Zašto pogledati “TI MENE NOSIŠ”?

U četvrtak 1. ožujka u 21 sat na HRT 2 emitirat će se film Ivone Juke „Ti mene nosiš“. O filmu je, kao i o redateljici, bilo svakakvih komentara. Kako sam rekao kad sam još na Movielandu pisao o filmu, riječ je o projektu koji predstavlja izazov svim filmovima koji dolaze nakon njega. Film je to koji se svidio i onima koji „ne vole ništa hrvatsko“, a „Ti mene nosiš“ profitira i od toga da ne podcjenjuje publiku. Sve to skupa, nekoliko godina nakon što sam ga prvi put gledao, daje filmu Ivone Juke dodatno na važnosti. Film je to koji je razbio određene uhodane sheme hrvatske produkcije, ali i nabio koju boru više svima koji vole održavanje statusa quo. Da dodatno naglasim, teme koje „Ti mene nosiš“ obrađuje one su koje živimo, a ne one koje umjetno šminkamo. Sve to, bez ikakve sumnje, za hrvatski je film korak naprijed.

Slikovni rezultat za ti mene nosiš

U periodu koji je prošao od prvog teksta razočarao sam se TV serijom koja je proizašla iz filma. Serija je bila nepovezana, manje kvalitetna od filma, a čini mi se da je i podilazila preferencijama urednika HRT-a u vrijeme emitiranja. Uzimam si za pravo da se varam, no nadam se da ćemo film pogledati u integralnom obliku naprosto zato jer on to zaslužuje. Dora (Helena Beljan), Ives (Lana Barić) i Nataša (Nataša Dorčić) likovi su kroz čija iskustva upoznajemo raslojeno, moralno devijantno društvo. Isto ono društvo kojem je jedan od uzora Zdravko Mamić, a jedna od zvijezda lik kojeg utjelovljuje Josip Katalenić. Nimalo slučajno, autoreferencijalnost postaje važna za prihvaćanje filma. Jer, Bernard Perić iz Gitka funkcionira kao i prosječni gledatelj kad bilo kojeg od njih dvojice vidi na ekranu. „Ti mene nosiš“ u tešku je socijalnu potku uspio uvesti comic-relief i već ga to čini zanimljivijim od većine hrvatskih filmova do tog trenutka.

Dokumentaristička ekspozicija Ivone Juke predstavlja nam društvo kakvo vidimo kad upalimo nacionalne TV kanale. Starlete i samozvani starletani bez previše soli u glavi postaju zvijezde ni iz čega i sole nam pamet iako je ni sami nemaju previše. Ako pogledamo prvu priču, o djevojčici koja nastoji postati poput svog oca (izvrstan legendarni BBB Goran Hajduković – Čupko ustvari glumi samog sebe) jasno je kako i u njoj postoji važan metatekst. Zna se kakvu navijačku kulturu simbolizira Hajduković, a fascinacija njegove filmske kćeri likom i djelom Zdravka Mamića simbol je kako razlike između generacija, tako i toga koliko su se idoli promijenili. Uz sve to, prva je priča vjerojatno najtoplija od sve tri, između ostalog zbog fenomenalne Helene Beljan u ulozi Dore. Scena u kojoj Dora ispred WC-a u klubu čeka oca pjevajući Balaševićevu „Uspavanku za dečaka“ jedna je od najemotivnijih u čitavom filmu. Također, ta scena u kojoj je Balašević zamijenjen Pipsima i „Poštarem lakog sna“ jedna je od najvećih zamjerki seriji (zbog povezanosti teksta i radnje). Iskreno me zanima koju će od dvije verzije HRT prikazati u četvrtak.

Slikovni rezultat za ti mene nosiš

Ono što ćete u filmskoj verziji svakako primijetiti je trajanje od čak 157 minuta. Ta dužina je potrebna kako bismo upoznali sve likove.  Priče koje nam Juka priča ovim filmom povezane su vrlo labavo, vežu ih samo izgubljenosti glavnih likova. Vojislav Brajović u ulozi dementnog Ivesina oca, bivšeg intelektualca koji se gubi kao da simbolizira društvo u kojem su vrijednosti izokrenute. Primjećujete, to isto radi i Dora, samo na drugi način. Osim njene povezanosti s ocem, važno je primijetiti kako Dora ne primjećuje izgubljenost svoje majke Lidije (Nataše Janjić) koja se između djece, ambicija i života nema na što osloniti. Pitanje oslonca najvažnije je pitanje filma. Naslov „Ti mene nosiš“ opravdano sugerira pitanje „tko tu koga nosi“? Pred nama se odvijaju tri priče koje se kratko dodiruju. Takav pristup je težak i ambiciozan, a s obzirom na hrvatske uvjete, i odlično izveden.

Povezana slika

„Ti mene nosiš“ je priča o životu u nepostojećem sustavu vrijednosti. Ako je prva perspektiva ona dječja, druga odrasle osobe koja se suočava s gubljenjem oca kao jedinog pravog oslonca u životu, onda je treća perspektiva najvažnija za shvaćanje filma. U toj perspektivi, naime, lik hoda sam svjestan da se bliži koncu života. Natašina perspektiva bi vrlo lako mogla biti pogled žaljenja, kukanje kako u životu ništa nije pravedno. No, ona – kao ni Juka – ne odabire taj put. U pesimizmu kojim je do tog trenutka obojan film odjednom vidimo optimizam prema kojem ni smrt ne mora biti nešto tragično ni loše. „Ti mene nosiš“ zorno pokazuje da postoje i gore stvari od smrti. Ono što je važnije, pokazuje i da je moguće pobijediti apatiju i zadržati optimizam. U ljudima oko nas, ako ih pustimo blizu, za to možemo pronaći snagu.

Zato treba pogledati „Ti mene nosiš“. Nakon nekoliko godina, to je još uvijek jedan od najboljih hrvatskih filmova.

IMDB

Oglasi