Postoji scena, na početku filma, u kojoj ikonografski dječačić u žutoj kišnoj kabanici stoji nagnut nad kanalizacijski otvor, a sve to promatra starija, sijeda gospođa sa svog trijema. U nekoliko upečatljivih kadrova od dječačića ostane samo krvava mrlja na kiši, a ta ista starija, sijeda gospođa samo slegne ramenima i uđe u kuću. Što se u međuvremenu dogodilo nije vidjela, a i da jest vjerojatno ju ne bi previše zanimalo. U tom detalju možemo sažeti sve što „Ono“ čini dobrim filmom. Pritom, naravno, moramo imati na umu da to nije film strave u klasičnom smislu. To je film o likovima i njihovim strahovima. Kroz njih, to je film o nama. Svatko ima svoj strah. Bojimo se različitih stvari. Kako ćemo, međutim, pobijediti taj strah osnovno je pitanje filma.
Film „Ono“, za razliku od serije o kojoj sam pisao ranije, odlučio je dva segmenta originalne priče podijeliti tako da u prvom poglavlju priča isključivo o djeci. Serija je, ako se sjećate, pričala dvije paralelne priče. Dramski je ovo bolji potez. Gledateljima je omogućeno fokusirano iskustvo i povezivanje s likovima, a njihove su frustracije jasne i prepoznatljive svakome tko je zadržao dovoljno mašte da se vrati u djetinjstvo. Sedmorka koja će se suočiti sa svojim strahovima zanimljiva je i individualno, ali i kao grupa. Svako od njih na neki način doprinosi rješenju zagonetke, a pojedinačne osobine dopuštaju Andyju Muschiettiju da režijski ispremiješa strah i humor na inovativan i nepredvidiv način.
No, gledajući žanrovski, je li pogrešno oglašavati „Ono“ primarno kao film strave? Po mom sudu, svakako. Gledatelji koji su izlazili iz kina, a očekivali su film strave u klasičnom smislu, nisu napuštali dvoranu zadovoljni. Jer, „Ono“ je više filozofski horor, nego što igra na momente u kojima će vas scena, glazba ili nagla pojavnost antagonista izbaciti iz sjedala. Nije da takvih momenata nema, oni samo nisu prisutni u onolikoj mjeri u kojoj biste možda to od klasičnog horora očekivali. Što se tiče odgovora na pitanje s početka odlomka možda bi najbolje bilo reći kako je „Ono“ avaturistički film s elementima horora. „Stranger Things/Čudnjikave stvari“ – serija koja je otkriće prošle godine – po mnogo se čemu ugledala na mini-seriju „Ono“. Film nastavlja smjer, u tom oponašanju oponašanog, ostavljajući prostor za dublju razradu strave i straha u drugom, nadolazećem poglavlju. Za to nam ne treba snažniji dokaz od promjene vremena radnje u odnosu na roman. Opet smo, što je i dobar potez, u osamdesetima.
Film „Ono“ sjajno funkcionira kao adaptacija knjige. Ekranizacija romana nije lagan posao i svakako bismo možda htjeli nešto više straha i originalnosti, no mislim da bi to samo razvodnilo ionako kompleksnu završnu poruku filma. Youtube je prepun videa koji „objašnjavaju kraj filma“ iako smatram da je on sasvim dobro objašnjen i onako kako je postavljen. To je najvažniji segment u kojem se „Ono“ izdiže iznad mini-serije. Kraj je dobio smisao, a zlo koje se pojavljuje svakih 27 godina i mitološku komponentu koja je ranijoj adaptaciji nedostajala do trivijalnosti. Film se zato čvršće drži predloška, nastojeći kroz djecu i strah pokazati kako smo zakazali i kao društvo. Apatija i nebriga svakog odraslog lika u filmu samo je započeta scenom s početka teksta. Ona se nastavlja kroz cijeli film. Shvaćamo, makar si je to teško priznati, kako su odrasli za likove gotovo podjednaka opasnost (na psihološkoj razini) kao i drugačiji, a ipak zastrašujuć Pennywise.
Klaun, ta pogana nakaza mog odrastanja, ovdje odlično parira fenomenalnom Timu Curryju. S obzirom da svi znamo da je baš Pennywise ono po čemu ćemo pamtiti film, vrijedi reći kako je odlično što je on drugačiji nego u seriji. Nije se išlo graditi „novog Curryja“, dalo se je prostora Billu Skarsgårdu da napravi svoju inačicu rasplesanog zla. To, moram reći, Skarsgård čini antologijski. Kretnje klauna su brže, ponašanje strašnije, a način na koji mimikama i gestom uspije pogoditi notu čini ga jednim od najupečatljivijih filmskih zlikovaca u posljednjem desetljeću.
Ponovno detalj. U onoj istoj sceni u kojoj se nesretni Georgie na početku filma nagne nad kanalizaciju, Pennywise ga gleda prodornim plavim očima. Primijetit ćete kako svako oko u toj sceni gleda na svoju stranu. Jedno oko gleda Georgieja, a drugo kameru. Gleda u nas. Ta razrokost je bila režiserska ideja od početka, a Skarsgård je rekao da ju može izvesti bez problema, te da za to Muschietti neće trebati specijalne efekte. Iz tog detalja možete zaključiti koliko je novi Pennywise drugačiji, detaljniji i neposredniji. On se obraća i nama jednako kao i likovima u filmu i kao da vrti pitanje: a, kako me ti vidiš?
Odgovor na to pitanje je i razlog zašto film možda kao horor neće dobro proći. Personifikacija straha individualna je do te mjere da će dio publike sasvim sigurno reći „ja se ničega ne bojim“. Do koje mjere se vara, možda ćemo saznati u nastavku filma, narednom poglavlju koje će nam djecu koju smo zavoljeli i za koju smo se vezali prikazati kao odrasle ljude. Već je klišejističko pravilo svakog horor filma da je onoliko uspješan koliko se uspiješ vezati za likove. Da je samo do toga, „Ono“ bi bilo perfektan film.
Međutim, nije samo do toga. Zaključak i nekakav konačan dojam traže završetak, odnosno traže da vidimo kako će odrasli ljudi završiti dječji posao. Već znamo da će se „Ono“ vratiti. Ovog puta u današnje, tehnološki naprednije i u smislu strave potentnije vrijeme. Kako će Muschietti iskoristiti postavljene figure? Ima sjajnog Pennywisea, ima djecu koja su jako dobro definirala smjer u kojem se kreću njihovi likovi i ima predložak koji je, bez pretjerivanja, jedna od najboljih knjiga koje je Stephen King ikad napisao. Sve su to obećavajuće početne pozicije za nastavak. Da se mene pita, htio bih vidjeti iskorišten potencijal mobitela, društvenih mreža i interneta, htio bih vidjeti „Ono“ u novom osuvremenjenom i strašnijem kontekstu, a da se opet – kao i ovdje – zadrži posveta i duh izvornika.
Težak je to zadatak, a ova ga ekipa (barem prema prvom dijelu) može dobro odraditi.
Ekranizacija 
2 Comments