Danas postoji toliko filmova koji na silu žele biti inteligentni da ponekad ispadaju prepametni za vlastito dobro. Rijetko se dogodi film koji od početka zna što želi biti, a da onda na kraju to i ispadne. Takve filmove nekritički volimo. Identitet, to izgubljeno čedo Hollywooda, nije sasvim nestao. Da je tome tako najbolje nam pokazuje serijal o Johnu Wicku. To su filmovi koji od samog početka znaju što su, ne pretvaraju se i kao plod toga daju nam jasnu strukturu. Stvar je jednostavna, vidjeli smo ju tisuće puta. Osveta, hodajući arsenal oružja, ubijam sve što mi se nađe na putu i pritom uživam. Ne mislim da griješim kad kažem da su ovakvi filmovi rijetki. No, to što predstavljaju endemsku vrstu u politički korektnom i „brooding“ zanatu nikako ne znači da su loši. Naprotiv. Keanu Reeves sasvim solidno obavlja misiju junaka kojem je netko stao na žulj. Namjera je poznata. Za razliku od poslovice, njegova osveta nije hladna. Ona je metodična i kipi. Zato su, u kontekstu političke korektnosti i pseudo-intelekta, filmovi o Johnu Wicku čista, iskrena uživancija. Koliko je to tako najbolje se vidi na početku. Prvi osvetnički pohod počne zato jer mu netko ubije psa. Djeluje isforsirano? Vjerujte, nije. Dugo nisam vidio bolji motiv da netko poubija sve što se kreće.
Iako iz imanja psa proizlazi jedna nit razumijevanja ovih filmova, to nije jedino zbog čega volim Johna Wicka. Unutrašnji kod plaćenih ubojica, specijalaca koji posluju iznad zakona, jedna je od najzabavnijih niti ovog fantastičnog serijala. Ian McShane perfektan je u ulozi koordinatora te mreže. On postavlja kod časti, poznaje sve trikove u knjizi i iz nekog razloga slab je na Wicka iako bi po prirodi stvari trebao biti nepristran. Dok se u prvom dijelu obračunava s ruskom mafijom, drugi dio Wicka vodi u Rim. Tu vidimo da je mreža plaćenih ubojica razgranata po cijelom svijetu, a scenaristi su si očito dali oduška stvarajući serijal koji bi komotno mogao završiti u sredini osamdesetih. Stvar je u tome da su napravili film(ove) koji perfektno funkcionira u 21. stoljeću. Da serijal o Johnu Wicku nije ništa drugo osim toga, bilo bi dovoljno.
Zašto onda volimo taj serijal ako je sve u njemu znano i predvidljivo? Zašto ga volimo iako smo filmova tog tipa pogledali toliko da ih možemo pamtiti po omotima onih presnimljenih kaseta koje su devedesetih kružile videotekama? Možda baš zato. Možda je jedno od objašnjenja u nama samima. Danas, kad živimo u doba fantastike, superheroja i prerastegnutih, dramaturški ambicioznih epova (čast iznimkama) filmovi kao što su ova dva o Johnu Wicku podsjećaju zašto smo zavoljeli filmsku umjetnost. Podsjećaju zašto je, pišući o njima, teško biti objektivan. Istina, pojavit će se svekoliki nadmoćni kritičar koji će ih sa svoje „kule bjelokosne“ odbaciti kao smeće ne vidjevši pritom notornu činjenicu kako smo da bi zavoljeli Tarra, Tarkovskog ili Kurosawu morali proći kroz Ramba, Američkog Nindžu ili Paula Kerseyja. To su filmovi od kojih znamo što očekivati. Oni znaju što su i oni koji ih gledaju znaju ih cijeniti. Sasvim dovoljno.
Opet, ubijanje u njima, čak i kad se odvija kemijskom olovkom, nije besmisleno i samo sebi svrhom. Jest da zapanjuje količina destruktivne kreacije u koreografijama i načinima ubijanja, no oba dijela sage o Johnu Wicku imaju podtekst i priču koja taj film izdiže iz cijelog niza sličnih ostvarenja. Čak i kad igra na tako niske emocije kao u slučaju ubojstva psa. Zato su filmovi o Johnu Wicku jedni od najzabavnijih akcijskih filmova u jako dugo vremena. Zato se s nestrpljenjem čeka i treći nastavak. Jesmo li dobili prvu pravu američku akcijsku franšizu ovog stoljeća? Možda, iako i to ima veze s nostalgijom. Uz nju, da ne zaboravim, i mišlju kako bi oba filma bila puno lošija da glavnu ulogu igra bilo tko osim Keanua.
Dotad, ova su dva filma odlično zagrijavanje za „Punishera“ koji dolazi na Netflix 17.11. Od njih bi, što se identiteta i logike osvete tiče, tvorci serije mogli dosta naučiti.
Ekranizacija 
One Comment