Cijelo finale Eurobasketa, uz ponovno izvrstan i zabavan prijenos Vikija Ivanovića i Marka Šapita, iz mog se kuta da sažeti na jednu ukradenu loptu. Ne, ne mislim pritom da je ta lopta presudila, ali kad je Nikolić ukrao loptu Guduriću u četvrtoj četvrtini sve mi je postalo jasno. Ne mislim da je ta lopta presudila utakmicu zato što nije i jer ovo nije tekst o tome. Nakon te ukradene lopte Nikolić je mogao pogoditi dva slobodna bacanja na kraju, a ja sam 100 % siguran da će ta izgubljena lopta i od Gudurića napraviti boljeg igrača. Po čemu je onda ta lopta tako važna, ako prihvatimo da ni po čemu nije odlučila susret i da je u tom trenutku već bilo prilično jasno da Slovenci grabe prema pobijedi? Ljudi koji ne prate baš košarku, a ni dobar broj onih koji prate, ne bi bio spreman staviti ni deset kuna na okladu da će se upravo ta dvojica igrača naći u ključnim ulogama u zadnjoj četvrtini finala Eurobasketa čak ni kad je bilo jasno koje su dvije reprezentacije u finalu.
No, obojica su se u tim ulogama našla, obojica će iz toga nešto naučiti i obojica će zbog toga postati bolji igrači. Obojica imaju 22 godine. Znate li koliko je igrača od 22 godine i mlađih bilo u sastavu hrvatske reprezentacije? JEDAN! Dragan Bender. Prosječna starost hrvatske reprezentacije na ovom natjecanju je bila 28 godina! Dvadeset i osam godina na natjecanju koje nije izlučno i koje je u principu idealno za skupljanje iskustva mladih igrača. Idemo podići tu dobnu granicu na 25 godina. Znate li koliko smo imali igrača do 25 godina u rosteru na ovom natjecanju? 2! DVA! Drugi je Dario Šarić. Prvog smo iskorištavali malo ili nimalo, kao igrača role, a drugom smo oko vrata nametnuli titulu „spasitelja hrvatske košarke“. Neki od natpisa u novinama nakon ispadanja od Rusije su toliko degutantni da ih je mučno čitati, pritom mislim na tekst glavnog neurednika „Sportskih novosti“. Problem je, međutim, daleko kompleksniji od Šarićevog učinka na jednoj utakmici. Vratimo se današnjim finalistima koji su, bez pretjerivanja, odigrali jedno od najboljih finala u posljednje vrijeme.
Prosječna starost slovenske reprezentacije je 25 godina, a čak su im šestorica igrača mlađa od te prosječne dobi. Njihov „Bender“, Luka Dončić igra naslovne uloge i jedan je od najboljih igrača ovog Eurobasketa. Latvijac Porzingis također. Finac Markannen također. Kod nas takav supertalent dobije tu i tamo neku minutu, a kad se lomi utakmica u pravilu ga ni nema na terenu i – zaboravih – nakon prve greške leti na klupu. Srbija? Prosječna starost 27 godina i dva igrača mlađa od 25 godina. Opet je vrag u detaljima i u rolama. Micić je u polufinalu zabio ključnu tricu, a Gudurić je danas bio jedini koji je u prvom poluvremenu dao ruku Bogdanoviću. Srbija, doduše, ima jednu drugu prednost. Trener, struka o kojoj je danas trubio Rađa u poluvremenu finala, naša je rak rana. Detektirano je to ispravno od legendarne vrhuške koju isto tako ne treba još osuđivati. Tek su na vlasti deset mjeseci. Nisu Heraklo, ne mogu oni staje počistit u tako kratkom roku. Je li Skelin naznaka bolje budućnosti? Nisam siguran, kao što većina navijača nije oduševljena, ne zato što je loš trener nego zbog načina na koji je biran. No, ajde dajmo čovjeku šansu. Ove kvalifikacije su nova prilika za dokazivanje.
Slovenija je zasluženo postala prvak Europe. Talent i iskustvo su kliknuli, no način na koji su odigrali polufinale i finale, na rubu fanatizma, stvarno ostavlja bez teksta. „Slovenski GSS“, kako rekoše Šapit i Ivanović, jedan je od najsimpatičnijih detalja dodjele medalja (ozljeđeni Dončić na rukama suigrača). Mi prolazimo resetiranje, ne dajemo šansu mladima ni u klubovima pa nam oni odlaze glavom bez obzira čak i ako su koju godinu prije monstruozno blokirali ovogodišnji treći pick drafta u finalu U19 svjetskog prvenstva, dok neki drugi s igračima te generacije igraju fenomenalnu košarku i osvajaju naslove. Što će se dogoditi na Eurobasketu 2021. ?
Teško je to predvidjeti, no nadam se da ćemo ga opet gledati uz Šapita i Ivanovića. Cvitković je u prijenosu na Sportklubu danas rekao kako je pet tisuća Slovenaca u dvorani, da se pola države skupilo i da se nada da ih neće napast Austrija ili Italija, (nadam se da je jasno zašto je to u kontekstu nedavnih događanja promašena zafrkancija), a ova su dvojica pričala o košarci i prenosila – košarku. Cvik je legenda, ali nekad treba pratiti zbivanja na parketu, a ne u enciklopediji. Zato za EB 2021. ne želim puno toga. Što se reprezentacije tiče, ne želim ništa. Zato što sam se previše puta opekao, a toliki mazohist ipak nisam. Nek oni prvo tamo dođu. Siguran sam da će uz Šapita i Ivanovića to biti gušt gledati. No, siguran sam u još nešto…
Na parketu će, iskusniji za jedno finale i ključne momente, biti nabrijani i pripremljeni Nikolić i Gudurić. Mi nekim svojima tek moramo dati šansu.
Ekranizacija 