Nakon pogledanog najnovijeg Spidermana, ovo pitanje je na neki način odgovoreno. U relativno smo kratkom roku vidjeli dvije različite verzije lika i o svakoj od njih bi se dalo raspravljati. Sony s tim kultnim junakom očito nije znao što bi pa je s odobravanjem svekolikog stripovskog puka dočekano primanje Spideyja pod Marvelovo okrilje. Najnoviji film daje nam drugačijeg Spidermana, a Tom Holland kao Peter Parker konačno vraća priči onu dječju zaigranost koja je u prethodne dvije inkarnacije toliko nedostajala. Također, suradnja Sonyja i Marvela profitirala je od naučenog pravila prema kojem je film o superjunacima onoliko dobar koliko je dobar njegov antagonist. Odabir Michaela Keatona za tu ulogu postao je kulturna referenca sam po sebi.
Category Archive: Filmovi
Što nas čini ljudima? Pitanje koje se proteže kroz znanstveno fantastične sadržaje kao zanimljiva okosnica mnogih kultnih knjiga, serija i filmova: Pitanje na koje nastojimo odgovoriti još od Date u “Zvjezdanim stazama”, “Čarobnjaka iz Oza”, “Blade Runnera” ili do Davida iz “Prometeja”. Što nas čini ljudima?
Postoji scena, na početku filma, u kojoj ikonografski dječačić u žutoj kišnoj kabanici stoji nagnut nad kanalizacijski otvor, a sve to promatra starija, sijeda gospođa sa svog trijema. U nekoliko upečatljivih kadrova od dječačića ostane samo krvava mrlja na kiši, a ta ista starija, sijeda gospođa samo slegne ramenima i uđe u kuću. Što se u međuvremenu dogodilo nije vidjela, a i da jest vjerojatno ju ne bi previše zanimalo.
„Dunkirk“ po mnogo čemu nije klasičan ratni ep iako je priča koja se nalazi u pozadini filma svakako takva. Upravo je odluka da od filma ne radi klasičan ep Nolanu otvorila mogućnosti da pokaže kako je moguće napraviti ratni film dodirivanjem različitih priča o kojima ne znamo previše. Te se različite priče, naravno, dodiruju u Dunkirku, mjestu koje je, bez pretjerivanja, spasilo savezničke snage nakon nacističkog osvajanja Francuske.
U jednom od ključnih trenutaka Millarova stripa „Old man Logan“ iz 2008. glavni lik izgovara rečenicu: „Moje ime nije Logan, ja sam Wolverine“. James Mangold je, u okvirima autorskih prava i kreativnosti, uzeo taj lik ostarjelog Logana i njime napravio zaokret. „Logan“ je najbolji od dosadašnjih filmova o čovjeku s kandžama od ademantija, ali i film koji uzima poznate trope, okreće ih naglavačke i – ukratko – pokazuje kako bi filmovi o superjunacima trebali izgledati kad su napravljeni kako treba.
Svijet je možda okrutan i možda te tjera da za pogrešku grubo platiš, ali zatvor je okrutniji. Ne smiješ dati da te guraju, ne smiješ dati da te sruše. Ako pokažeš da si slab, nema nazad. Jacob je prelomio. Poštovat će „Zakon jačeg“ bez obzira kamo ga to odvelo, bez obzira u što će ga pretvoriti.
Svaki novi film Mela Gibsona neizbježno će izazvati kontroverze. Nakon „Hrabrog srca“, „Pasije“ i „Apocalypta“ Gibson se je pozicionirao kao jedan od najznačajnijih redatelja suvremenog filma, ali njegovu poziciju velikana sedme umjetnosti u pitanje su doveli nagla narav, antisemitizam i vjerski ekstremizam. Slijedom toga, kritike na „Greben spašenih“ treba uzeti sa zrnom soli. S jedne strane zato što teme koje nekritički predstavljaju religiju ne pripadaju dominantnoj struji, a s druge zato što SAD više nema istu percepciju u svijetu kakvu su imale tijekom ili netom nakon Hladnog rata.
Kad Susan Morrow dobije poštom još neobjavljeni roman „Noćne životinje“ zapitat će se jesu li njeni odabiri ispravni i jesu li neke stvari mogle biti drugačije. Ukratko, kad Susan otvori roman „Noćne životinje“ doživjet će krizu koju neće svesti samo na identitet. Film Toma Forda puno je dublji od „krize srednjih godina“. „Noćne životinje“ su, kao i „Noćne kronike“, film o lešinarima. No, ovdje su oni daleko suptilniji. Usporedba se nameće sama od sebe. Ovo je film koji nose Amy Adams i Jake Gyllenhaal i koji, dok se igra s tri paralelne radnje, traži aktivno sudjelovanje gledatelja.
Suradnja Ante Tomića i Rajka Grlića poznata je domaćim filmoljupcima još od „Karaule“. U najnovijem filmu, ambicioznog naslova „Ustav Republike Hrvatske“, Grlić i Tomić se poigravaju konvencijama i predrasudama dok istodobno naglašavaju vrijednosti koje su sadržane u Ustavu, a koje je, ako gledamo kroz ogledalo mržnje, lako zaboraviti.
Kad promislim o tome da je Wonder Woman kao lik stvorio psiholog u Drugom svjetskom ratu, puno mi toga postaje jasno u vezi filma kojeg sam pogledao. William Moulton Marston stvorio je preteču poligrafa, a poznata je i njegova rečenica kako „ćemo za 150 godina živjeti u svijetu dominantnog matrijarhata“. Wonder Woman je bila njegov odgovor na taj pretpostavljeni proces, a s vremenom i prepoznavanje svijeta u kojem su, zbog odlaska muškaraca u Drugi svjetski rat, žene preuzimale vodeću ulogu obavljajući one poslove koji su dotad nosili „mušku“ etiketu. Čak se i prvi broj stripa podudarao sa ulaskom SAD-a u rat (prosinac, 1941.). Odrednice lika koje je definirao Marston preživjele su do danas.
“Izgubljeni grad Z” možemo gledati isključivo kao film iako je možda zabavniji kao posveta fanatizmu i opsesiji. Percy, glavni lik ovog, po svemu ambicioznog filma, pokazuje odlike čovjeka koji je do te mjere posvećen otkrivanju nepoznatog, izgubljenog grada da se u slučaju neostvarivanja te ambicije čitav život smatra – promašenim. Na isti, iako drugačiji način, u “Whiplashu” opsesija zamjenjuje realnost života i dovodi do opsesije koju je nemoguće razumjeti ako ju se samo promatra izvana.
