ČOVJEK SA ZEMLJE: HOLOCEN” – Nepotreban nastavak odličnog prethodnika

Kad razmišljam o filmovima kojima ne treba nastavak onda mi među prvima na um pada „Čovjek sa Zemlje“ (2007.). To malo filozofsko remek-djelo primjer je sjajnog filma za koji ne treba veliki proračun i specijalni efekti. Promišljanje o antropologiji, religiji i filozofiji odvija se unutar jedne sobe, dijalogom i razmjenom argumenata. „Čovjek sa Zemlje“ je remek-djelo baš zato što je s jako malo napravio neizmjerno puno. Kad je izašao bio je film s kojeg se ne smije skrenuti pogled. Deset godina kasnije, uz pomoć crowd-fundinga dobili smo nastavak. „Čovjek sa Zemlje: Holocen“. Nastavak je to koji zaista nije bio potreban. Sjajna priča o profesoru Johnu Oldmanu koji je daleko stariji nego što se čini prvim je dijelom zaokružena i nikako se ne bih složio s tezom da joj je trebalo osvježavanje. Novi film igra se zamjenama teza. Produbljuje priču o profesoru koji živi duže nego što traje epoha u kojoj se nalazimo, ali i otvara nova pitanja koja zazivaju još nepotrebniji treći dio.

Slikovni rezultat za man from earth holocene

Ako ste voljeli originalni film privući će Vas i nastavak. Profesor iz prvog filma glavni je lik i ovdje, no teško je sakriti da je između dva filma prošlo deset godina i da je primjetno ostario. Kako bi film zadržao relevantnost to je valjalo objasniti. Tu se krije najvažniji razlog zašto novi film ne funkcionira. Profesor John Oldman sad je postao John Young, a sporedni glumci njegove priče u nastavku nisu ostarjeli fakultetski profesori, već studenti kojima predaje. To po prirodi stvari znači da ni razmjena argumenata ne može biti na razini na kojoj je bila u prvom filmu. Klinci „tajnu“ omiljenog profesora otkrivaju usput, tek naznačavajući korištenje modernih tehnologija koje u prvom dijelu još nije zaživjelo kao danas. Njihov put od sumnje do saznanja trivijalan je i prelagan. Za razliku od prvog filma koji se gotovo u cijelosti odvija u jednoj prostoriji ovdje se izmjenjuju interijer i eksterijer, a sam profesor više nije ni izbliza uvjerljiv (i zanimljiv) kao u originalu. Zapravo, sve izrečeno djeluje kao osvježavanje rečenog u prvom dijelu igrama riječi, svojevrsna reciklaža rečenog, nego kao nešto što budi intrigu i uzbuđenje. Bez obzira na to, prva se polovica filma da pratiti jer si postavljamo pitanje koliko će trebati klincima da otkriju ono što mi već – iz prvog filma – znamo.

Slikovni rezultat za man from earth holocene

David Lee Smith ovdje je ponovio ulogu profesora većeg od života, ali njegova je uloga svedena na sitne prepirke i skrivanja, jednako kao i gubitak nekakve moralne superpozicije koju je stekao u prvom filmu. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, after-credits scena dovodi tu poziciju do daljnje degradacije pa si, opravdano, postavljamo pitanje je li čitav ovaj drugi film zapravo jedna loša šala i razvodnjavanje fenomenalnog prethodnika? Opravdano je također postaviti pitanje i trebamo li ga promatrati u tom kontekstu? Nije li možda bolje ostaviti prvi film da ostane jedan od onih bisera kojima ćemo se uvijek vraćati bez da ga kontaminiramo zbrda-zdola složenim nastavkom. Redatelj Richard Schenkman uz pomoć scenarista Emersona Brixbyja imao je nekoliko dobrih ideja. Zamjena staro za mlado nije trebala ispasti kao loša teen serija, a fascinacija studentice profesorom mogla je biti izvedena s više stila. Dinamika otkrivanja misterije mogla je biti inteligentnija, bez očitog podcijenjivanja nove generacije. Film je, bez sumnje, imao potencijal koji su prepoznali i oni koji su pomogli njegovu realizaciju. Sve to, međutim, pada u vodu u završnom obratu u kojem vidimo nekolicinu likova iz prvog dijela. Lik „čovjeka sa Zemlje“ stari zajedno s epohom na odlasku. Sa starenjem gubi privlačnost i šarm. To se istodobno može reći i za lik i za nastavak filma.

Za prethodnika, međutim, to ne vrijedi. Po mom mišljenju daleko bi pametnije bilo još jednom pogledati original nego ovaj nepotreban i nekoherentan nastavak.

IMDB

Oglasi