Odlasci onih što ostaju…

2021. je nastavila s trendom odlaska generacijskih legendi koji je započeo i koju godinu prije. Siječanj i veljača se čine posebno teški. Bowie i Kobe, Mira i Đole. Svi u tim prvim, razbuđujućim mjesecima godine. Kažu da odlasci više pogađaju kad su bliži kući, kad udare tvoju „kalu“, „sokak“ ili „drum“. Nije istina. Iako neke ljude nikad ne upoznaš, uz njih odrasteš i kroz odrastanje čine se veći od života. Dječje su oči velike i oni uz koje su rasle nikad ne umiru. Ne stvarno… Jer, ostat će „Space Oddity“ još dugo na repeatu, jednako kao što ću se sjetiti kako sam s divljenjem žalovao zbog onog Kobejevog dodavanja u sedmoj utakmici koja ja dokrajčila dragi mi Boston, ili kako je „Babylon 5“ bio znak da Mira nije nestala, nego se makla negdje gdje nije morala odabrati stranu.

Prva stvar koju te nauče kad se kreneš baviti poviješću, u bilo kojem udžbeniku, je da su najčešće greške promatranje događaja bez razumijevanja uzroka i posljedica i analiza postupaka iz perspektive današnjice umjesto vremena kad su se odvili. Kod veličina, kakvi su neupitno i Mira i Đole bili, zajedničko je što su počinili najveći grijeh koji su mogli. Nisu odabrali. Za one koji su birali i za sebe i za druge to je, s obje strane, neoprostivo izdajstvo. Također, fenomen razbijanja jedne iluzije kakva je (druga) Jugoslavija za mnoge bila, rezultirao je i brojanjem svake izrečene riječi i vaganjem značaja tih riječi u situ besmisla. Čak i tad, zanimljivo je, neke su riječi imale veću težinu od nekih drugih. Pogotovo onih koji su za jedne i druge izdajnici, samo za rijetke – svoji.

Miri ni jedni ni drugi nisu oprostili odlazak u SAD. Trebala je valjda ostati ovdje da ju čereče po želji kako se sjete jer, kad se zarati, najteže je, a nekad i nedopustivo – ne odabrati. Sličnosti se nameću same, a propaganda neumorno radi svoje. Ljudi kojima „nema mojih, u ovom ratu naših“ prepušteni su tome da odu. Netko u SAD, netko u Budimpeštu, ali princip je isti. S jedne i druge strane ostali su oni koji su brojali. Svaku riječ, svaki postupak, svaki napisani stih ili izgovoreni dijalog. Danas, kad ih nema natječu se apologeti, pa se tako Balaševiću prigodni emitira oproštajni program na RTS-u zaboravljajući zašto se ne smije spomenuti „Dno dna“, i zašto je godinama na radiju Novi Sad stajala uputa „Balaševića ne emitovati“ dok Miri njen tužitelj iz devedesetih drži nekrologe na HRT-u. Toliko smo bolno slični u licemjerju, a toliko bismo htjeli biti različiti.

Gdje su u svemu tome oni koji bi samo htjeli skinuti šešir veličinama? Neki su, koliko sam čitao gledali ponovno provokativnu „Lepotu poroka“, oni drugi su se prisjećali „Velog mista“ ili „Smogovaca“, neki su palili svijeće na Ilici, stanici u Puli i pjevali uz ritam dlanova na splitskom Peristilu dok su „Presretači“ u Osijeku napisali Đoletu svoj posebni, posljednji pozdrav. Oni drugi su nastavili izvirati ispod svakog kamena, gurajući uvijek iste citate i uvijek isti narativ izbjegavajući vidjeti koliko su nebitni i jadni jer time što i dalje važu svaku riječ i čin iz devedesetih pokazuju da se iz njih nisu u stanju maknuti. U isto to vrijeme, egzodus se nastavlja pa – znam to pouzdano – djeca nekih koji pišu odlaze u druge države koje ne žive u ’18, ’41’, ’45’, ’71 ili ’91. Jer ovdje, potpuno nebitno koju stranu granice da pogledaš, svi su skupa isti, od svih mi se gnuša. Za Miru i Đolu svi imaju istu poruku, a najradije bi jedni druge gledali preko nišana. Da se nađu, oko njih bi se složili. I to je nešto, a ovo dvoje može samo sarkastično namignuti tom apsurdu.  

Umjetnost je, pokazano je nebrojeno puta kroz povijest, jača od onih koji važu riječi, broje pripadnosti i kače optužnice. Riječi, filmovi i pjesme trajnije su od svega što se može prigodno interpretirati ili ne razumjeti. Propaganda je moćna stvar, na nju svako može nasjesti. No, ustrajati u njoj godinama to je poseban feler. Ako nam je išta prošla godina pokazala, onda smo mogli naučiti da za prirodu ne postoje granice. Kad opali potres, opalit će i Petrinju i Banja Luku, kad bukne pandemija, bolit će je ona stvar jesi li Hrvat, Srbin, Bosanac, Indijac ili Kinez. Onda će iz svojih zaklona izići ljudi, skupljati pomoć i zvati se na telefon da pitaju, „ej, jesi dobro, jel treba šta?“. Na kojem god jeziku hoćeš.

To će, kako to već kod nas biva, trajati kratko. Do prvog revizionističkog teksta, do prve huškačke rečenice izgovorene taman kad treba. Sve s istim ciljem, sjajno opisanim u rumunjskom remek-djelu „Aferim“ u kojem će protojerej reći kako su “Amerikanci lijeni, Englezi previše razmišljaju, Francuzi puno puše, Srbi varaju, a Rumunje eto nitko ne razumije i svi su protiv njih”. Taj fenomen „vjekovne patnje“ zajednički je gdjegod pogledaš.

Kod Đoleta, a to vjerojatno patnike najviše i boli, postoji fenomen emocije koja ostaje, a ona ko za vraga nije patnja. Onima koji žele shvatiti ne treba objašnjavati koja je.

Oni koji trebaju objašnjenje, ionako neće promijeniti mišljenje.