Nakon pogledanog najnovijeg Spidermana, ovo pitanje je na neki način odgovoreno. U relativno smo kratkom roku vidjeli dvije različite verzije lika i o svakoj od njih bi se dalo raspravljati. Sony s tim kultnim junakom očito nije znao što bi pa je s odobravanjem svekolikog stripovskog puka dočekano primanje Spideyja pod Marvelovo okrilje. Najnoviji film daje nam drugačijeg Spidermana, a Tom Holland kao Peter Parker konačno vraća priči onu dječju zaigranost koja je u prethodne dvije inkarnacije toliko nedostajala. Također, suradnja Sonyja i Marvela profitirala je od naučenog pravila prema kojem je film o superjunacima onoliko dobar koliko je dobar njegov antagonist. Odabir Michaela Keatona za tu ulogu postao je kulturna referenca sam po sebi. Čovjek koji je polubiografski odigrao „Birdmana“ gdje je žestoko iskritizirao franšizne naslove strip industrije ovdje se pojavljuje u ulozi antagonista, ali – začudo – tu ulogu igra na granici između zlikovca i mentora, pogotovo u zadnjoj trećini filma. Sve to zajedno čini ovu inkarnaciju čovjeka-pauka najboljom još od prva dva Raimijeva filma.
Bez obzira na to, pitanje treba li nam još jedan Spiderman ostaje opravdano. Andrew Garfield u ulozi Spidermana, usprkos svim ostalim manama tih filmova, nije bio loš, pa se već kod odabira Hollanda za tu ulogu postavljalo pitanje nije li se mogao već postojeći glumac prilagoditi Marvelovom svemiru. Nakon što se pogleda „Spiderman Homecoming“ jasno je da je novi, mlađi glumac bio ispravan odabir. Također, njegovo postupno uvođenje u Marvelov svijet pokazuje se potpuno opravdanim. čak do te mjere da me ne bi čudilo da Spidey sudjeluje u nekoj od nadolazećih Netflixovih serija o „street-level“ junacima. Razlozi zašto to misim kriju se u završnici filma kad Peter Parker donosi jednu odluku koja ga – efektivno – čini više jednim od takvih junaka nego pripadnikom Avengersa.
Što je novoga donio Holland ovoj inkarnaciji Spidermana? Prije svega, njegov je Spidey nekako ljudskiji i skloniji pogreškama i krivim odlukama. Usto, njegova kemija s ostalim likovima funkcionira daleko bolje nego što je bio slučaj u zadnja tri, četiri filma s drugim glumcima, a tu se vidi snaga Marvelova utjecaja i pisaca koji imaju iskustva s ovim likom. Spiderman je u ovoj inkarnaciji sklon greškama, brzopletosti i pametovanju više nego ikad prije. Ukratko, Spiderman je u ovoj inkarnaciji tinejdžer više nego ikad prije. Isto tako, čini mi se da je ovaj film od „Deadpoola“ posudio mnogo više od sličnosti kostima. Postoji nekoliko scena u filmu kad se moraš dobro zagledati u scenu kako bi shvatio da lik kojeg gledaš nije Deadpool nego Spiderman. Dobra je stvar, također, da u tome scenaristi nisu pretjerali.
Ukratko, čini mi se da je novi Spiderman bez puno razmišljanja novi, bolji početak za omiljenog lika, ali isto tako mislim da će Marvelovi pisci morati biti jako oprezni oko smjera u kojem će ga sada odvesti. Sugerirani smjer, susret s prizemljenijim street-level junacima ne čini se uopće loš, pogotovo stoga što je Peter Parker sa svim svojim djetinjarijama i tinejdžerskim glupostima još uvijek ozbiljniji i kvalitetnije napisan lik od, primjerice, Dannyja Randa. Bilo bi šteta kad bi ga odveli u smjeru koji smo već vidjeli u „Amazing“ dijelu ove franšize. S ovako svježim početkom, sam lik zaslužuje i nove, kvalitetnije priče. Upravo zbog toga korisno je primijetiti kako nam je sve bliže trenutak kad će se zasebni dijelovi Marvelova svemira (Netflix, filmski svemir i TV-svemir) spojiti i kad ćemo vidjeti filmske junake na djelu s Agentima SHIELD-a, Daredevilom, Jessicom ili Punisherom. Spidey se ovdje, kao i u stripovima, čini logičnom sponom.
Ako je to smjer u kojem će se razvijati lik, onda je odgovor na naslovno pitanje da nam stvarno treba novi Spiderman. Ako previše fantaziram i ako su sve to puste želje, onda mi se čini da smo sve to već vidjeli.
Ekranizacija 