U našem dijelu svijeta nema puno glumica pred čijim se radom jednoglasno možemo pokloniti. Glumce i glumice smo, kao i toliko toga, sveli na površinsku razinu bez vrednovanja njihova rada kako zaslužuju pa ih kao društvo svodimo na lijepa lica s kazališnih dasaka, platna ili ekrana. Milena Dravić je vjerojatno najveća jugoslavenska glumica, koliko god voljeli glumiti da ništa pod tim pridjevom ne pripada našoj povijesti i koliko god mi se čini da postoji postotak ljudi koji bi taj dio prošlosti izbrisali. Međutim, Milena Dravić pripada zajedničkom naslijeđu, istom onom pred kojim često zatvaramo oči. Njena je smrt, kao i Oliverova, još jednom pokazala kako smo kadri nadrasti djetinjasto brisanje prošlosti i pokazati da cijenimo umijeće. Komentari su suglasni oko toga da je otišla jedna od najvećih glumica koje su se ikad pojavile u prostoru ljudi što se razumiju bez titla, a izuzev par idiota kojima nije bilo jasno da je Milena Dravić neizostavni dio i hrvatske filmske kulture, zajednički su nazivnik posljednjih nekoliko dana bili žaljenje i poštovanje prema legendi.
Njenu legendu nisu satkale samo nagrade, pa ni one najpoznatije kao što je kanska Zlatna Palma ili dvije zlatne i šest srebrnih Arena, nego i sitni detalji koji su joj dodavali sjaj poput izjave Arsena Dedića kako je ona za njega „utjelovljenje ženstvenosti“ ili već opjevane reakcije na idiotsko pitanje „ima li u Jugoslaviji uopće sredstava za kontracepciju.“ Zato i naslov monografije „Milena Dravić – više od umjetnosti” koja je promovirana na ovogodišnjem pulskom festivalu ima smisla. Jer, Milena je bila više od umjetnosti. Ona je bila jedna od najvažnijih zvijezda bivše Jugoslavije, a reakcija publike u Puli potvrdila je da je to ostala i nakon njena raspada.
U tom smislu, duboki naklon publike, one obične koja tipka iza tastatura i ispred monitora, ne treba čuditi. Milena Dravić je bila više od umjetnosti, ali i pojava koju ćemo i danas rado pogledati u djelima koja su sastavni dio hrvatske filmske kulture kao što su „Rondo“ ili „Putovanje u Vučjak“. Tvrditi da smrt Milene Dravić, kao što su tvrdili neki internetski pravovjernici, nema veze s hrvatskom kulturom ili nije važna za hrvatski medijski prostor, mogu samo oni koji o hrvatskoj kulturi i filmu – pojma nemaju. Dodatno zabrinjava to što se i nacionalna televizija očito nalazi u stanju autocenzure i negiranja kulturnog značaja koji Milena Dravić ima za kulturu pa osim repriziranja „Daminog gambita“ u kojem je gostovala nisam primijetio nikakav prigodan program kojim bi se obilježila njena smrt. Postavlja se pitanje čega se, ili još bolje koga, na HRT-u boje?
Glumačka karijera Milene Dravić trajala je gotovo 60 godina, u njoj je ostvarila čak 159 filmskih uloga, a posebno ću se sjećati njene interpretacije Anđe u filmu „Hamlet u selu Mrduša Donja“. Nažalost, kao što je slučaj s Brešanovim tekstom tako je i HRT pokazao malograđanski, diletantski pristup kulturi. Kultura, takva kakva jest, još je jednom pokazala da ne poznaje granice i da se sjećanja ne mogu izbrisati jer istina uvijek izađe na vidjelo.
Ona je u ovom slučaju jednostavna: Odlaskom Milene Dravić izgubili smo legendu koja je pomicala i brisala granice. Kako one stvarne, tako i one u glavama. Kako to obično sa legendama biva, to se nastavilo i nakon njene smrti.
I na tome joj, između svega ostalog, također možemo reći – hvala.
Ekranizacija 