Kad se svijet izokrene, što nam ostaje? Toliko smo uvjereni da je uvijek stajao ravno, samo da bi se evo baš sad kad smo mi na njemu okrenuo naglavačke. Baksuzi koji nemaju sreće, to ti je i ništa drugo. Tako smo u “Stranger Things” vidjeli kako izgleda svijet ispod nas, a u “Darku” kako izgleda onaj prije, nakon, a i bez nas. Svjetovi su zanimljive biljke i u pravilu im nismo važni niti jedan posto od onoga koliko smo umislili. Pred nekoliko dana pisalo se u Supermanovoj spolnoj orijentaciji kao prvoklasnoj vijesti iako, zapravo, subverzija lika i djela najpoznatijeg fiktivnog S traje već dugo. Kao da je planirano, otprilike u isto vrijeme, izašao je animirani film “Injustice”. Adaptacija poznate videoigre, koja je ustvari superherojski “Mortal Kombat”, sasvim je solidan film koji se uvijek iznova poigrava s pitanjem s početka teksta: Koja je točno Zemlja u središtu svega?
Dodatno pitanje za sve koji su pomislili pogledati film, koliko ste spremni prihvatiti da to nije ona na kojoj eto, sasvim slučajno, živite?
Sve to naravno vodi nas u središte priče o onome što je suprotno “pravdi” ili možda je u ovom slučaju bolje reći “pravu”. Jer, o tome se otprilike radi. Kad bismo imali apsolutnu moć da promijenimo svijet koji bismo put odabrali? Put do pakla je, kaže poslovica, popločen dobrim namjerama. Dikatatura, čak i kad krene iz pobude da se zlo spriječi, uvijek se na kraju sama pretvara u tiraniju. Ljudi, obrazovani Googleom, uglavnom ne znaju razlikovati ta dva pojma. Što se onda dogodi kad se Superman, ultimativni američki “good boy” pretvori u diktatora? Svaki pojedinac, čija volja postaje apsolutnom za sve, nužno će svoje razmišljanje pretvoriti u ideologiju, a svoje protivnike u teroriste. Osnovna ideja koja je uvijek stajala iza “Injustice” je bila sasvim jednostavna: Kako ćemo natjerati junake koji su inače baš super da se mlate jedni protiv drugih? Ako u to još uvjerimo i klince koji drže gamepad u ruci – tim bolje.
“Injustice” od početka kreće od dvije velike katastrofe. U tom smislu pomalo podsjeća na “Kraljevstvo nebesko”, Fibrin strip o kojem se već pisalo ovdje. Paralelni svjetovi, junaci i zlikovci svi zamotani u isti DC-jev celofan ispunili su osnovnu zadaću i stvorili konflikt. Onaj drugi zadatak, kojim bi se taj konflikt uzdigao na filozofsku razinu, kao što su to recimo izveo Moore s “Čuvarima” dobio je dvojku, (ili trojku na sentiment). Razlog tome je kraj priče koji izgleda kao da je scenarist shvatio kako će mu ponestati zadanog vremena pa je oko svega što je bilo zamotao mašnicu. To je šteta, između ostalog i zato što priča o svojeglavim svjetovima koje sam spomenuo u prvom odlomku nije razrađena do kraja. Kad Clark Kent ugleda druge mogućnosti, koje postoje u drugim svjetovima, suočit će se sa svojim odrazom. Dok je ovdje Superman emocija, Batman je naravno razum. Detektiv koji zna bolje i pametnije. Ako najbolji od nas može postati diktator, postavlja se pitanje, ima li onda nade za ljudsku vrstu? Stanfordski eksperiment pokazao je da su ljudi svašta kadri u ekstremnim uvjetima, a ovaj animirani film je to nadogradio tezom kako politika voli superjunake samo onda kad su na “pravoj” strani.
Poanta “Nepravde” je upravo to da “prave” strane nema. Postoji ispravno i postoji pogrešno. Ego će uvijek plesati svoje note i ljudi će uvijek pretpostavljati da je njihova Zemlja središte svega i da je baš ona priča koju oni pričaju važnija od neke druge. Priznati si suprotno značilo bi priznati si vlastite greške.
IMDB
Čini li se samo meni ili danas stvarno treba biti Superman da bismo to bili u stanju?
Ekranizacija 