KAKO ME “HAMILTON” OBORIO S NOGU?

Postoje mjuzikli koji su mi se uvukli pod kožu za vrijeme odrastanja. „Kosa“ prije svih. Zatim „Isus Krist Superstar“ i „Gubec-Beg“. Negdje u kutku i „Moulin Rouge“, da ne idem uopće u one koje sam zavolio kao dijete („Moje pjesme, moji snovi“) ili naučio cijeniti kasnije („Rocky Horror Picture Show“). Većina mjuzikala, pogotovo u posljednje vrijeme, nije mi ispunila očekivanja pa sam čak i hvaljeni „La La Land“ dočekao s manjim oduševljenjem od većine. Dojam je, dakako, subjektivan pa za neke filmove možda nije bilo raspoloženje, za neke vrijeme, a za neke sve to zajedno. U tom smislu, skeptičnost na „Hamiltona“, koji se pojavio na servisu Disney+, je razumljiva. Dok me nije oborio s nogu. Pogledao sam ga dvaput i – da budem iskren – vjerojatno ću još koji put.

Mjuzikle je teško analizirati. Krenuti od glazbe ili od teksta? Krenuti od ritma ili radnje? Na sreću, s „Hamiltonom“ je malo dileme jer je glazba dobrim dijelom ovisna o tekstu pa ne čudi što je kod kritičara rap glavna ladica u koju ga ubacuju. Sa svoje strane, moram reći kako se – iako je rap dominantan – ne bih usudio podložiti ovako kompleksan mjuzikl jednom žanru jer mi se čini da to ne bi bilo pravedno. „Hamiltonom“ zaista dominiraju riječi, ali one su toliko uklopljene u koreografiju i scenografiju da se u njima lako izgubiti. Pri gledanju su mi pomogli i engleski titlovi koje svakako savjetujem i za one koji dobro govore engleski jer je pjevanje puno lakše razumjeti uz titl.

Osim toga, ne trebamo zaboraviti da gledamo ekraniziranu brodvejsku predstavu. Ono što me fascinira je način na koji su se primarno kazališni glumci prilagodili kameri. Ta prilagodba izvedena je savršeno pa se čini da je i kamera sama u nekim elementima pripovjedač iako nije bila planirana za tu ulogu. Kad se to uspije postići, onda svakako i redatelju i snimatelju i glumcima valja odati priznanje. No, o čemu je ovdje ustvari riječ?

Alexander Hamilton jedan je od osnivača SAD-a, a po dosta povjesničara i čovjek koji je najviše napravio za stvarno ujedinjenje kolonija. Hamilton je financijski ujedinio kolonije i na taj način spriječio da, kad je o zajedničkim financijama riječ, svaka kolonija vuče na svoju stranu. Zajednički dug, zajedničko zaduživanje, zajedničko financiranje daju nazivnik – financijskog sustava. Ovo grubo i pojednostavljeno objašnjenje možda je lakše razumjeti iz sadašnjeg trenutka. Hamilton je, pojednostavljeno, napravio ono što se nakon pregovora sprema napraviti Europska Unija. Zajedničko zaduživanje, zajednički paket pomoći. Kao i svuda, tek kad je lova u pitanju možemo govoriti o pravoj povezanosti jer u svakoj zajednici, pa i u braku, postoji zajednički budžet.

Mjuzikl nam priča o Hamiltonovoj priči odmah pretpostavljajući određeno znanje povijesti jer nam u prvoj sceni otkriva rasplet. Znamo kako će Hamilton završiti, znamo i tko će biti kriv, ali ne znamo kako će do toga doći. Lin-Manuel Miranda stvorio je priču u kojoj su likovi višeslojni, ne postoji crno i bijelo, a kroz glazbu i pokret ispričao je neke od najvažnijih događaja američke revolucije kao i ključne momente stvaranja države od razasutih kolonija. Čitava priča nije mogla proći bez spominjanja ropstva i feminizma kao postavke ljudskih prava koja je bila izuzeta iz najvažnijeg dokumenta – Deklaracije o nezavisnosti.

U Disneyevoj adaptaciji Miranda glumi i naslovnog junaka i uspijeva nas vezati za priču siročića s Kariba koji dolazi u SAD nešto postići, makar je potrebno vrijeme prije nego što shvati da mu je um najsnažnije oružje. Ratovi i žene su oduvijek privlačili zanesenu mladost, a ništa drugačije nije ni s Hamiltonom. Međutim, možda baš zbog toga, u prvom činu pozornicom dominiraju žene. Renée Elise Goldsberry kao Angelica i Philippa Soo kao Eliza u pjesmama „Helpless“ i „Satisfied“ (sa majstorskom scenom premotavanja) pretvaraju povijesni lik Hamiltona u osobu kojoj se lako približiti i s kojom se lako povezati. Goldsberry će čak u tijeku mjuzikla u fokus staviti i značenje zareza u rečenici zbog čega scenaristu – naklon do poda.

Osim toga, treba istaknuti kontrast Leslieja Odoma Jr.-a kao Aarona Burra i Mirande kao Hamiltona jer gledajući ih poveznica sa Salierijem i Mozartom odmah pada na um, ne samo zbog vremenskog razdoblja. Zanimljivo je i kako humanizacija Burra koji je u povijesnim knjigama uglavnom okarakteriziran kao zlikovac pomaže i priči i mjuziklu. Pjesmica „Dear Teodosia“daje nam uvid u to kako razmišljaju oni koji ne žele talasati i koji se boje svake promjene. Nije teško razumjeti njihovu perspektivu, no gledajući kroz povijest promjene dolaze upravo oni koji imaju hrabrosti. Moram spomenuti i ekspresije lica Jonathana Groffa kao kralja Georgea III. koje sam vraćao nekoliko puta jer mi je svaka njegova pojava na pozornici mamila osmijeh na lice.

Nekoliko glumaca glumi više uloga. Daveed Diggs je i LaFayette i Thomas Jefferson dok je Jasmine Cephas-Jones i najmlađa sestra Schuyler i Ms. Reynolds (za one željne kviza, prvi veliki seks skandal u povijesti SAD-a). „Hamilton“ nije panegirik jednom od osnivača SAD-a i to je dobro. On je i priča o čovjeku i uvid u nadvladavanje ega i sitničavosti. U neku ruku, može se reći da je to priča o općem dobru u poplavi osobnih interesa. Nakon izborene neovisnosti svaka je nova država idealistička. No, kad se ideali sudare sa stvarnošću potrebni su ljudi koji će znati stati na kočnicu i od zamišljenih ideala napraviti funkcionalne poluge države.

Zbog mnogo toga je „Hamilton“, neplanirano, mjuzikl trenutka kao i podsjetnik  na to da se glazbom može izreći ovakva priča, ako se želi razumjeti. Šteta je što ne može biti nominiran za „Oscara“ jer se prema propozicijama na kipić ne mogu nominirati snimljene predstave.

Mjuzikl je to koji ću sigurno pogledati još nekoliko puta i sigurno jedan od najboljih koje sam pogledao uopće. Isprepletenost koreografije, scenografije, teksta i glazbe je toliko detaljna da je nemoguće sve vidjeti u jednom gledanju. Kako kaže jedna gledateljska kritika, „Hamilton“ je mjuzikl i za one koji ne vole mjuzikle.

IMDB

Zbog toga mu svakako dajte šansu, no imajte na umu da vam melodije neće izaći iz glave nekoliko dana što, kad malo razmislim, i nije loša stvar.