Nagrade “Emmy” i feminizacija ekrana

Feminizacija Hollywooda bijaše termin kojim je nedavno Pavičić u Jutarnjem listu otvorio tekst o dominaciji ženskih junakinja na velikom platnu. Malo što je potvrdilo tu njegovu tezu kao ovogodišnja dodjela nagrade Emmy. Najvažnije nagrade, što se dramskih serija i miniserija tiče, raspoređene su između „Malih laži“, „Krune“ i „Sluškinjine priče“. Rekao bih, sasvim zasluženo iako možda poneka želja odlazi prema „Westworldu“, „Kobnoj noći“ ili „Čudnjikavim stvarima“. Ono što veže sve tri serije iznimno su jake ženske glumačke izvedbe, fascinantne priče na psihološkoj razini i upečatljivo režirani kadrovi gdje se eksterijer i interijer sjajno prožimlju s pričom tako dodavajući vizualnu naraciju onoj scenarističkoj.

Postoji nekoliko epizoda svake od navedenih serija kod kojih je to posebno izraženo. Jedna je od tih epizoda i nagrađena nominacijom za najbolje pisanje u dramskoj seriji („Kruna“, epizoda „Ubojice“). U toj se epizodi sjajni John Lightow kao Sir Winston Churchill suočava s prolaznošću života i to je jedna od najboljih epizoda čitavog serijala (uz „Božje djelo“). Angažiranje slikara koji će naslikati njegov portret samo potvrđuje kako je njegovo vrijeme prošlo. Stari egotriper to teško prima, a tu promjenu  dijalozima na privatnom i na političkom planu sjajno prati  izvanredno pisanje Petera Morgana. Kod „Sluškinjine priče“ ponovno briljantna gluma Alexis Bledel kao sporedne glumice u epizodi gdje je stravično kažnjena zbog seksualnih sklonosti („Kasni“) daje nam do znanja da je svijet serije zaista više horor nego distopija i da se s pravom trebamo bojati ekstrema u kojem god nam obliku dolazili. Fenomenalna Bledel i izvrsna režija Reed Morano tu epizodu čine najpamtljivijom u serijalu jer je drastična kazna naglašena kontrastima boja i scenom u kojoj se iskorištava percepcija glumice kao „Gilmoreice“ da bi ju se dovelo u poziciju koja nalikuje onoj Hannibala Lectera iz „Kad jaganjci utihnu.“ Treća od spomentih serija, „Male laži“, također ima epizodu u kojoj se klaustrofobija zlostavljanja izmjenuje s kalifornijskim pejzažima. Sloboda i zatočeništvo konkretnog braka u opreci su sa stanom na plaži u koji se Nicole Kidman priprema pobjeći. Kombinacija režije i glume u kojoj psihologija dominira daje epizodi „Jednom ugrižen“ posebnu čar u odnosu na sve ostale epizode serije, osim možda finalne.

Ono što se da zaključiti iz sve tri epizode, ono što ih zaista povezuje, suočavanje je s nemoći. U „Kruni“ Churchill ne može zaustaviti vrijeme, isto kao što ga ni kraljica ne može opravda(va)ti. Claire Foy je u toj epizodi fantastična. U procijepu između Churchillove medijske popularnosti i svoje dužnosti kao monarh ona pokušava pronaći najbolji mogući put. Ego i taština se izmjenjuju, a mlada će kraljica u jednom trenutku morati i svoje ministre podsjetiti kako je ona prvo kraljica, a tek onda žena, supruga, majka. To daje dodatnu podlogu već spomenutoj feminizaciji, samo na drugi način. Dok je u epizodama u „Malim lažima“ i „Sluškinjinoj priči“ savršeno jasno da se tu radi o ženama koje su ponižene u dominantno muškom svijetu, „Kruna“ je zanimljivija jer se tu radi o ženi na tradicionalno i simbolički najsnažnijoj poziciji u okruženju koja mora prvo dokazati svoju snagu da bi zavrijedila poštovanje.

Sve su tri serije opravdano zaslužile nagrade i priznanja. Profinjenost režije, dubina priče i sjajna gluma, kao što se može vidjeti iz ovih primjera, izvukli su na površinu i mane i vrline likova. Nema hagiografskog pristupa. Churchill možda spaljuje svoj portret, ali ne može spaliti simbol. Živimo u vremenu koje samo stvara svoje simbole. Tri serije koje su obilježile ovogodišnje Emmyje, svaka na svoj način, simboli su otpora i ostvarenja. Bez obzira govorimo li o otporu pojedincu kroz priznavanje vlastitih slabosti („Male laži“), otporu društvu koje provodi neljudske zakone („Sluškinjina priča“) ili otporu podcjenjivanju („Kruna“), uvijek govorimo o samopoštovanju, buntu i identitetu.  Sazrijevanju.

Ukoliko je to produkt feminizacije ekrana, mogu samo poželjeti da potraje što duže.