Nije tajna da je Noomi Rapace odlična glumica. Film u kojem ona glumi čak sedam uloga to potvrđuje. „Tajna broja sedam“ jedan je od intrigantijih SF naslova godine u kojem uz odličnu Rapace svakako treba istaknuti Glen Close. Sedam različitih uloga u istom filmu podsjećaju na izvanrednu Tatianu Maslany u seriji „Orphan Black“, a ono što veže i jednu i drugu temu kritika je modernog načina života i suočavanje s njegovim posljedicama. Svijet u kojem se odvija „Što se dogodilo Monday (Ponedjeljak)“, kako bi glasio doslovni prijevod filma, je distopija u kojoj su prokreacija i nada ograničene resursima koje planet nudi. Ograničenje prokreacije na jedno dijete po obitelji djeluje nehumano, ali ono samo po sebi nije fikcija. Iz teorije evolucije znamo da će čovjek uvijek odabrati opstanak. Način na koji je to izvedeno podsjetit će na SF klasik „Soylent Green“ gdje je opstanak pod kontrolom Vlade, dok je bunt ostavljen pojedincu.
Kad djed unukama da imena po danima u tjednu, shvaća da je to jedini način da prežive. Svaka će izlaziti van isključivo na dan svoga imena. Takav bunt je prilično originalan i traži organizaciju. Svaka od njih mora biti svjesna života ostalih do najsitnijih, pa i brutalnih detalja. Kako čovjek ipak nije programski kod, pitanje je vremena kad će takav način funkcioniranja biti ugrožen. Odgovor na naslovno pitanje „Što se dogodilo Monday?“ ostat će u sjeni izvanrednih karakterizacija svake pojedine sestre, ali i opisa brutalnosti svijeta u kojem žive. Slabost ovog filma vidljiva je u predvidljivosti radnje i konačnog raspleta. Odgovor na naslovno pitanje trebao bi predstavljati misteriju, no to nije slučaj. Noomi Rapace i prikaz beznađa jednog sasvim mogućeg svijeta budućnosti razlozi su zbog kojih treba gledati ovaj film. Rijetko kad ćete moći uživati u tako raznolikim i kvalitetnim ulogama kakve nam je Rapace ovdje pružila.
Bez obzira na sve „Tajna broja sedam“, kako su domišljato to preveli hrvatski distributeri, predstavlja jedan od zanimljivijih SF filmova ove godine. Distopija je žanr koji je često talac apatije, no ovaj film nam ipak ostavlja nadu. Režijskim postupcima redatelja Tommyja Wirkole dobili smo zanimljiv prikaz stvarnosti u kojoj nikako ne bismo mogli živjeti, ali koja nas upozorava kako bismo nešto morali promijeniti.
Planeta će nas uzdržavati onoliko koliko mi nju poštujemo, a manjak tog poštovanja može dovesti do poremećenosti koja će se (kako je ovdje odlično prikazano) najprije pokazati kod onih u poziciji moći. Njihove odluke, makar možda na prvu zvuče korektno, ne moraju biti plemenite. Uostalom, ništa nije snažnije od sposobnosti samozavaravanja. Upravo tu priča „Tajne broja Sedam“ dolazi do izražaja. Sestrinska igra zavaravanja ima jasan motiv – preživljavanje. Prepuštanje da netko donosi odluke umjesto nas i kolektivna apatija koja s tim dolazi puno su opasnije.
Motivi za to su daleko sebičniji, a „Tajna broja Sedam“ nam govori da posljedice mogu biti itekako ozbiljne. Film je to nad kojim se, bez obzira na nedostatke, zamisliš. Pogotovo kad se sjetiš da, u podtekstu, nije toliko važno „Što se dogodilo Monday?“ koliko je važno što se to događa s nama.
Odgovor na to pitanje si, ipak, moramo dati sami.
Ekranizacija 