Prije nekoliko godina razgovarao sam s producentom o karakterizaciji likova u hrvatskoj TV seriji. Tad sam rekao da seriji zamjeram karakterizaciju osoba s invaliditetom koja upada u neuvjerljivi klišej. Takva je sudbina manjina na filmu. U narednim sezonama karakterizacija tog lika bila je bitno bolja jer je njegova putanja slijedila logičan slijed koji je u podlozi imao želju da bude ravnopravan, a ne povlašten. Netflixov „Crip Camp“ nije samo zgodna igra riječi o kampu kriplova već i film o osobama koje su sazrijevale u šezdesetima da bi kao odrasli ljudi izborili pravo na pristupačnost.
Imajući u vidu sve posebnosti šezdesetih, od Kennedyjeva ubojstva do pokreta za građanska prava pa i Vijetnamskog rata ili Woodstocka, ovo je priča za koju ne samo da nisam znao nego nisam mislio da bi bila zanimljiva za ekranizaciju. „Crip Camp“ je drugi film produkcijske kuće koju su osnovali Barack i Michelle Obama, pobrao je laude na ovogodišnjem Sundanceu i otkad sam za njega čuo, čekao sam s nestrpljenjem. Zanimala me karakterizacija ljudi koji su, u doba u kojem su politička korektnost i tolerancija značile nešto sasvim drugo, od manjine postali ljudima.
Nekoliko je tu momenata koji iznenađuju. S invalidima je uvijek problem u borbi za prava. Društvo ima prirodnu tendenciju da ih gura pod tepih pa socijalne naknade često služe samo kao alibi za zatvaranje očiju. Invalidi koji prosvjeduju uglavnom izazivaju sažaljenje standardne populacije i na njih se drugačije gleda nego kad prosvjeduju crnci ili dežurni molitelji za TV minute. Ideja da skupina invalida može u poluterorističkom činu blokirati federalnu zgradu i tako prisiliti vlast da primjenjuje zakon koji je izglasala neočekivan je i iznenađujuć primjer građanske hrabrosti. Tu uvijek postoji i ona druga strana jer, pobogu, ne možeš poslati specijalce na ljude u kolicima.
Kad guranje pod tepih prestane biti strategija onda će invalide početi doživljavati ljudima. Sve dok su invalidi aseksualna bića kojima prije svega treba pomagati bez prihvaćanja da među njima ima i gadova i svetaca jednako kao u bilo kojoj drugoj populaciji društvo će imati problem. Scena u kojoj jedan invalid glumi transvestita stoji po količini neočekivana šoka uz bok onoj u kojoj djevojka dolazi na hitnu sa spolnom bolešću, a završi na operaciji slijepog crijeva jer, zaboga, „kako invalid može imati klamidiju?“
Što je onda „Crip Camp“? Kamp gdje su djeca tražila emancipaciju od prezaštitnički nastrojenih roditelja? Kamp u kojem su konačno mogli biti birani da igraju bejzbol ili ostvare prve seksualne kontakte? Leglo promiskuiteta i razvrata? Odgovor na pitanje što je „Crip Camp“ za svakog od nas reći će puno o tome koje predrasude, još uvijek, čak i u 21. stoljeću nosimo u sebi.
Nešto ćemo možda i naučiti. Kao osoba s invaliditetom u nekoliko sam navrata gledajući ovaj film potvrdno kimao glavom i smiješio se. Zatim sam i sam sebe ulovio u „WTF“ momentu shvaćajući da i za mene postoje neki zidovi koje trebam srušiti iako čitav život pripadam toj populaciji, a dosta sam vremena i idealistički nastojao promijeniti ustaljene obrasce shvaćanja i ponašanja.
Društvo je, naime, naviklo žmiriti i gurati stvari pod tepih. Nije naviklo da (civilni) invalidi blokiraju federalnu zgradu ili da iznesu plinske boce na ulicu.
Zato je „Crip Camp“ bitan jer je i onima koje društvo voli sakriti dao glas. No, ne treba pritom zaboraviti da je taj glas individualan i da ovisi o nastojanjima svakog od nas. Koliko god nas društvo sve trpalo u isti koš, ljude se ne trpa u kalupe. Zato je bitan onaj poslušani savjet s početka priče pa makar se radilo samo o scenariju. Kad ljude počnemo doživljavati kao ljude, a ne kao etikete moći ćemo govoriti o boljem svijetu.
To mi se, u ovo doba koronavirusa, čini posebno važnim.
Ekranizacija 