KVISKOTEKA” – Kviz koji smo voljeli

Prije „Milijunaša“, „Potjere“ ili „Upitnika“ bila je – „Kviskoteka“. Zašto smo voljeli „Kviskoteku“? Jedan odgovor na to pitanje svakako bi bio Oliver Mlakar. Mlakarov glas i pristup bio je zaštitnim znakom „Kviskoteke“ iako malo ljudi zna da on nije bio i prvi voditelj „Kviskoteke“. Prvi je bio Ivan Hetrich, a drugi i najpoznatiji je po mnogima nenadmašni Mlakar.

„Kviskoteka“ je dijete Laze Goluže. Lazo Goluža zaštitio je ime i koncepciju „Kviskoteke“ kao intelektualno vlasništvo, a sama emisija je prošla 15 godina neprekinutog emitiranja (1980. – 1995.), na kratko je obnovljena 2006. godine, a postoji i IOS aplikacija za mobilne telefone i tablete. „Kviskoteka“ očito nastavlja život i u 21. stoljeću, a ovdje ćemo se prisjetiti nekih YouTube klipova koji tu legendarnu emisiju čuvaju za nove generacije. Bilo bi, doduše, krasno kad bi HRT u sklopu svoje usluge HRTi emitirao najpopularnije epizode „Kviskoteke“. S obzirom na njen značaj u kvizaškom svijetu, ali i dužinu trajanja, neminovno bismo mogli naći štošta zanimljivog u pojedinim epizodama.

 

 

 

„Kviskoteka“ je vrlo brzo ušla i u popularnu kulturu, tako se i Nosonja (Đorđe Rapaić), jedan od omiljenih likova popularnih „Smogovaca” našao u emisiji:

 

 

Danas, kad s nekim pričam o toj dragoj emisiji, koja je donekle obilježila moje djetinjstvo iako je završila prije nego što sam znao dostojanstveno odgovoriti ne znam, često dobijem argument kako je za današnje pojmove „Kviskoteka“ zastarjeli kviz. Ako spomenem Lokasov „Upitnik” odgovor je na vlas isti. Ističu se „Potjera”, „Milijunaš” ili „Najslabija karika”. Međutim, s iznimkom “Upitnika” čiji je koncept zbog interakcije uživo s pozivateljima ipak drugačiji, „Kviskoteka“ je za  mene bila bolja i konkretnija od svih navedenih kvizova. Pitanja nisu bila diletantska, ljudi nisu kao u slučaju „Milijunaša” ispadali kroničnim neznalicama i nepoznavateljima elementarnog, a nije ih se ni vrijeđalo kao u slučaju „Najslabije karike”. Jest, bilo je drugo vrijeme. Ostali kvizovi o kojima je ovdje riječ licencni su naslovi koji su namijenjeni novoj, konzumerističkoj publici.

„Kviskoteka“ je bila drugačija, imala je dublju notu, a i natjecatelji i sastavljači pitanja žudjeli su više za znanjem i nekakvim društvenim priznanjem nego za novcem. Možda je to samo romantično gledanje, možda sam samo bio premlad pa se nekih stvari ne sjećam. Na koncu, uvijek je moguće izvući ultimativni argument i reći da se prije desetak godina pokušalo obnoviti „Kviskoteku” i da to nije upalilo. Sve to znam i sve mi je jasno, no ipak mi je teško zadržati objektivnost.

Ono u što sam sasvim siguran je da smo „Kviskoteku” voljeli. Bez obzira govorili o asocijacijama, igri detekcije, bliskim susretima ili ABCD pitalicama. One su, pogađate, namjerno zadnje. U toj se igri osvajao Kvisko, legendarni rad Miroslava Šuteja i suvenir koji sam oduvijek htio imati kod sebe:

Završna igra, igra znanja, ona je u kojoj se pobjeđivalo i koja je redovito bila najteža. No, u njoj se zbog toga i najviše uživalo. Danas, kad nijedan TV voditelj nema dikciju koja bi bila ravna Mlakarovoj, kad su kvizovi izgubili titulu definiranja negdašnje “intelektualne nadmoći” kakva je neminovno dolazila sa titulom pobjednika „Kviskoteke”, moramo prihvatiti da je drugo vrijeme. Vrijeme u kojem je normalnije i zabavnije nekoga ismijati, nekome se narugati i staviti ga pred kamere da svojom glupošću uveseljava narod nakon napornog radnog dana.

No, nitko nam ne brani sjećati se vremena u kojem je znanje, a ne glupost bila mjera zanimljivosti. Iako, priznajem,  ni titula osvajača „Kviskoteke“ nije zaštita od gluposti.

Oglasi