo i patnja općenito.

Ljudska stanja, kao i društvena kritika i promišljanje o revoluciji, stalne su teme njihovih filmova. Kroz prošlost vidimo sadašnjost, sve se događa s razlogom, a uzročno-posljedična veza koju normalan čovjek često ne vidi nalazi se u korijenu svega što vidimo na ekranu. Naglašavanje te veze, pojašnjavanje odgovornosti društva za stanje pojedinca, središnja je tema braće Taviani.

Kritika je braći Taviani uglavnom hvalila izvanrednu fotografiju i vizualni izričaj. Stalne promjene između kadrova, od krupnog plana do kretanja kamere duž polja ili ceste, sve do ruba horizonta i natrag, vizualni su potpis ove dvojice sjajnih redatelja. Tim postupkom dodatno je stavljen naglasak na kontrast između teških psiholoških stanja u kojima se nalaze njihovi protagonisti i prirodne otvorenosti i slobode koja je onemogućena o korumpiranom, podijeljenom društvu.

Stoga, povodom odlaska Vittorija Tavianija, možemo zaključiti kako su filmovi ove dvojice braće filmovi o ljudskosti i o pronalasku ljudskog u svijetu koji odiše potrebom da čovjeka svede na broj bez osobnosti. Zbog toga su braća Taviani značajni redatelji i zbog toga se njihovim filmovima potrebno vraćati. Stoga, treba pohvaliti HRT. Teme braće Taviani rezoniraju i dalje kao važni i jednostavni primjeri humanizma.