Gnjev na svijet oko sebe. Gnjev na sustav koji ne radi svoj posao. Osjećaj krivnje. Sve su to teme koje se pojavljuju u „Tri plakata izvan grada“. Film koji je trebao osvojiti Oscara za najbolji film, ali i film koji je gnjev i ogorčenje stavio u službu tolerancije na suptilan, nepretenciozan način. Možda će u toku gledanja likovi u ovom odličnom filmu djelovati poput karikatura, možda nećete imati razumijevanja za njihove postupke, ali u „Tri plakata izvan grada“ krije se više od običnog filma. Tu je lajtmotiv gnjeva stalan, mržnja postojana, a priznavanje pogrešaka katarzično. Mala mjesta imaju priče. Mala mjesta imaju pretpostavke. Priče i pretpostavke, međutim, mogu biti krive. Gledatelj je u „Tri plakata izvan grada“ uvučen u mentalitet. Pretpostavlja i misli da zna. Tek na kraju shvati da je u krivu. Ako odabereš liniju manjeg otpora život će ti opaliti pljusku. Nije to neka mudrost, ali se dobro podsjetiti s vremena na vrijeme.
Teško mi je reći što je bolje u ovom filmu. Jesu li to izvanredni Frances McDormand i Sam Rockwell ili je to priča na kakvu nismo navikli? Filmovi, oni koji se pamte nakon što prođe neko vrijeme, uglavnom se pamte zbog komunikacije s publikom. „Tri plakata izvan grada“ prostor komunikacije ostavlja otvorenim. Žena koja je na brutalan način izgubila kćer želi riješiti ubojstvo. Plakati su sredstvo koje priječi guranje neugodnosti pod tepih. Kad postavi plakate Mildred želi isprovocirati reakciju. Da sam zločestiji, rekao bih da se želi gurnuti u centar pažnje. Nitko ne voli kad se u njega upire prstom. Građani malog mjesta ne vole biti temom lokalnih vijesti, a to što ubojstvo nije riješeno nije njihov problem. Čak bih rekao da imaju stav koji će reći: „ni prvo ni zadnje, zašto nas gnjaviš?“
Zanimljivo je, međutim, primijetiti kako osjećaj krivnje ne pripada samo majci. Šerif Willoughby (Woody Harrelson) također je pritisnut neriješenim slučajem iako je svjestan kako su i takvi slučajevi u prirodi policijskog posla. Odnos između Mildred i šerifa jedan od najzabavnijih dijelova filma zato što se čini da je upravo tu došlo do prekretnice u ponašanju. U internoj šali koja se odvija između njih nametnut nam je ključni trenutak. On je jedan od prozvanih na velikom plakatu izvan grada, cijelo mjesto pretpostavlja da se njih dvoje ne slažu, a ustvari su – pokazat će se – prilično slični. Da ne kvarim radnju dodat ću samo kako je upravo Willoughby taj kojem plakati najmanje smetaju pa u jednom od bizarnijih preokreta čak i pomaže da ostanu postavljeni. Druga nit radnje koja se ne smije zanemariti je i Dixon, policajac kojeg glumi odlični Rockwell. Dixon je ograničen okolinom, njegova shvaćanja pokazuju nemogućnost sagledavanja šire slike, ali kroz taj lik vidimo da se sve može promijeniti. Kad dotakne dno i kad ga i gledatelj zamrzi jer je zlostavljač i rasist istovremeno, Dixon pokazuje da je sposoban za empatiju. U jednom od najboljih momenata u filmovima posljednjih godina Mildred se pretvara u ono što mrzi, a Dixon pokazuje empatiju. Motiv vatre ih zbližava pa se na trenutak čini kao da spaljuju sve ono što ih vuče prema dnu.
„Tri plakata izvan grada“ odlično koriste simboliku. Angela Hayes je silovana i ubijena, njeno ubojstvo nije riješeno. Ubojica je spalio tijelo. Vatra u nastavku predstavlja prekretnicu. Dixon i Mildred u vatri pronalaze rješenje za komplekse. Šerif je tu kao neka vrsta mentora, čovjek koji zna da ne možeš cijeli život mrziti i kriviti druge za neuspjeh. „Tri plakata izvan grada“ ga ne štede. Dobri ljudi ne prolaze dobro, ali poruka koju Willoughby prenosi došla je tamo kamo treba doći.
Sustav možda ne čini svoje, možda krivci ne budu kažnjeni, ali život mora ići dalje. Osveta, koliko god se opravdanom činila, ne može biti smisao života. Priče i pretpostavke vode do predrasuda. One te, pak, čine disfunkcionalnim. Tek suočavanje s ogorčenošću, kompleksima i gnjevom daje nam šansu za nadu. U ovom odličnom filmu Martina McDonagha ostavljen nam je izbor oko toga što napraviti s njom:
Hoćemo li nastaviti dalje ili se vrtiti u krug?