Kathryn Bigelow poznata je po filmovima koji izgledaju kao da su spušteni na razinu sudionika. Bez obzira govorimo li o njenom minimalističkom oskarovcu „Hurt Locker“ ili o nešto raskošnijem „Zero Dark Thirty“, njeni su filmovi obično realni, brutalni i – s obzirom na biranu tematiku – lišeni viška patetike. „Detroit“ nastavlja taj niz. Film o razlikama crnaca i bijelaca u SAD-u šezdesetih tematizira policijsko nasilje i na taj način je s jedne strane tematski nasljednik „Selme“, a s druge strane odgovor na slične događaje posljednjih godina. Bigelow, možda i zato što ga smatra samorazumljivim, drugi moment nije do kraja iskoristila. „Detroit“ je film po istinitoj priči i u više navrata provocira gađenje, no za razliku od drugih filmova slične tematike podcrtava kako sve ima uzrok i posljedicu. U njemu, što je dobrodošlo osvježenje, nisu svi bijelci zlostavljači niti svi crnci cvijeće. Baš zbog toga, što većina patetičnih filmova nije uspjela shvatiti, oni koji jesu zlikovci dolaze do izražaja dok zgaženo „cvijeće“ iskreno žalimo.
Zlostavljanje obično povezujemo s američkim jugom i Detroit sigurno nije prva asocijacija koja pada na pamet kad se spomene brutalnost prema crncima. Degenerika i idiota uvijek ima, a kad im se da moć da kontroliraju druge, onda se granice brišu. Bigelow tvrdi kako je film nastojao što vjernije rekonstruirati dostupne zapise i svjedočenja sudionika. Ljudi koji su se našli uhvaćeni u procijepu između nereda, želja i obveza nastoje preživjeti. No, definicija preživljavanja nije ista za bijelce i crnce. Predrasude tu igraju neku ulogu, ali kako govori jedan od likova „jedino se s crncem komunicira s pištoljem na faci“. S obzirom na događaje u SAD-u u posljednjih godinu dana ne čudi da redateljica nastoji taj problem gurnuti u prvi plan. Dvije su stvari tu važne:
- Ne postoje dvije istine.
- Pravnom se sustavu koji tolerira „Detroit“ treba narugati.
Kad se dogodi zločin, a zaista ne postoji drugi način kako ga nazvati, onda je prirodna reakcija zaslužena kazna. Međutim, u civiliziranim zemljama, nitko ne uzima pravdu u svoje ruke, dok se zanemaruje kako sustav rijetko tuži one koji ga stvaraju. Redateljica kombinira masovne scene nezadovoljstva i nemira s pojedinačnim osjećajem poniženja. Taj odnos masovno/pojedinačno doći će u prvi plan nekoliko puta u tijeku filma. Gnjev koji prelazi u erupciju nezadovoljstva i nekoliko pojedinačnih priča koje se isprepliću u motelu Algiers koji će postati simbol nereda u ljeto 1967. Već nam početak filma, služi kao animirana uvertira u atmosferu koja je, tijekom godina, dovedena do usijanja. Mozaik složen od dominantno bijele policije, siromaštva i nezaposlenosti i neispunjenih očekivanja o „jednakim mogućnostima“ zaziva promjenu koja se, kako se u uvodu i kaže, mora kad-tad dogoditi. Masovni element upoznajemo kroz crtež Jacoba Lawrencea, dok onaj pojedinačni Bigelow pametno ostavlja likovima.
Čovjek s kojim otvaramo i zatvaramo film je Larry Reed (Algee Smith), pjevač koji se u motelu Algiers nađe čudnim spletom okolnosti. Nije slučajno što je upravo on odabran za lika koji otvara i zatvara krug. Njegov put simbolizira odustajanje od snova u sudaru sa realnošću. Bigelow kroz njega neizravno postavlja pitanje: „Koliko je ljudi napustilo svoje snove samo da bi preživjelo?“ Odgovor na to pitanje u „Detroitu“ nećemo dobiti, ali već samo njegovo postavljanje sugerira da SAD prikazan u ovom filmu nipošto nije „zemlja mogućnosti“ u kojoj je moguće ostvarenje onog idealnog i toliko spominjanog američkog sna. Crnci Detroita su se pobunili protiv nejednakosti, no ta „anatomija pobune“ koju u svojoj analizi filma spominje redateljica nije čista. Pobuna znači pljačku i paljenje zgrada, nepoštivanje zakona zemlje koja ne poštuje tebe. Pobunjeci su istodobno, koliko je god to moguće, i huligani i borci za jednakost. Je li ta metoda moralna i dopuštena? Naravno da nije, ali Bigelow se stalno vrti oko pitanja što im preostaje? Kad te legalno izabrana vlast ne želi čuti, ostaju ti samo huliganske metode otpora.
Njihov antipod je Melvin Dimuskes (John Boyega). Crnac koji nastoji održati moralnost i ispravan put u gradu koji na sve strane gori i u kojem moralnost uopće ne postoji ni s jedne ni s druge strane. Dimuskes je moralno najuspravniji lik filma, njegovi postupci su uvijek ispravni i nikad ne dolaze u pitanje. No, takvi uspijevaju samo u bajkama. On je, svim svojim vrlinama usprkos, i dalje crnac. To znači da i njegov glas pripada tisućama „utišanih“ i ignoriranih glasova kojem se zlo na kraju može samo nasmijati u lice. Takvi uspijevaju u bajkama, u gradu kao što je Detroit konca šezdesetih, s jedne i s druge strane izgledaju kao smiješno i parodično. Bigelow, naravno, koristi priliku da ovaj film poveže s nedavnim oslobađanjem policajca u slučaju Michaela Browna u Fergusonu, Missouri. Pitanje je li se išta promijenilo nameće se samo od sebe. Od incidenta u motelu Algiers prošlo je 50 godina. Pola stoljeća u kojem se nismo promijenili? Ta konstatacija, priznat ćete, zvuči zastrašujuće.
„Detroit“ je snimljen poludokumentaristički, a to oslanjanje na realizam nije čudno kad se uzme u obzir da je fotografiju radio Barry Ackroyd, čovjek koji je poznat po suradnji s Kenom Loachem, osobom koja njeguje sličan pristup vizualnoj naraciji. Sve to skupa od „Detroita“ čini zanimljiv i dinamičan film koji je povremeno izrazito mučan za gledanje. Bigelow je ponovno uspjela obraditi zahtjevnu i tešku temu bez viška patetike. Svakako bih preporučio pogledati ovaj film u kontekstu aktualnog američkog trenutka, ali i analize stanja građanskih prava nekad i danas.
Čisto filmski gledano, riječ je o zanatski i tehnički dobrom filmu za koji (ipak) treba imati želudac.
Ekranizacija 