THE POST” – Aktualna priča o integritetu i lažima

„Spotlight“, peta sezona „Žice“ i „The Post“ priče su koje u središte priče stavljaju novinarstvo. Što bi ono trebalo biti, a što jest? Zrelost društva može se procijeniti ozbiljnošću dnevnih tiskovina, svojedobno je u „Subotnjoj matineji“ pisao Jergović savršeno svjestan kako ga demantiraju novine u kojima izlazi. Matanićeve „Novine“ pokušale su igrati na istu kartu, no u ambicioznosti su nastojale pokriti previše toga. Upravo tu se krije kratkovidnost i greška distributera. Kad prevodiš veliki holivudski naslov u kojem glume Tom Hanks i Meryl Streep valjda najprije razmisliš. „The Post“ je – ne biste vjerovali – naziv novina. Film je istodobno i priča o novinarskim principima i o preživljavanju i razvijanju „Washington Posta“. Možemo ga promatrati kao pljusku samovolji političara, ali i kao kronologiju događaja koji su jedne „male novine“ učinile velikima. Istodobno je i priča o konkretnim novinama i širem kontekstu. Kad se politici dopusti da kontrolira medije, u svom nam stilu poručuje Spielberg, ideja slobode je već umrla.  Da parafraziram, kad prevoditelji prevode bez da pogledaju film, ideja naslova se izgubi u ziheraštvu.

Slikovni rezultat za the post

Priča o „Pentagonskim dosjeima“ već je nekoliko puta prikazana na filmu. Prvi mi na um pada istoimeni film s iz 2003. s Jamesom Spaderom u ulozi Daniela Ellsberga. Upravo nam Daniel Ellsberg otvara i „The Post“. Scene kojima Spielberg otvara film mogle bi prirodno biti preuzete iz bilo kojeg ratnog filma u Vijetnamu, ali takva uvertira je nužna kako bi se pokazao besmisao rata. Baš taj besmisao, o kojem ponešto govori i bivši ministar obrane Robert McNamara u sjajnom dokumentarcu „Magla rata“, motiv je koji dovodi do potrebe za otkrivanjem vojnih i državnih tajni. Kako to kaže sam Ellsberg u svojim memoarima: „Posvećenost američkih političara ubijanju seljaka umjesto priznavanja poraza je zločin kojeg se kao društvo moramo odreći i koji moramo razotkriti.“ Iz te jednostavne rečenice rođen je i ovaj film. Odmah nakon scena rata vidimo Ellsberga (Matthew Rhys) kako uzima povjerljive dokumente. U prirodi demokracije bi trebali biti mehanizmi kontrole vladajućih. „The Post“ opetovano naglašava kako oni podnose račun nama, a ne mi njima.

Slikovni rezultat za the post

Moment se nakon toga pomiče na novinsku redakciju. Međuljudski odnosi u kojima djeluju Kay Graham i Ben Bradlee (Streep i Hanks) daleko su od idealnih. Kay se suočava s seksizmom i podcjenjivanjem jer ju nitko ne doživljava kao legitimnu nasljednicu i vlasnicu novina. Bena brine nedostatak „pravih priča“ i uređivanje novina čini mu se udaljeno od onog što bi htio da „Washington Post“ postane. To donekle podsjeća i na seriju „Newsroom“ i lik Jeffa Danielsa. Njihovo razočaranje u novinarstvo je opipljivo i postaje podloga općoj apatiji društva koje nakon atentata na Kennedyja više ne vjeruje u iluzije. „The Post“ priču podiže na ideološku razinu. Razina na kojoj društvo odabire između cenzure i slobode novinarstva metaporuka je čitavom, prije svega američkom, društvu. Svjetan je Spielberg da živimo u eri „alternativne istine“ u kojoj je podsjećanje na slučaj očuvanja novinarskog integriteta potrebnije nego ikad. Zbog toga je „The Post“ – namjerno ga tako pišem – jedan od aktualnijih filmova zadnjih godina.  Uloge Meryl Streep i i Toma Hanksa svaka za sebe imaju težinu, ali Streep u klimi #MeToo pokreta funkcionira kao žena koja u okruženju muškog seksizma i dominacije pronalazi svoj glas. To čini s osjećajnošću i nijansiranjem koja je svojstvena ovoj velikoj glumici, te je prvi puta nakon „Iron Lady“, usuđujem se reći, s razlogom nominirana za najbolju žensku ulogu. Streep je sigurno jedna od najboljih glumica u filmskoj povijesti, a ove godine ima razloga za optimizam iako je konkurencija u vidu odličnih Frances McDormand i Margot Robbie zaista dobra. Kategorija glavne ženske uloge bit će jedna od najzanimljivijih na ovogodišnjim „Oscarima“ iako se po nominacijama čini da Akademija bezrazložno honorira „Oblik vode“ i u kategorijama u kojima za to apsolutno nema razloga.

Sve će ovo biti tema jednog opširnijeg teksta. Drago mi je da se s „The Post“ Spielberg vratio u formu. Uspio je napraviti film koji nema patetike (za živo čudo) i koji funkcionira i u vremenu radnje i u sadašnjem trenutku.

IMDB

Film je to o kojem se s razlogom priča i koji u svakom slučaju vrijedi pogledati više od jedanput.

Oglasi