Tko je Bog iz stroja u “EX MACHINI”?

Što nas čini ljudima? Pitanje koje se proteže kroz znanstveno fantastične sadržaje kao zanimljiva okosnica mnogih kultnih knjiga, serija i filmova: Pitanje na koje nastojimo odgovoriti još od Date u “Zvjezdanim stazama”“Čarobnjaka iz Oza”“Blade Runnera” ili do Davida iz “Prometeja”. Što nas čini ljudima? Pitanje je to kojem se pristupalo iz više perspektiva, pa je tako u “Majstorima SF-a”, odlično pokazano kroz Heinleinovu priču “Jerry je bio čovjek”, nedavno smo imali prilike vidjeti sličnu temu u filmu “Ona” i daleko bolju obradu u izvrsnom britanskom “Crnom zrcalu”. Film “Ex Machina” također se bavi tom temom. Odgovor koji nam daje Alex Garland u svom debitantskom filmu (kao režiser) poigrava se s konceptom stvaranja. Stvaranje živog bića, funkcionalne umjetne inteligencije, omiljena je tema SF autora pa je u njoj teško biti originalan. Iako se filmu mogu pronaći zamjerke, Garland je dosegnuo razinu koju većina nedavnih obrada te teme nije uspjela postići (vrlo sličan film “The Machine” iz 2013.) i fenomenalno zaokružio koncept uz nekoliko skrivenih, ali i vrlo uznemirujućih referenci.

“Ex Machina” je film koji nas vrlo neposredno uvodi u priču. Nema puno likova i vrti se oko odnosa čovjeka i umjetne inteligencije. Kad mladi Caleb dobije na lutriji tjedan dana sudjelovanja u naprednom istraživanju s čovjekom koji je osnovao korporaciju “Blue Book” i neprikosnoveni je genije u polju programiranja čini se kako mu se svijet otvara. Caleb je programer koji udovoljava svim stereotipima asocijalnog klinca velikih ambicija i njegov susret s Nathanom, genijem koji odgovara predodžbi Billa Gatesa ili Zuckenberga, otvorit će vrata osjetljivoj granici između ljudskosti i nečega što se u filmu uspoređuje s “Božjim utjecajem”. Kad nadilaziš granicu ljudskosti, kad stvaraš onda postaješ nešto blisko Bogu a to, pretpostavljate, može biti iznimno opasno. Upravo spominjanje Boga u tom kontekstu daje filmu dodatnu draž. Iako ta referenca isprva djeluje kao tipično holivudsko pretjerivanje, Garland u maniri pravog SF autora priču gradi oko te reference ne skrivajući pritom nekoliko jako zanimljivih momenata. Latinska poslovica “Deus ex machina” ili “Bog iz stroja” ovdje dobiva dodatno značenje. Koristila se u epovima kao onaj koji razrješava zapetljanu radnju, kao element koji sve zaplete raspetlja. Onaj koji zna sve odgovore, rekli bismo. Ako imamo to na umu dok gledamo film tad radnja postaje još zanimljivija jer smjer u kojem se Caleb kreće radnju vodi upravo u smjeru odgovora na pitanje: Tko je ustvari taj “bog iz stroja” u cijeloj priči?

Početni odgovor bi svakako bio Nathan. On je genijalac, stvorio je najnapredniji pretraživač na svijetu koji pokriva 94% interneta. On živi izoliran od svijeta na svom imanju koje se prostire unedogled. Ako je Caleb ambiciozni mladi programer s vrlo izraženom ambicijom i moralnim kodom, Nathan je beskrupulozni makjavelist i gad. Zanimljiva je igra riječima, prikrivena Garlandova asocijacija. Blue Book je ime korporacije koju Nathan vodi, ali isto tako ne mogu ne primijetiti očitu referencu na najpopularniju društvenu mrežu. Blue Book = Facebook? Neki čudovišni amalgam Facebooka i Googlea pod kontrolom jednog čovjeka, čovjeka koji ne poznaje skurpule i koji je voljan do unedogled pomicati granice? Zastrašujuće. Je li i nerealno? U jednoj od interensantnijih scena u filmu Nathan i Caleb govore o hakiranju telefona korisnika:

– Da – odgovara Nathan na Calebovo pitanje o moralu – hakirao sam telefone svih proizvođača. Što je najgore, oni su to znali ali nisu smjeli reagirati jer bi onda i sami morali na sud zato što su omogućili nešto takvo.

Ideja kao stvorena za teoretičare zavjere. Ideja koja, kao i svaki dobar uvid u tamnu stranu budućnosti, budi paranoju. Veliki je plus ovog filma što je radnja ostavljena rudimentarnom. Za razliku od filma “Ona” ovdje nema previše preglumljavanja i isforsirane romantike koja su nepotrebno objašnjava bezbroj puta. “Ex Machina” se poigrava vrlo jednostavnom premisom: Može li stroj, bez pripadajućih smicalica, proći Turingov test? Može li zaista dokazati inteligeniciju? Tu se konačno formira trokut najzanimljivijih likova jer u priču ulazi Ava. Ava je umjetna inteligenicija u čiji proces izgradnje film ne ulazi. Dovoljno je što postoji, a pošto je stvorena od čovjeka kakav je Nathan, čini se kako je Caleb idealan za utvrditi je li ona zbilja stroj ili ipak ima “nešto ljudsko”. Glumački se ovdje priča zaokružuje. Vrlo dobrom Domhnallu Gleesonu (“Crno zrcalo”, “Pravi trenutak”) i Oscaru Isaacu (“U glavi Llewyna Davisa”, “Balibo”) pridružuje se i zanimljiva Šveđanka Alicia Vikander (“Ana Karenjina”, Kraljevska afera”, “Sedmi sin”). Trokut glumaca odlično funkcionira i nadoknađuje nedostatak lokacija i eksterijera u filmu. Eksterijer zaokružuje film, a većina se radnje odvije u kompleksu koji je Nathan izgradio kako bi projekt AI ostao u tajnosti. Osim eksterijera koji omeđuje radnju zanimljivo je primijetiti i igranje bojama, poglavito plavom i crvenom. Garland se igra na način sličan Kubrickovom “Isijavanju” i njegove su boje vrlo bitan element radnje. Plava kao da simbolizira hladnoću genijalnosti, dok crvena označava kratke periode slobode. Tako se barem čini kroz većinu filma, ali na kraju sam ipak bio prisiljen zaključiti drugačije. Plava je po svemu sudeći simbiolizirala razum, a crvena strast i opasnost iako u tom trenutku toga nismo bili svjesni.

Također, htio bih se osvrnuti na odabir Domhnalla Gleesona za glavnu ulogu. Gleeson je već glumio u “Pravom trenutku”, SF filmu koji se bavio putovanjem kroz vrijeme, a imao je i zapaženu ulogu u epizodi vrlo sličnoj radnji ovog filma u “Crnom zrcalu”. Na tu epizodu i usporedbu s njom htio bih skrenuti pažnju. U epizodi “Vraćam se odmah” (S02E01) “Crnog zrcala” Gleeson glumi Asha, muža glavne junakinje koji je poginuo u prometnoj nesreći. Nakon pogreba junakinja odlučuje, uz pomoć informatičke tvrtke i njene inovativne tehnologije, rekonstruirati muža preko njegovih mailova i poruka na društvenim mrežama. Sličnost s radnjom “Ex Machine” zapanjuje jer je i Garland očito upoznat s afinitetima odabranih glumaca. Kao što se ovdje postavlja pitanje može li stroj postići ljudskost, tako i u navedenoj epizodi žena mora odgovoriti na pitanje je li rekonstrukcija koju ima pred sobom njen muž i može li ta rekonstrukcija ublažiti bol gubitka voljene osobe. Sve su to vrlo napredni SF koncepti, pa i ova priča izgleda kao da je izašla iz Asimovljeva ili Heinleinova pera.

Alex Garland je na impresivan način zaokružio priču “Ex Machine”. Imajući na umu pitanje postavljeno iznad u tekstu (tko je ustvari taj “Bog iz stroja”?) do kraja smo filma dobili odgovor. Odgovor na ono drugo pitanje (Što nas čini ljudima?) nam se vjerojatno neće svidjeti. Kao i u navedenim pričama “Crnog zrcala” i “Majstora SF-a” na kraju ostaje samo – nagon za preživljavanjem. Sve drugo su ukrasi. “Ex Machina” je zanimljiv i u dosta toga originalan  doprinos toliko puta obrađivanoj temi. Film je to koji budi uznemirenost i navodi na promišljanje. Jedan od zanimljivijih ove godine. S obzirom na nedostatak kvalitetnog SF-a to zaslužuje sve pohvale.

IMDB

 

Oglasi