Ne mogu si pomoći što volim Gorana Milića. Više-manje svaki dokumentarni serijal koji taj čovjek napravi valja. Kad sam čuo za koncept „Tada & Sada“ odmah sam se zaintrigirao. Mislio sam da nema šanse da Milić zajaše na crno-bijelom valu nostalgije i napravi to za „raju“. Ne bi on to tako, on će to puno inteligentnije. Dojam nakon prve epizode je neodređen. Istina, Milić demistificira ideje prema kojima je „prije bilo bolje“ i vraća nas u Dalmaciju prije izgradnje jadranske magistrale kad je turizam kod većine žitelja obale bio samo misaona imenica. Isto tako, daje nam do znanja kako je postojalo dijeljenje hrane na bonove i kako se stanovi baš i nisu dijelili „šakom i kapom“ kako si danas volimo predstavljati. S druge strane ne štedi ni demone povampirenog kapitalizma, pa se često spominje blokiranih i deložacija, poremećenog koncepta vlasništva, tajkuna i privatizacija. Problem s ovom serijom je što omjer jednog i drugog nije podjednak. Demistifikacija prošlosti nije praćena dovoljno kritičnim napadom na sadašnjost koja, najviše zbog iseljavanja, nije bajna. Upitan je osvrt na stanje u zdravstvu, a sve bi se moglo dodatno zakuhati u idućoj epizodi kad se dotaknu omiljene hrvatske polemičke teme – Jasenovac, Bleiburg i Križni put.
Odličan je potez što nas je odveo u makarsko zaleđe u kojem je danas turizam prva aktivnost. Ono što će vam reći svaki turistički radnik ili ugostitelj potvrđeno je i u ovoj epizodi. Onda se dalo raditi, a danas se stječe dojam da država čini sve da rad oteža. Inspekcije, porezi i nameti nisu stimulativni za ljude koji žele pošteno zaraditi pa – apsurda li – ispada da država nagrađuje nepoštene. Milić poantira kako to nije produkt samo ovog sustava jer je i onaj imao svoje tajkune samo što ih nismo tako zvali. Inflacija, obilježje jugoslavenske ekonomije, nije nažalost objašnjena u širem društveno-političkom kontekstu, a termin „života na kredit“ nešto je što je ostalo zajedničko i ondašnjim i današnjim Hrvatima. Stvar je u tome da tadašnje kredite možda i nisi morao otplatiti (ako si imao sreće) dok ćeš ove današnje sto posto preplatiti.
U četiri pedesetominutna nastavka Milić će iskoristiti arhive HRT-a, ali i brojnih drugih izvora, kako bi se dotaknuo stanja i različitim granama društva, ali dat će nam pogled i na ljudska prava, gradnju autoceste Zagreb-Split, odnos prema medijima i civilnom društvu, tranziciju i privatizaciju. Posebno me zanima dio o propalim i prosperitetnim poduzećima, ali i odgovor na pitanje treba li nešto gasiti zato što nije profitabilno ili ipak čovjek mora biti „središte stvari“. To pitanje, koje bi po meni moralo biti jedno od središnjih pitanja ovog dokumentarnog serijala, samo je zagrebano u prvoj epizodi. Milićev humor funkcionira i njegove su doskočice itekako dobro došle u razbijanju potencijalnih ideoloških rovova koje bi ova serija mogla izazvati. Međutim, skečevi koje su izgovarali Darko Janeš i Ivica Zadro (da, ekipa iz „Malavizije“) izgledali su kao loš vic. Iako su se glumci trudili odati dojam spontanosti, njihovi su skečevi ubijali inače dosta zanimljivu prezentaciju prve epizode. Iako mi je jasno da bismo te skečeve trebali gledati u satiričnom ključu, kroz humorizaciju lijevog i desnog ekstrema hrvatskog društva, mislim da je sve skupa moglo biti napisano i na višoj razini od loše ispričana vica.
Život u dvije unije. Tad u Jugoslaviji i danas u Europskoj uniji tema je koja intrigira. Milić je projektu pristupio ambiciozno, a teme koje obrađuje mogle bi biti izvor nekih novih polemika. Međutim, ovakav projekt je dobro došao kako bi se razbili mitovi. Kako oni koje evociramo u prošlosti tako i oni koje (na silu) nastojimo sagraditi u sadašnjosti. Dodao bih, bez namjere da nakon prve epizode ocjenjujem vrijednost čitava projekta, kako i Tada kao i Sada novinski naslovi izgledaju kao da su ispali iz Alana Forda.
To govori dovoljno o tome zašto ipak treba gledati ovu seriju, ali i sugerira da se možda i nismo toliko promijenili. Koliko je to dobro ili loše, zbilja nisam siguran.
Ekranizacija 