Zanimljivo je da je jučer krenula treća sezona serije „Ash vs. Evil Dead“ ili ako netko baš hoće hrvatski prijevod „Ash protiv Živih Mrtvaca“. Za one koji ne znaju riječ je o televiziranom nastavku filmova o luđaku s motorkom umjesto ruke i – bez puno razmišljanja – jednoj od najzabavnijih serija na televiziji. Pretplatnici HBO-a to mogu pogledati u sklopu njihovih servisa, a oni koji to nisu već će pronaći način. 21. je stoljeće, barem toga ne nedostaje. No, ovo nije tekst o Ashu koliko god me prsti svrbe napisati tekst o njemu. Ovo je tekst o igri riječima i prijedlogu kako preimenovati tu seriju, ako u petak niste gledali televiziju, onda moram spomenuti da je trenutni prijedlog većine: „Ash vs. Hrvatska košarka“ jer ono što je nacionalna reprezentacija pokazala u Zadru i nije za drugo nego da ih se prozove zombijima.
Neke od nas, ljubitelja košarke, trebalo bi prozvati i mazohistima jer sam – iako nisam gledao sramoćenje izravno – pogledao utakmicu preko servisa HRTi. Ponedjeljak je i u 20 sati nam slijedi utakmica protiv Nizozemske koju dio medija bez imalo srama naziva „utakmicom za spas hrvatske košarke“ iz jednostavnog razloga što – ukoliko izgubimo – nemamo prilike za nastup na velikoj sceni do 2021. godine. Možemo se vaditi na FIBA-in bizaran sustav natjecanja, kao i na činjenicu da je naša reprezentacija pogođenija nenastupanjem NBA igrača više od nekih drugih, no kad u „najkošarkarškijem gradu na svijetu“ izgubiš od objektivnog autsajdera s 56 : 58 onda svi izgovori padaju u vodu. Prvo zbog samog rezultata koji ispravno sugerira da je prezentirana košarka odbila i onih par klinaca na betonskom iza zgrade da ubacuju loptu u koš, a onda i zbog načina na koji se ušlo u ove kvalifikacije kako na organizacijskoj, tako i na stručnoj razini.
Već je postavljanje Skelina za izbornika nakon neuspjeha na Europskom prvenstvu bilo alibi rješenje. Da se u cijelu priču kvalifikacija za SP išlo ozbiljno i odgovorno, onda je trebalo prepoznati trenutak u kojem je reprezentaciju trebao dobiti trener koji ustvari i može nekom biti autoritet. Trener koji ne mora biti stranac, ali zna se da je hrvatska trenerska priča itekako limitirana i da – ako se već išlo uzeti domaćeg trenera – to mora biti netko iz kvarteta Spahija, Peras, Repeša, Nazor. Skelin je imenovanjem postao pandan Anti Čačiću, treneru koji živi blizu stadiona, samo što je on bio „trener koji poznaje sustav“. Koji sustav? Sustav koji se zove „daj loptu Babi pa što napravi“ ili neki drugi kojeg nismo svjesni? Uostalom, na što liči taj famozni Skelinov sustav bilo je vidljivo u sve tri utakmice kvalifikacija s naglaskom na prvu u Nizozemskoj i ovu zadnju protiv Rumunja. Vođenje utakmice kriminalno, autoritet nikakav. Cijeloj priči između ova dva reprezentativna okupljanja nije pomogla ni izjava Dina Rađe kako „SP nije prioritet“. Izjava koja je zapekla svakog ljubitelja košarke i s pravom zazvučala kao traženje alibija u hodu.
Tko je kriv što je hrvatska košarka postala „živi mrtvac“? Tko je kriv što i kad misliš da ne može niže, reprezentacija uvijek otkrije neko novo dno? Pojednostavljeno i metaforički: tko je Ash (pepeo)? Možemo se vraćati u prošlost pa za sve kriviti Cibonu, možemo okriviti i nedavno preminulog Danka Radića i njegovo cipelarenje nacionalne lige i hrvatske košarke općenito, možemo kriviti nesposobnu FIBA-u i maćehinski odnos prema košarci, no nekako mi se čini da smo uz sve nabrojano za trenutnu situaciju krivi svi zajedno, svi kojima je stalo do košarke. Jer, izgubi li se i večeras, a ne da nije nemoguće, nego je s ovakvim izbornikom i vjerojatno, a mi ostanemo šuteći pokunjeni pred televizorima ništa nam bolje neće biti ni 2021.
Hrvatska košarka je postala rubrika „Hrvati u NBA-u“, a ljudi iz te rubrike će ako se nešto večeras ne promijeni već zaboraviti kako izgleda reprezentativni dres. Naravno, pod uvjetom da FIBA ne smisli neki wild-card sustav ili neke kvalifikacije za one koji su podbacili u ovom smiješnom i s pravom kritiziranom sustavu kvalifikacija. Međutim, pravi wild-card hrvatske košarke bi bio novi početak i izgradnja sustava koji ne robuje interesima. Tu se košarka reflektira na društvo u cjelini.
Sami procijenite koliko je to moguće. Ili vjerojatno.
Ekranizacija 