Category Archive: Filmovi

“VOZAČ” – Ne moraš biti kompliciran, da bi bio pametan

Adrenalin pljačke i vožnje u jednom filmu ne zvuči uopće loše. „Vozač“ je upravo to, a za malo začina imamo i ljubavnu priču. Što reći o filmu, a da ne zvuči kao kliše kad je film zapravo slagalica klišeja? Ništa naročito revolucionarno osim da klišeji funkcioniraju. Sjetilo me to na davni savjet piscima u „Siriusu“: Nije stvar materijala. Loš krojač će od najskupljeg materijala sašiti loše odijelo. Dobar krojač čak i s klišejima napravi sjajnu stvar. Tako nekako stoje stvari i s „Vozačem“. Slično kao kod „Johna Wicka“ o kojem sam pisao ranije, ovo je film koji itekako dobro zna svoje limite. To ga čini privlačnijim od nekih drugih prošlogodišnjih konkurenata.

Oglasi

“DETROIT” Ima li promjene u 50 godina?

Kathryn Bigelow poznata je po filmovima koji izgledaju kao da su spušteni na razinu sudionika. Bez obzira govorimo li o njenom minimalističkom oskarovcu „Hurt Locker“ ili o nešto raskošnijem „Zero Dark Thirty“, njeni su filmovi obično realni, brutalni i – s obzirom na biranu tematiku – lišeni viška patetike. „Detroit“ nastavlja taj niz. Film o razlikama crnaca i bijelaca u SAD-u šezdesetih tematizira policijsko nasilje i na taj način je s jedne strane tematski nasljednik „Selme“, a s druge strane odgovor na slične događaje posljednjih godina. Bigelow, možda i zato što ga smatra samorazumljivim, drugi moment nije do kraja iskoristila. „Detroit“ je film po istinitoj priči i u više navrata provocira gađenje, no za razliku od drugih filmova slične tematike podcrtava kako sve ima uzrok i posljedicu. U njemu, što je dobrodošlo osvježenje, nisu svi bijelci zlostavljači niti svi crnci cvijeće. Baš zbog toga, što većina patetičnih filmova nije uspjela shvatiti, oni koji jesu zlikovci dolaze do izražaja dok zgaženo „cvijeće“ iskreno žalimo.

Je li „BJEŽI“ zbilja najbolji film godine?

Ako pitamo kritičare popularnog britanskog filmskog časopisa „Sight & Sound“ – svakako. Što je toliko privlačno u debitantskom hororu Jordana Peelea? Nominacija za „Zlatni Globus“, najbolji film godine „S&S.-a“, izrazito hvaljen na Rotten Tomatoesu. Je li zbilja toliko dobar? Zar zaista dosad nismo imali boljih filmova? Je li razlog takvih pohvala i nagrada taj da je pogodio ksenofobni trenutak SAD-a pa poslovično liberalni Hollywood odlučuje nagraditi društveni podtekst ili se zaista radi o filmu koji donosi nešto svježine u dosadni, predvidljivi svijet zarade?  

TAJNA BROJA SEDAM – Što se događa s nama?

Nije tajna da je Noomi Rapace odlična glumica. Film u kojem ona glumi čak sedam uloga to potvrđuje. „Tajna broja sedam“ jedan je od intrigantijih SF naslova godine u kojem uz odličnu Rapace svakako treba istaknuti Glen Close. Sedam različitih uloga u istom filmu podsjećaju na izvanrednu Tatianu Maslany u seriji „Orphan Black“, a ono što veže i jednu i drugu temu kritika je modernog načina života i suočavanje s njegovim posljedicama.

“LIGA PRAVDE” – Upoznavanje i – što sad?

Iako postoji rizik da će netko reći kako se ponavlja godinama, rečenica prema kojoj su filmovi o superjunacima onoliko dobri koliko su im uvjerljivi antagonisti jedan je od postulata žanra. Nažalost, „Liga pravde“ tu pada na ispitu jer, koliko god zaslužuje plus radi odnosa između članova lige, Steppenwolf nije tip negativca koji opravdava formiranje Lige. To je problem koji se ponavlja. Jer, niti Enchantress u „Odredu otpisanih“,  niti Doomsday u „BvS“, a niti Ares u „Wonder Woman“ nisu uvjerljivi zlikovci. Dijelom je to zbog lošeg CGI-ja, dijelom zbog neuvjerljive priče, a dijelom i zbog sjene Heatha Ledgera koja je uvjetovala antagoniste da ga (prilično loše – vidi Eisenberg) oponašaju. Svemu tome usprkos, „Liga pravde“ je ipak zabavan i solidan film. U svakom slučaju nije vrijedna negative kakva vlada na internetu.

Zašto volimo JOHNA WICKA?

Danas postoji toliko filmova koji na silu žele biti inteligentni da ponekad ispadaju prepametni za vlastito dobro. Rijetko se dogodi film koji od početka zna što želi biti, a da onda na kraju to i ispadne. Takve filmove nekritički volimo. Identitet, to izgubljeno čedo Hollywooda, nije sasvim nestao. Da je tome tako najbolje nam pokazuje serijal o Johnu Wicku. To su filmovi koji od samog početka znaju što su, ne pretvaraju se i kao plod toga daju nam jasnu strukturu. Stvar je jednostavna, vidjeli smo ju tisuće puta. Osveta, hodajući arsenal oružja, ubijam sve što mi se nađe na putu i pritom uživam. Ne mislim da griješim kad kažem da su ovakvi filmovi rijetki. No, to što predstavljaju endemsku vrstu u politički korektnom i „brooding“ zanatu nikako ne znači da su loši. Naprotiv. Keanu Reeves sasvim solidno obavlja misiju junaka kojem je netko stao na žulj. Namjera je poznata. Za razliku od poslovice, njegova osveta nije hladna. Ona je metodična i kipi. Zato su, u kontekstu političke korektnosti i pseudo-intelekta, filmovi o Johnu Wicku čista, iskrena uživancija. Koliko je to tako najbolje se vidi na početku. Prvi osvetnički pohod počne zato jer mu netko ubije psa. Djeluje isforsirano? Vjerujte, nije. Dugo nisam vidio bolji motiv da netko poubija sve što se kreće.

Stripovska posveta njemačkom ekspresionizmu

Kad govorimo o njemačkom ekspresionizmu i njegovoj važnosti za povijest kinematografije neke naslove opetovano spominjemo. Bez obzira govorimo li o „Metropolisu“, „Nosferatuu“, „Plavom anđelu“ ili „Kabinetu doktora Caligarija“, nemoguće je pričati o tom razdoblju bez da spomenemo neki od ovih naslova. Međutim, iznenadilo me koliko malo ljudi zna za stripovsku posvetu njemačkom ekspresionizmu u okviru DC Elseworlds etikete. Tri naslova: „Superman: Metropolis“, „Batman: Nosferatu“ i „Wonder Women: Plavi anđeo“ tvore zanimljivu trilogiju koja je na reinterpretirala filmske klasike unutar poznatog nam stripovskog okruženja.

“BLADE RUNNER 2049.” – Mašta se ne može oponašati

Rijetko je koji film spojio utjecaje „Lažljivca“ i „Metropolisa“ toliko dobro kao originalni „Istrebljivač“. Dihiotomija između izvorno ljudskog i oponašanja ljudskosti nalazila se u središtu tog kultnog filma, a – s iznimkom Kubrickove „2001.“ – označila je i početak drugačije, inteligentnije znanstvene fantastike.     Nastavak – „Blade Runner 2049.“ – peti film na nekom od jezika engleskog govornog područja fenomenalnog Denisa Villeneuvea zadržao je najvažnija obilježja originala, ali i iskoristio mogućnosti današnje tehnologije. Zbog toga je, bez dileme, jedan od najboljih filmova u 2017.

“DOLAZAK” – Znamo li komunicirati?

„Dolazak“ je jedan od najboljih SF filmova zadnjih godina. Film je to koji je izazvao podijeljene kritike i koji treba pogledati nekoliko puta. No, „Dolazak“ kreće od nekoliko zanimljivih pretpostavki na koje treba skrenuti pozornost. Prva od njih je svakako determinizam, a druga – važnija – je potreba ljudske vrste za komunikacijom. „Dolazak“ postavlja pitanje što je za nas komunikacija i, još eksplicitnije: što podrazumijevamo kad koristimo društvene mreže i internet portale?

Treba li nam još jedan Spiderman?

Nakon pogledanog najnovijeg Spidermana, ovo pitanje je na neki način odgovoreno. U relativno smo kratkom roku vidjeli dvije različite verzije lika i o svakoj od njih bi se dalo raspravljati. Sony s tim kultnim junakom očito nije znao što bi pa je s odobravanjem svekolikog stripovskog puka dočekano primanje Spideyja pod Marvelovo okrilje. Najnoviji film daje nam drugačijeg Spidermana, a Tom Holland kao Peter Parker konačno vraća priči onu dječju zaigranost koja je u prethodne dvije inkarnacije toliko nedostajala. Također, suradnja Sonyja i Marvela profitirala je od naučenog pravila prema kojem je film o superjunacima onoliko dobar koliko je dobar njegov antagonist. Odabir Michaela Keatona za tu ulogu postao je kulturna referenca sam po sebi.

Tko je Bog iz stroja u “EX MACHINI”?

Što nas čini ljudima? Pitanje koje se proteže kroz znanstveno fantastične sadržaje kao zanimljiva okosnica mnogih kultnih knjiga, serija i filmova: Pitanje na koje nastojimo odgovoriti još od Date u “Zvjezdanim stazama”, “Čarobnjaka iz Oza”, “Blade Runnera” ili do Davida iz “Prometeja”. Što nas čini ljudima?

“ONO” – Adaptacija dostojna romana

Postoji scena, na početku filma, u kojoj ikonografski dječačić u žutoj kišnoj kabanici stoji nagnut nad kanalizacijski otvor, a sve to promatra starija, sijeda gospođa sa svog trijema. U nekoliko upečatljivih kadrova od dječačića ostane samo krvava mrlja na kiši, a ta ista starija, sijeda gospođa samo slegne ramenima i uđe u kuću. Što se u međuvremenu dogodilo nije vidjela, a i da jest vjerojatno ju ne bi previše zanimalo.