“IZ NIŠTAVILA” – Filmsko suočavanje s neonacizmom

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja.

Kod riječi „teroristički napad“ većina će ljudi pretpostaviti da se radi o Muslimanima koji su napali zapadnu zemlju. Tu smo uvjetovani jedanaestim rujnom, Islamskom državom, medijima. Rijetko će tko pretpostaviti da se može dogoditi inverzija, da se napad može dogoditi prema muslimanima od civiliziranog i „uljuđenog“ svijeta. Zbog toga što je pretpostavka, kao što poslovica kaže, majka znate već čega dobro je što imamo Fatiha Akina. Režiser je to koji je i ranijim filmovima progovarao o toleranciji, zatucanosti i kulturnim razlikama. Kritizirao je i muslimansko i kršćansko okruženje, kritizirao je očekivanja i mafiju, poigravao se s razlikama između turske i njemačke stvarnosti i do karikature odvodio likove koji su se odbijali prilagoditi. Ovim je filmom odlučio upozoriti na rastući terorizam prema muslimanskoj manjini. Ovim je filmom u prvi plan postavio neonacizam kao jedan problema koji kao društvo trebamo rješavati, a koji volimo ignorirati.

Zbog toga je film podijelio u cjeline. Imamo „Obitelj“, „Pravdu“ i „More“. Svaka od tih cjelina priča priču koja će nas uznemiriti, ali i natjerati da preispitamo stavove.  U trenutku kad Katja Sekerci ostavlja sina u muževom uredu ona ne pretpostavlja što će se dogoditi. Suočena s tragičnim događajem postaje žrtvom pretpostavki. Krivac se traži na uobičajene načine, a i oni najbliži kao i sustav u cjelini, očekivat će scenarije na koje su navikli i na koje su se pripremili. Odgovor na pitanje tko je i zašto počinio napad onaj je koji si najradije nitko ne bi priznao. Bolje je trpati ljude u ladice nego se suočiti s istinom.

Mogli bismo reći kako zaplet ovog uznemirujućeg filma kreće od trenutka u kojem je to suočavanje neizbježno. Pitanja koja si postavljamo tijekom gledanja donekle su tu u svrhu katarze. Kako prihvatiti Muslimana koji nije terorist? Kako se suočiti s time da netko može konzumirati marihuanu, a da istodobno ne bude međunarodni trgovac drogom? Fatih Akin majstorski nas usmjerava na ta pitanja, a kadrovi kojima dominira Diane Kruger u glavnoj ulozi često će nas prisiljavati da ekspresije lica doživljavamo kao naličje društva. Tom smo društvu i sami dio. To društvo, šutnjom, dopušta da retorika neonacista pod krinkom slobode govora dođe do izražaja. Osnovno pitanje, više na filozofskoj razini, može li demokratsko društvo tolerirati one koji negiraju pravo na različitost ili demokraciju ovdje nije eksplicitno odgovoreno. Fatih Akin je preinteligentan za to.

Umjesto općenitog odgovora na kompleksno pitanje priča je svedena na osobnu razinu. Majka je ostala bez sina i muža, a svi oko nje kao da žele udovoljiti vlastitim predodžbama puno prije nego pronaći krivce. Emocije variraju od praznine do snažne i iskrene želje za osvetom. Čovjek kojeg život stisne uza zid i kojem se oduzme zadnja slamka vjere prisiljen je uzeti pravdu u svoje ruke. U ovom je filmu sudnica pozornica emocija. U najsnažnijoj sceni drugoga dijela, onoj koju bismo mogli nazvati i središnjicom filma, majka u pozadini sluša kako sudska vještakinja podrobno opisuje ozljede koje su u terorističkom napadu pretrpjeli njen muž i maloljetni sin. Šok i detaljan prikaz emocija kakav je na ekranu prikazala Kruger mučan je i gadljiv.

Zato „More“, treći dio filma, služi poput pročišćenja. Oslobađanje od psihoze prvih dvaju dijelova moguće je tek onda kad se suočimo sa stvarnošću. Katja shvaća kako društvo obožava gurati probleme pod tepih i da bi do osude puno lakše došlo da je situacija obrnuta. Iako nije glasno izgovoreno, to je pitanje stalno tu negdje. Da je situacija obrnuta, da su žrtve bijelci, a teroristi Muslimani bi li itko dvojio ili bi pravda bila „brza i efikasna“? Katju vidimo iz različitih perspektiva, uvijek u središtu kadra. Njena je misija jasna, a razočaranje samo potvrda onoga što je od početka znala. Satisfakciju može pronaći jedino sama.

Tu se žrtva pretvara u terorista, a drama u film osvete. Zaključak je porazan za sve nas. Za sve teroriste u ovom filmu odgovorno je društvo. Katja želi pobjeći iz ništavila u koje je upala i nikakve joj žalbe, komisije ni povjerenstva u tome ne mogu pomoći. Sudsko vijeće se nije suočilo sa stvarnošću, a rodbina ju – kako ispada – nije shvatila i pitala kako je. Zato je kod Akina stalno u središtu kadra. Zato gledamo svijet i proživljavamo dileme iz njene perspektive. Ona čini ono što je društvo propustilo učiniti, iako je to dovodi do krajnosti. Da je društvo obavilo svoje, njeni bi možda još bili živi. Licemjerje je teško prožvakati. Katja, međutim, nije licemjerna. Ona je u svakom trenutku iskrena. Prije odjavne špice Fatih Akin upozorava na stvarne slučajeve napada neonacista na osobe druge rase i vjere. Što učiniti kad takve osobe izrone „Iz ništavila?“ Hoćemo li se praviti da ih ne vidimo ili ćemo ih prokazati kao ono što ustvari jesu:

Teroristi identični onima na koje smo navikli, a koje sam spomenuo na početku priče.

IMDB