DOLAZAK” – Znamo li komunicirati?

„Dolazak“ je jedan od najboljih SF filmova zadnjih godina. Film je to koji je izazvao podijeljene kritike i koji treba pogledati nekoliko puta. No, „Dolazak“ kreće od nekoliko zanimljivih pretpostavki na koje treba skrenuti pozornost. Prva od njih je svakako determinizam, a druga – važnija – je potreba ljudske vrste za komunikacijom. „Dolazak“ postavlja pitanje što je za nas komunikacija i, još eksplicitnije: što podrazumijevamo kad koristimo društvene mreže i internet portale?

Takva interpretacija postaje logična kad pogledamo scenu u kojoj Louise Banks saznaje da su vanzemaljci došli na Zemlju. Scena je to koja daleko više otkriva o samoj namjeri filma nego što se može učiniti na prvi pogled. Banks se nalazi u predavaonici, nastojeći studentima približiti naprednu lingvistiku i važnost jezika u komunikaciji, kad joj studenti skrenu pozornost da se vani događa nešto neobično i zatraže da upali TV. Na ekranu zatim vidimo dolazak vanzemaljaca na nekoliko lokacija diljem planeta. Ta scena je važna iz nekoliko razloga. Prvi, jer pokazuje otuđenost profesorice Banks od društvenih mreža i modernih tehnologija (što je posebno zanimljivo s obzirom da je specijalizirala jezik i komunikaciju) i drugi, jer su njeni studenti postali svjesni trenutka kroz korištenje Facebooka, Twittera i sličnih alata. Zaokret je ostvaren. Komunikaciju s vanzemaljcima ne možemo ostvariti putem društvenih mreža i zato moramo redefinirati njeno značenje.

Naravno, to je samo jedan aspekt ovog odličnog filma. Radnja zasnovana na kratkoj priči Teda Chianga postaje oruđe u rukama Denisa Villeneuvea, redatelja kojeg su genijalni naslovi kao „Naša majka“ „Zatočene“ postavile u red najznačajnijih u 21. stoljeću. Ako dosad niste čuli za ovog francusko-kanadskog genijalca vjerojatno ćete se s njim upoznati kroz novog „Blade Runnera“. Nakon „Dolaska“ na internetskim se forumima ponavlja pitanje pretendira li Villeneuve na ulogu „novog Ridleyja Scotta“, no to mi se čini nepošteno i pretjerano jer on ipak ima specifičan i unikatan filmski izričaj koji se baš i ne da usporediti s bilo kim.

To, naravno, ne znači da Villeneuve skriva svoje uzore. Naprotiv, u „Dolasku“ ih se da iščitati nekoliko, a među njima je svakako i spomenuti Scott. „Dolazak“ možemo gledati kao svojevrsnu predigru nastavku „Blade Runnera“, a Villeneuve je ovdje uspio u središte postaviti premisu koja je osnova dobre znanstvene fanstastike: što nas čini ljudima? Perspektive odgovora na to pitanje se, naravno, mijenjaju, no ovdje je dolazak vanzemaljaca iskorišten tako da odgovara na pitanja o nama, a ne o prirodi njihova boravka na Zemlji. Ovo nije ni prvi ni jedini takav pokušaj u filmskom/televizijskom svijetu (pada mi na pamet druga epizoda serije „Gospodari SF-a“), no svakako je jedan od ambicioznijih. Nećete pogriješiti ni ako kažete da Vas postavka priče podsjeća na Spielberga, no „Dolazak“ se u dva važna detalja značajno razlikuje od Spielbergovih filmova. Jedan od tih  detalja je fotografija Bradforda Younga koja nam cijeli film donosi u mješavini plavog i sivog zbog čega se tijekom filma  pojačava tjeskoban osjećaj koji kulminira kako se radnja bliži kraju. Zamijetit ćete da se paleta boja mijenja u scenama koje prikazuju radnju u vremenu u kojem su s nama vanzemaljci i u scenama u kojima se radnja odvija drugdje.

Tu moram biti oprezan kako ne bih pokvario užitak gledanja onima koji film nisu vidjeli, no moram napomenuti kako je „Dolazak“ film u kojem je vrijeme isprekidano i radnju možemo promatrati u „realnom“ i u „nadrealnom“ vremenu. Radnja u „realnom“ vremenu je ona koja prati dolazak vanzemaljaca i način ophođenja s njima, a radnja u „nadrealnom“ vremenu je ona u kojoj vanzemaljci nisu među nama. Te se dvije osi kroz film međusobno podupiru da bi u izvanrednom raspletu shvatili njihovu povezanost kao odgovor na misteriju koja se provlači kroz film.

Slikovni rezultat za arrival movie

Metodičnost kojom je Amy Adams prikazala Louise Banks samo potvrđuje da je ona stvarno evoluirala od nekih svojih ranijih uloga, te da je u 2016. (ako dodamo „Dolasku“ i „Noćne životinje“) ostvarila neke od najboljih uloga u karijeri. Problem koji imam s određenim aspektima filma da se primijetiti u još nekim recentnim SF ostvarenjima (čitaj „Gravitacija“) pa je tako i „Dolazak“ upao u zamku amerocentričnosti prema kojoj su Amerikanci od svih dijelova planeta na koji su vanzemaljci sletjeli jedini sposobni ostvariti adekvatnu komunikaciju (što je objašnjivo ekspertizom glavnih likova), dok su Kinezi i Rusi ti koji suradnju i komunikaciju opstruiraju i dovode svijet na rub uništenja i/ili svjetskog rata. Od Villeneuvea, s obzirom na njegovo porijeklo, to ipak nije bilo za očekivati, te se taj zaokret prema „posebnosti SAD-a na uštrb ostatka svijeta“ može svrstati kao jedina zbilja važna mana filma.

Ono što izdiže „Dolazak“ iznad „Gravitacije“ i sličnih ostvarenja kod kojih je to daleko ozbiljniji problem, manjak je patetike u drugim područjima. Scene koje su mogle ispasti patetično i nedovoljno jasno su uklopljene u priču, a pogotovo je bilo sjajno vidjeti scene u kojima dr. Banks nastoji shvatiti princip funkcioniranja zaštitnog odijela gdje je jasno da vidimo lik koji je bačen toliko izvan uobičajenog područja djelovanja da se zbilja ne osjeća ugodno. U tom smislu možemo reći kako ja Amy Adams izdigla lik profesorice lingvistike do razine SF heroine što je, zauzvrat, izdiglo i film. Naime, gledajući film shvatio sam da mi je izuzetno drago što napetost i uzbuđenje koje film stvara nije fizičke, nego intelektualne prirode. Osjećao sam se poput malog djeteta dok je Banks nastojala dešifrirati jezik vanzemaljaca i u toj jezičnoj kriptografiji skrila se sva uzbuđenost koju mi razna SF ostvarenja nisu priuštila godinama.

To je kao rukom prebrisalo to što je pukovnik Weber kojeg glumi Forest Whitaker izrazito klišejiziran lik, što je Jeremy Renner kao matematičar Ian Donnelly u biti nezanimljiv i čak glumački ispodprosječan i što je amerocentričnost ipak donekle umanjila naglasak glavne poante filma. Ona je, koliko je to moguće reći bez kvarenja radnje – komunikacija. Uz sva sredstva za komunikaciju koja su nam danas na raspolaganju mi smo još uvijek razmažena derišta i komunicirati nismo naučili. Tu je i aktualnost „Dolaska“. Vanzemaljci kakve nam prikazuje Villeneuve nisu vizualno simpatični i više izgledaju kao da su izašli iz nekog filma strave, no to se može očekivati od filma kojem kao zajednički nazivnik svih motiva kao prva asocijacija iskače tolerancija.

Slikovni rezultat za arrival movie

„Dolazak“ je film koji postavlja opće dobro ispred pojedinačnog i ljudsko ispred korporativnog (pa makar korporacija bila i država). „Dolazak“ postavlja pitanje što bismo odabrali kad bismo znali da ishodi ispred nas možda neće biti najsretniji ili oni koje očekujemo. Bismo li ipak, s obzirom da je sve poznato, odlučili podnijeti žrtvu za neko imaginarno „bolje sutra“? Bismo li okrenuli leđa? Film ta pitanja postavlja na razini čovječanstva kao i na razini pojedinca i bez obzira koju od te dvije razine promatrali, odgovor nije lagan. Krije se u perspektivi, krije se u nijansama.

Kako je na jednom predavanju rekao stari profesor pedagogije, „krije se u umijeću da obučemo tuđe cipele“ i sagledamo stvari kroz oči drugog i različitog. Krajnje pojednostavljeno, da gradimo mostove, a ne zidove čak i kad se čini lakše gurnuti glavu u pijesak i pustiti da netko iz straha, ogorčenosti ili nesposobnosti započne svjetski rat. Jedino komunikacija može to spriječiti.

Pitanje je, uz sve komunikacijske alate koji su nam na raspolaganju, znamo li komunicirati?

IMDB

Oglasi