NE GLEDAJ MI U PIJAT” – Je li baš svaka obitelj svetinja?

Kad pogledamo oko sebe vidjet ćemo kako je „privatnost“ jedna od onih riječi koje se puno spominju. Problem s njom, kao i s mnogo drugih izlizanih pretjeranim korištenjem, nalazimo u tome što ju je teško definirati i odrediti granice. Hvaljeni film „Ne gledaj mi u pijat“ pred nas postavlja definiranje privatnosti u hrvatskom kontesktu. Taj kontekst različit je od prevladavajućeg američkog, ali mana mu je u tome što ne daje rješenja nego samo postavlja pitanja. Privatnost je u ovom filmu nepostojeća. Sve je zajedničko i sve se vidi. Bez obzira govorimo li o susjedima ispred zgrade ili o seksu na plaži. Jer, virkača iza zavjese uvijek ima. Susjed gleda susjedu u dvorište, majka kćeri u platne liste, a ono što bi trebalo biti intimno izvučeno je na površinu kao konačan vid bunta. Živimo u društvu u kojem dojučerašnje apsolutne vrijednosti kao evolucija i tolerancija dolaze pod znak pitanja, najavljuje se nova sezona „Big Brothera“, a istodobno izbijaju afere korupcije i prisluškivanja. Više ne znaš je li Veliki Brat parodija ili stvarnost. Zbog toga je „Ne gledaj mi u pijat“ aktualan. To, međutim ne znači da je i onoliko dobar koliko je hvaljen.

Image result for ne gledaj mi u pijat

„Ne gledaj mi u pijat“ je samo zbog svoje poruke film koji nadilazi medij. Nedavna stvarna i virtualna pompa o tome trebaju li ili ne psi u krevet ogledni je primjer zašto. Gledanje u tuđi pijat ili u ovom slučaju u tuđi krevet odavno je društvena pojava. Nije bezveze još Bulgakov spomenuo kako s društvom nešto ozbiljno ne valja onog trenutka kad počne zavirivati u tuđe ložnice. „Ne gledaj mi u pijat“ u svom središtu ima obitelj, taj kamen temeljac zdravog društva, koja je onoliko tradicionalna koliko može biti. Problem s njenom tradicionalnošću je u izrazito patrijarhalnom pristupu po kojem se svi novci nose u kuću i daju na raspolaganje glavi obitelji, bez obzira tko ih je zaradio, ali i izvrnutoj paradigmi klasičnog tradicionalizma. Ovdje se od djevojke očekuje da nadoknadi nesposobnog brata koji nije u stanju pronaći ni vlastite gaće, a da pritom nema pravo ni na grešku ni na stav. „Ne gledaj mi u pijat“ uzima obitelj kakvih nedvojbeno ima i dovodi ju na veliko platno kao ogledni primjer pitanja „je li zaista ovakva obitelj gradivno tkivo društva?“ Odgovor na to pitanje nam – svjesno – ne daje.

Image result for ne gledaj mi u pijat

Redateljica Hana Jušić ovim debitantskim filmom uspijeva pogoditi realističan dojam takve obitelji pa kadrovi često nalikuju na dokumentarni film, snima se „iz ruke“ i  na taj način omogućava glumcima da likove prikažu realnije nego što smo navikli. „Ne gledaj mi u pijat“ je, što je za nas rijetkost, izliječio glumce kazališnog prenemaganja i jezičnih/dijaloških konstrukcija koje nitko ne koristi što je godinama bila jedna od važnijih mana hrvatskog filma. Već „Ti mene nosiš“ Ivone Juke bio je korak u pravom smjeru, a „Zvizdan“ i „Ustav RH“ samo su nastavili tu praksu. „Ne gledaj mi u pijat“ djeluje kao nešto što bi se stvarno moglo dogoditi (ili se događa), a ljude koji se barem u nekim segmentima ponašaju kao likovi možemo sresti na ulici. Spoj dokumentarnog i pomaknutog, u smislu da je naslovna obitelj dotjerana do razine bizarne karikature, jedan je od najvažnijih aduta ovog filma.

Image result for ne gledaj mi u pijat

Drugi je svakako glavna glumica. Mia Petričević lik Marijane igra dobro. Ne znam je li ponašanje na granici poremećaja i nedostatak bilo kakve reakcije način na koji je lik napisan ili ostavlja takav dojam zato što je tako odglumljen. Marijanu je okruženje u kojem odrasta lišilo emocija i bilo kakve ekspresije. Ona je emocionalno prazna do te mjere da je sasvim legitimno pitanje je li zlostavljana i na neke načine koje u filmu ne vidimo. Odsječenost od svijeta u kojem se nalazi možemo promatrati kao obrambeni mehanizam. Hijerarhija na koju je navikla dolazi pod znak pitanja onog trenutka kad glava obitelji doživi moždani udar (što se dogodi na samom početku). Sve se mijenja, postavlja se pitanje tko će preuzeti lidersku funkciju. Hoće li to biti majka (odlična Arijana Čulina), Marijana (jer nosi novce u kuću) ili brat (jer je muško, glumi ga Nikša Butijer). Film preispituje sve tri mogućnosti, ali se do odjavne špice ne odlučuje ni za jednu od njih. Osobno, imam problem s pretjeranom karikiranosti. Karikiranost odnosa između likova dovela je i do karikiranih postupaka. Fali mi nekakav scenaristički slijed i logika kojom bi došli do povezanosti (slijeda) događaja. Naravno, to nije uvjet svakom filmu (prvi mi kao primjer na pamet padaju Lathimos i Noe), ali i nepovezanost mora imati funkciju. Ovdje, kako film napreduje prema kraju sve djeluje nabacano i nelogično što je šteta jer je, uz malo dorade, mogao biti remek-djelo kakvim ga dio kritike smatra.

Related image

Dodatni razlog razočaranja filmom, u odnosu na kritike koje sam imao prilike vidjeti, svakako je kamera koja je prema kraju filma zastala negdje na pola puta između art-filma (zar hrvatski redatelji u posljednje vrijeme ne znaju drugačije iskazati potrebu za umjetnošću nego kroz ronjenje /vidi Matanićeve „Novine“/?) i coming-of-age priče u kojoj ni autori više nisu znali je li „Ne gledaj mi u pijat“ crna komedija, socijalna priča ili artistički osvrt na dalmatinsku/hrvatsku stvarnost. Neodlučnost se vidi i na kameri i na scenariju, a pretjerana karikaturalnost samo pojačava dojam da je sve to skupa moglo i moralo bolje. Pohvalno je međutim što nema onog prikaza Dalmacije koji mi još više smeta a svodi se na kamen-krš-maslina-klape i slično. Ovdje konačno vidimo Dalmaciju s ljudima od krvi i mesa, a ne s karikaturama s razglednice za turiste.

Image result for ne gledaj mi u pijat

Na kraju, uz sav društveni podtekst koji sa sobom nosi „Ne gledaj mi u pijat“ postavljam pitanje može li se pobjeći iz takve učmale i ograničavajuće sredine? Glavna junakinja cijeli film izgleda kao da se kreće prema tome. Može li društvo općenito pobjeći od mentaliteta prema kojem je bolje „da susjedu crkne krava“ ili da „gledamo u tuđi pijat“? Vjerojatno svi znamo nekog susjeda iza zavjese koji komentira tko se s kim posvađao i tko se kad (i s kim) vratio kući jer je takvima uvijek bolje gledati druge nego krenuti od sebe. Ako film Hane Jušić shvatim kao predstavak, putovanje prema početnoj točki gdje ne postoje „drugi“ nego samo „ja“ i ako uz ustrajnost junakinja odluči krenuti od sebe postaje mi – priznajem – malo bolji. No, kritike su mu učinile medvjeđu uslugu jer je prag očekivanja naprosto bio prevelik. Debitanstski film mlade redateljice svakako treba pozdraviti, ali od njega ne treba očekivati „remek-djelo kakvo nije viđeno u hrvatskoj kinematografiji“. „Ne gledaj mi u pijat“ to nije, a rekao bih da nema ni ambiciju biti.

To je film o privatnosti koja nikad nije postojala i obitelji koja ne funkcionira. Ukratko, o onim stvarima koje bismo radije gurnuli pod tepih. Zbog toga ga svakako treba pogledati iako ostaje žal što, laudama usprkos, nije do kraja iskoristio potencijal.

IMDB

Oglasi