Uskoro nam dolaze Zimske olimpijske igre. Iako percepcija Igara nije ni približna onom nestrpljenju kad su se Janica i Ivica spuštali padinama, nekoliko filmova u ovogodišnjoj oskarovskoj ponudi može poslužiti kao dobar uvod u nadolazeći spektakl. „Ja, Tonya“ nastavlja seriju ekranizacija događaja koji su obilježili devedesete. Klizanje je jedan od najpraćenijih sportova u povijesti Igara, ali rijetko je što izazvalo toliko tinte kao slučaj Tonye Harding i Nancy Kerrigan. Događaji oko slučaja u ovom su filmu prikazani uz dozu karikature što povremeno prelazi u kič, no to nije loše. Takva je, mogli bismo to reći, bila i sama Tonya. Percepcija klizačice koja je mogla puno više od onoga što je na kraju ostvarila mijenjala se kroz godine i o slučaju Harding/Kerrigan svatko je imao svoje mišljenje. Dovoljno je vremena prošlo da vidimo život Tonye Harding i iz rakursa klizačice koja je ostala mrlja na klizačkom sportu. Film „Ja, Tonya“ otkriva nam zašto je klizanje jedan od najzanimljivijih i najzahtjevnijih sportova na Igrama, ali i zašto je Tonya Harding ipak više od klizačice koja je nanijela neopisivu štetu kako sportu, tako i duhu olimpizma općenito. Film nije iskupljenje Tonye Harding. Mogli bismo reći kako priča šalje poruku da život uvijek ide dalje, usprkos svim greškama koje smo kadri počiniti.
Iako je nastupila na OI u Albertvilleu 1992. i u Lilehammeru 1994. Harding je ostala zapamćena po dvije stvari. Prva je američka klizačica koja je uspješno izvela trostruki aksl i po napadu na Nancy Kerrigan. Sve ono između kao da je nevažno, sve je palo u vodu. Devedesete su aktualne kao desetljeće kojeg se prisjećamo „filmovima (i serijama) po istinitim pričama“. Nekoliko je događaja već ugledalo svoje TV adaptacije u zadnjih godinu i pol, a prvi na um padaju „Američka Krimi Priča: Narod protiv O.J. Simpsona“, „AKP: Ubojstvo Versacea“, „Lov na čovjeka: Unabomber“. Filmovi nisu toliko uspješni u hvatanju onoga što obično nazivamo „kolektivnom svijesti“ pa se donekle može istaknuti samo pokušaj biografskog filma o princezi Diani za koji bi bilo bolje da nije snimljen. Slučaj Harding/Kerrigan dobio je svoj sudski epilog, ali u kolektivnoj svijesti je ostao zabilježen kao primjer svega onoga što sport i olimpizam ne bi trebali biti. Pristup koji odabire redatelj Craig Gillespie Harding ne amnestira, nego njen život prikazuje kao kombinaciju sirovog talenta, loše sreće i nesnalaženja u moru ljudi koji žele utjecaj na nju pokazuje se ispravnim jer uspijeva pobuditi empatiju prema njoj bez da umanjuje napad na Kerrigan. Film snažnog autobiografskog naslova „Ja, Tonya“ sugerira da ćemo čuti njenu priču. Kroz film osjećao sam se kao da u pozadini čujem skrivenu poruku: „Mislili ste da znate sve o meni, e pa sad ću vam pokazati da nemate pojma“.
Neotesanost Tonye Harding objašnjena je kroz njenu majku koja u najranijem djetinjstvu u naoko bezazlenom dječjem konfliktu savjetuje svojoj kćeri da ga riješi tako da suparnici „pljune u mlijeko“. Kompleks zbog različitosti njenih uvjeta treninga i porijekla postaje trajni motiv, a njegovo nadvladavanje za Harding postaje kako način dokazivanja poremećenoj majci, tako i konačni bijeg od bespersperspektivnosti američkog društva na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. To je doba rađanja grungea, doba „Slackera“ i Generacije X. Glas „izgubljene generacije“ koja za razliku od onih prije nije imala realizaciju u kontekstu Hladnog rata dovodi i Harding u poziciju u kojoj realizacija njenog identiteta ne može biti opozicija prema klizačicama iz „istočnog bloka“ (jer ne postoji) pa ga ona zbog različitih utjecaja pretvara u otpor normama i autoritetima. Ta transformacija koja se odvija usporedno s transformacijom na razini američkog društva fantastično je uhvaćena u glumačkoj izvedbi Margot Robbie. Djevojčica koja je prisiljena ostati na ledu iz inata prema majci transferira taj inat na suce, a onda i na cijelu klizačku organizaciju. Nažalost, sredstvo za ostvarivanje tog inata bit će (jer život piše klišeje) prvi čovjek koji je na nju obratio pažnju – Jeff Gillooly (Sebastian Stan). Mehanika odnosa Gillooly-Harding nijansirana je kroz ekspresije i reakcije Robbie-Stan. Moglo bi se čak reći da oni postaju središnji odnos filma u čemu se – donekle – krije i iznenađenje za gledatelja. Ako ste očekivali da će odnos Harding/Kerrigan kao i njihovo rivalstvo biti središnja tema filma prevarili ste se. Scenarist Steven Rogers nema tako plitke ambicije. Pravilnom odlukom u kojoj je priča Tonye Harding stavljena u škare utjecaja muža i majke (sjajno karikaturalna Allison Janney) ostavljen je prostor za suosjećanje. Suosjećanje koje je u ovoj priči bitno jer je, bez ikakve sumnje, upravo Harding u cijelom slučaju najviše izgubila.
Pohvaliti treba i način pripovijedanja koji ni u jednom trenutku ne daje prednost patetici. Potpuno neočekivano, „Ja Tonya“ više odlazi u smjeru crne komedije nego što je sportska drama. Upravo ga to čini posebnim. Lik Shawna (Paul Walter Hauser) izgledao bi kao lik iz „Top liste nadrealiste“ ili „Monthy Pythona“ da ne znam da je riječ o istinitoj priči. Zapravo, kad razmislim o tome, napad na Kerrigan ne može biti središnja tema nijednog ozbiljnog filma naprosto zato što je izveden toliko neprofesionalno i traljavo da ti zaista dođe žao i Kerrigan i Harding istodobno. Prve zato što je nastradala, a druge zato što joj je uskraćena mogućnost da na najvišoj razini izvede „labuđi pjev“ koji bi označio ostvarenje onog toliko spominjanog američkog sna koji joj – s obzirom na porijeklo – stalno izmiče. Upravo priča koja govori o „poruci koja se želi poslati“, o „percepciji klizačica nakon Tonye Harding“ sjajna je paradigma i današnjeg svijeta u kojem je sasvim legitimna rasprava je li dijete obuklo Benetton ili je „lidlić“ i treba li ga drugačije pecipirati zbog toga što nosi. Tu je „Ja, Tonya“ itekako aktualan film. Licemjerje i kič nisu imanentni samo klizanju nego i društvu općenito. Što je tu Harding, napadač ili žrtva? Film, iako ju ne opravdava, na to pitanje daje nedvosmislen odgovor.
Za kraj, sport kojim se bavila nakon klizanja njegova je sušta suprotnost. Narator kaže kako je cijeli život primala metaforičke udarce pa je sad, napokon, odlučila metaforu zamijeniti stvarnošću. Neki su kompleksi ostali. Harding želi da se istakne kako je dobra majka svojoj djeci. Na kraju je, kako ispada, to jedino što je ostalo bitno. U tom svakodnevnom uspjehu pobijedila je sve svoje nedostatke i shvatila da ponekad jednostavno nemaš sreće. Ona je istodobno i jedna od najboljih klizačica u povijesti, osoba koja je promijenila percepciju tog sporta, ali i osoba kojoj je do kraja života zabranjeno obnašati bilo kakav posao koji se tiče klizanja. Ona je istodobno i osoba koja je odlučila ignorirati stupidnost i agresivnost ljudi oko sebe čak i kad je – to također film nedvojbeno pokazuje – bila svjesna da bi se moglo dogoditi nešto loše. Ponekad, ne činiš stvari iz zlobe nego zato što ne znaš drugačije. To te, međutim, ne opravdava. Svejedno moraš platiti cijenu svojih grešaka. Prije Zimskih olimpijskih igara priču Tonye Harding možemo shvatiti na dva načina:
Ona je utjelovila sve ono što duh olimpizma nije i ne bi smio biti.
Ona je otkrila kič i licemjerje njegovog sustava vrijednosti.
Na gledatelju je da procijeni u koju verziju želi vjerovati. Snaga ovog filma je što nam ostavlja prostor za razmišljanje, ali i mogućnost izbora. Uz sve to, danas je malo filmova koji ovu priču ispričali bez patetike. Pogotovo ako su u trci za „Oscara“.
Ekranizacija 
1 Comments