Kad sam pisao o „Dunkirku“ tekst je započeo Churchillovim govorom „borit ćemo se plažama/borit ćemo se na uzletištima“. Ako ikad budem radio tematsku filmsku večer, savršen par „Dunkirku“ bit će „Prijelomni čas“. Jer sve ono što u Nolanovom filmu vidimo iz prve ruke, ljude koji civilnim brodicama odlaze po vojnike na plaži, ovdje se planira. Zapravo, „Prijelomni čas“ priča je o sudbonosnom trenutku u svibnju 1940. godine, a prema određenim povjesničarima (Kershaw) i jedinom kad je Njemačka mogla dobiti rat. Churchill iz 1940. godine nikako nije onaj iz današnje percepcije. To je čovjek koji se 1929. povukao iz aktivne politike, a ostao je glasni kritičar vlade Nevillea Chamberlaina i njemačkog vođe Adolfa Hitlera. Za jedne je bio glasno gunđalo, a drugi mu nisu mogli zaboraviti Galipolje. Kad je pasivnost i iluzija „mira za naših života“ došla na naplatu i kad je Britanija ušla u Drugi svjetski rat postalo je jasno kako je „staro gunđalo“ u pravu. Chamberlainov „mir popuštanjem“ postao je predmet podsmijeha, a Winston Churchill jedina osoba koju će prihvatiti i vlast i opozicija. Položaj Britanije ovisio je o tome kako će se postaviti prema izvjesnom padu Belgije i Francuske, ali i odlučnosti osobe u Downing Streetu. Mislim da neću pogriješiti ako kažem kako je u čitavoj Europi u tom trenutku teško pronaći osobu tvrdoglaviju i odlučniju od Winstona Leonarda Spencera Churchilla.
Već na samom početku „Prijelomnog časa“, u trenutku izglasavanja nepovjerenja vladi Nevillea Chamberlaina, u Parlamentu vidimo praznu stolicu. Na upit „gdje je Winston“ dobivamo odgovor „ne želi uprljati ruke“. Taj početak filma u kojem ne vidimo glavnog lika prilično nas jasno upućuje na temu. Promotori su pogrešno prikazivali „Prijelomni čas“ kao biografski film o Churchillu jer on to nije niti to pokušava biti. Film je to koji je odrezao jedan, možda i najvažniji trenutak, impozantne karijere velikog stratega, pisca i političara i predstavio ga gledateljima. Onog trenutka kad torijevci odlučuju o nasljedniku nesretnog i nespretnog Chamberlaina jasno je kako nitko ne želi vidjeti Churchilla na premijerskoj stolici. Međutim, osjeća se napetost u zraku. Jasno je kako je prethodna vlada grubo pogriješila u procjeni i neka vrsta nagodbe s nacističkom Njemačkom čini se izvjesnom. Nitko ne želi biti zapamćen po takvom postupku pa se, u okviru članova stranke, čini jedinim ispravnim postupkom prepustiti premijersku funkciju osobi koja ju zaista želi. Churchill, koji od početka ima svoja razmišljanja kako o stranci tako i o situaciji u ratu, prihvaća poziciju i tu ustvari kreće „Prijelomni čas“.
Nadam se kako ćete mi oprostiti ovaj mali uvod, koji ustvari više liči na prepričavanje. On mi se činio potreban kako bi za gledanje ovog filma ipak prilagodili prag očekivanja. Prema kritikama koje su dostupne na internetu dobar dio ljudi očekivao je biografski film o Churchillu pa je nakon gledanja filma kino napustio s osjećajem razočaranja. Mišljenja sam kako je ono što dobivamo „Prijelomnim časom“ ipak važnije od klasične filmske biografije. Joe Wright majstorski je iskoristio tešku društvenu i političku situaciju Drugog svjetskog rata pa nas je uveo u intrige Ratnog kabineta, odnos premijera i kralja u ustavnoj monarhiji, ali i oslikao raspoloženje puka koje se – poput Francuza na samom početku rata – dalo svesti na „idemo već jednom završiti s tim“. Sjajan dokumentarni serijal o Drugom svjetskom ratu „Svijet u ratu“ (1973.) to objašnjava frustracijom još jednog rata dvadesetak godina nakon onog koji je „trebao završiti sve ratove.“ U tom je smislu Churchillovo preuzimanje premijerske funkcije dodatni iskaz te frustracije. Redatelj to iskorištava kombiniranjem kadrova nefunkcionalnog Parlamenta s kadrovima političke intrige koji se pak nalaze u oštrom kontrastu s bezizlaznosti rata na Kontinentu. Gary Oldman pokazuje te emocije ekspresijom i nijansiranom karakterizacijom. Njegov je Churchill karakterno teška osoba, ali i političar koji je voljan napraviti sve što je potrebno čak i kad treba žrtovati manjinu snaga kako bi se spasila većina. Ovom je ulogom Oldman pokucao na vrata Oscaru iako po pitanju zlatnog kipića za najbolju mušku ulogu previđam blisku trku između njega i Daniela Day Lewisa, ma što kladionice mislile o tome.
Vođa koji žrtvuje svoje snage kako bi zadržao šansu da dobije rat nije nov motiv. Možemo na to gledati kao na jedini ispravan potez u danoj situaciji, no to nipošto ne znači da je lagan. Tu „Prijelomni čas“ postaje komplementaran „Dunkirku“. Dva se filma počinju nadopunjavati i postaje nam jasno kakve se teške odluke moraju donijeti iza bojišnice kako bi izvlačenje bilo uspješno. Možda je prevelik naglasak u scenarističkom smislu dan sukobu karaktera/mišljenja Halifaxa (Stephen Dillane) i Churchilla, kao i na urotu s Chamberlainom (Ronald Pickup) kako bi prisilili Churchilla na primirje. Iako je korisno spomenuti kako je postojala inicijativa za sklapanje primirja s Njemačkom ona nije bila toliko snažna ni toliko organizirana kakvom je prikazana u filmu. Međutim, nigdje se očaj i ozbiljnost „Prijelomnog časa“ ne pokazuju kao u trenutku kapitulacije Belgije. Oldmanov Churchill u tom trenutku postaje svjestan da je kraj blizu. Za razliku od savjetnika koji ga okružuju jasna mu je još jedna stvar: kad si na dnu, kad se čini da je to jedina opcija koja ti je preostala, ne tražiš prekid vatre.
To je scena u kojoj postajemo svjesni težine trenutka. Teret koji Churchill nosi na svojim leđima vrlo je profinjeno prikazan, gotovo bismo mogli reći da je u kontrastu s njegovim karakterom. Ženski likovi u filmu kao da se nalaze u funkciji smanjivanja tog opterećenja. To vrijedi i za odličnu Kirstin Scott Thomas u ulozi supruge Clemmie i za Lily James u ulozi tajnice Elizabeth Layton. Svaka na svoj način podnose tešku narav Winstona Churchilla, no svaka na svoj način daju uvid u tragičnost i težinu situacije u kojoj se nalazi. Uloga kralja, Georgea VI., dana je izvanrednom Benu Mendelsohnu. Iako mi je odavno jasno kako je Mendelsohn tip glumca koji može odglumiti sve pa i od govana napraviti pitu, njegov George VI. kralj je koji je svjestan svoje simboličke uloge i ima dovoljno empatije da shvati kako je kralj koji napušta svoju zemlju u trenucima krize izgubljen. Situacija je za njega također teška, kao što je teška i za Churchilla, pa i za cijelu Britaniju. Na isti način na koji kralj odabire podnijeti teret i ostati u Britaniji i Churchill odabire ustrajati. Nama, kao i njima, postaje jasno da ustvari i nemaju drugog izbora.
„Prijelomni čas“ fikcionalna je priča o pritiscima, žrtvama i odlukama. Sjajno se nadopunjuje s „Dunkirkom“ i prvom sezonom serije „Kruna“. Isto tako, „Prijelomni čas“ nije film bez mana. Fikcionalna scena u kojoj se Churchill vozi podzemnom željeznicom potez je previše, trenutak u kojem film odlazi u karikiranje i patetiku i u kojoj samo o preferencijama gledatelja ovisi hoćemo li zbog ostatka filma zanemariti taj trenutak. Zapravo, tu me Wright podsjetio na Spielbergov stil patetične obrade povijesnih tema do te mjere da sam se prestrašio da će pokvariti inače dobar film. Na sreću, ni on ni scenarist Anthony McCarten nisu otišli dublje u te vode.
Pamtit ćemo Oldmanovog Churchilla kao jednog od najboljih na velikom platnu. No, pamtit ćemo i „Prijelomni čas“ kao podsjetnik da političari i državnici moraju donositi odluke. Neodlučnost je neoprostiva. Kako nam je Churchill pokazao na primjeru Galipolja, i iz grešaka se može učiti, Da parafraziram, Hitleru i onima koji ga vole oponašati – ne treba popuštati.
Ekranizacija 
One Comment