Rijetko kad se u filmu sklope kamera, priča i poruka tako skladno kao u „Medenoj zemlji“. Hatidža živi u selu u kojem kao da nema nikoga osim nje, njene majke i njenih pčela. Ona je žena kojoj su pčele istodobno i prijateljice i izvor preživljavanja. No, pogrešno bi bilo misliti da je Hatidža zaostala. U trenutku kad ode u Skopje prodati med vidimo da Hatidža pripada ovom vremenu jednako kao i bilo tko od nas. Međutim, dobrodušna kakva jest, pouke koje je naučila od svojih pčela primjenjuje o odnosima s ljudima. Ljudi, međutim, ne razumiju Hatidžu jednako kao što ne razumiju prirodu. Zemlja meda nije, da se poigram riječima, zemlja meda i mlijeka. No, iz nje se – možda baš zbog toga – može učiti.
U mnoštvu recenzija se Hatidža naziva „šaptačicom pčelama“. Iako sam već pomalo umoran od toga da se svatko tko živi u skladu s prirodom naziva „šaptačem“, takva konstrukcija nije nerazumna. Načela kojima se vodi su razumljiva. Ne možeš od prirode uzeti nešto, a da to i ne vratiš. Ako od pčela uzmeš med, nešto mora i njima ostati. Inače, priroda će se osvetiti. Pčele će podivljati i onda više neće biti ni meda ni pčela. Lekcija je to koja je u ovo doba izolacije višestruko korisna. Ne može se samo uzimati, moramo nešto i dati.
Sve to moglo bi, pogrešno, navesti na zaključak da je Hatidža zadovoljna samoćom. Kad su ona i majka same, često se evocira to kako će kad majke ne bude i Hatidža ostati bez jedinog sugovornika. Taj odnos čovjeka koji je mali prema prirodi i koji je, usprkos svemu, društven očit je od prvoga kadra. Planine Makedonije djeluju prelijepo i očaravajuće od prvoga kadra, no scena u kojoj pčelarica uzima med dok istodobno pjeva i razgovara s pčelama ostaje u sjećanju. Kasnije, kako se film razvija, postat će još i važnija.
Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska snimili su film o suživotu žene i prirode, no kroz njega su dotakli i nešto iskonski ljudsko što se u užurbanosti modernog vremena lako zaboravi. U tom kontekstu „Medena zemlja“ nije samo potpuno drugačiji dokumentarni film, nego jedan od najboljih koje sam ikada pogledao. Priča o upornosti i borbi za preživljavanjem koja se zaista može opisati kao priča o suživotu sastavljena je od više od 400 sati materijala koji kroz razne suprotnosti šokiraju, izazivaju sažaljenje i tjeraju te da se propitkuješ kao da se nalaziš pred zrcalom koje ti ne pokazuje uvijek ono što želiš vidjeti.
Sklad u koji nas je prekrasnom fotografijom na početku uvela „Medena zemlja“ remeti obitelj koja kao da dolazi iz drugog svijeta jer armija djece, kokoši i krava djeluje tako invazivno na mir koji smo do tog trenutka vidjeli u filmu. Husein, otac obitelji, interesira se za Hatidžin med i u pčelarstvu vidi priliku za sveti gral svakog poštenog Delboya – brzu zaradu. Svjetovi se sudaraju, no Hatidža prihvaća veliku obitelj koja zadire u njenu intimu bez pitanja jer je svjesna da mora živjeti s njima i jer joj, ako sam dobro primijetio, ipak ispune dan.
Husein i Hatidža su dvije krajnosti. Kako film napreduje, svjesni smo da između njih dvoje mora doći do nesuglasja. Nemoguće je da tolerancija i netolarancija žive u mirnome suživotu. Pčele su tu i stvarnost i metafora. Od najranije mladosti slušamo o vrijednim pčelama i kako se rad i trud nagrađuju. Uvijek se doduše nađe i neki trut koji misli doći do meda bez rada, kojem se sve servira. Stereotipi su tu da se potvrde, pomislio sam nekoliko puta dok sam ga gledao kako za svoju nesposobnost i neuspjehe krivi sve osim sebe. Naravno, u pravilu su najčešći krivci oni njemu najbliži – žena i djeca. Bez obzira na to bilo bi nepravedno od Huseina praviti negativca ili zlikovca. Njegov je svijet onaj u kojem si ili pojeden ili te pojedu. Nema tu mjesta za razumijevanje i strpljenje. Hatidža i on su dva svijeta koji su se nakratko dotakli.
Konflikt koji je plod tog doticaja samo je dodatno naglasio posebnost Hatidže Muratove i „Medene zemlje“. Neobičnost uhvaćena u oku kamere uvijek je posebna kod dokumentarnog filma. Hatidža je neobična. Gotovo da predstavlja relikt vremena koje smo zaboravili. Njena poruka, međutim, nikad nije bila aktualnija. Život ne priznaje prečice. Jedino strpljivost zaslužuje nagradu.
Rijetko kad mi je to zvučalo važno kao danas.
Ekranizacija 