Kako nas “COCO” sjeća na one kojih više nema?

Smrti se može pristupiti na različite načine, ali govoreći o smrti govorimo o temi koja fascinira otkad postoji čovječanstvo. Mogli bismo reći kako kulture možemo proučavati prema mitovima i legendama o smrti. Odnos prema smrti nije jednoznačan pa tako imamo prelijep japanski film „Odlasci“ u kojem se smrti pristupa kao lijepom ritualu gdje je oproštaj vizualna poezija poštovanja prema pokojniku. Ovogodišnji dobitnik „Oscara“ za najbolji animirani film, „Coco“, prikazuje nam smrt na meksički način gdje je sjećanje na pokojnika razlog za veselje. Djeca su ogledala svojih predaka ili – što bi rekao Gaiman – što više starim u ogledalu više sličim roditeljima. „Coco“ je crtić koji pokazuje kako se uz sjećanje možemo osjećati dobro. Povezanost djevojčice i oca prikazana je kroz poeziju, ples i pjesmu. Sjećanje se možda starenjem gubi, no trenuci ostaju utisnuti. Obično filmovi u kojima su emocije zabranjene predstavljaju distopiju ili SF. Rijetko kad je taj motiv prisutan u animiranom filmu. „Coco“ ovdje posuđuje taj motiv i dječaka kojem je zabranjena glazba prebacuje na glavni trg za Dan Mrtvih. On želi svirati, a glazbu koju mu obitelj zabranjuje nemoguće je utišati. Sjećanje na pokojnike, na dan kad prema meksičkom vjerovanju dolaze u svijet živih, odgovorit će na pitanje zašto je tako i može li se nametnuta zabrana preokrenuti.

Disney i Pixar već su godinama sinonim za nagrađivanu animaciju. Dva se svijeta preklapaju, boje dominiraju pričom, a fantastična glazba tjera nas da u toku gledanja poželimo pjevati i plesati. Film je vizualno putovanje kroz emocije i njihove ekstreme, suočavanje s predrasudama i lažima. S jedne strane „Coco“ govori o odrastanju, a s druge o praštanju. Takvi filmovi funkcioniraju kroz animaciju jer bi kao igrani film zvučali patetično, prenaglašeno. Ovdje se vidi meksička tradicija koja spaja pogansko i kršćansko. Spravlja se hrana, pripravlja se oltar sa slikama dragih pokojnika i prepričavaju se priče koje na njih podsjećaju. Isto tako, „Coco“ je iskorišten kao poligon za zafrkanciju s nekim poznatim meksičkim ličnostima, tako se u filmu referirana Fridu Kahlo, a u maloj kameo ulozi pojavljuje se i Edward James Olmos kojeg će se sjetiti ljubitelji SF serije „Battlestar Galactica“.

Miguel (Anthony Gonzales), dječak u svijetu mrtvih, postavljen je u poziciju klasičnog junaka bajki. Njegova je misija pronaći nekoga tko ga može vratiti u svijet živih. U toj potrazi pronaći će i odgovor na pitanje zašto njegova obitelj ne podnosi glazbu. Kako to obično biva u takvim pričama, pogotovo s onima koje imaju bajkovitu strukturu, razlog koji nam je serviran na početku ne odgovara istini. Tijekom potrage junak će sresti najrazličitije likove, a među njima se posebno ističe Hector (Gael Garcia Bernal), vagabundo bez obitelji. Iako sam već negdje na polovici filma predvidio konačni rasplet to nije škodilo doživljaju. Pjesma „Un Poco Loco“, koju Miguel i Hector izvode u duetu ostala mi je u glavi sljedeći dan. Bit će da smo svi mi pomalo ludi i volimo priče koje nas sjećaju na drage ljude. Tu „Coco“ postaje više od običnog animiranog filma. Odnos prema smrti u meksičkoj tradiciji različit je od europskog, a blještavilo i ljepota Dana Mrtvih možda i jest naslijeđeno od astečkih vremena, ali predstavlja predodžbu života poslije smrti u koju je lijepo vjerovati.

Jer, ima nešto u onome da ti oni kojih nema najviše fale kod lijepih stvari u životu. „Coco“ je film koji pokazuje jedan od najljepših načina kako se nositi s tim. Pozitivan osjećaj nakon odjavne špice ostaje još dugo.